Ženski nišan kod Tekijske džamije

  obradio: Mirsad Durmišević
 *Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst

Ovo je ženski nišan od kamena vapnenca, nađen na groblju iza Tekijske džamije, vjerovatno potiče s kraja XVIII vijeka. Taj nišan je vrijedan po svojoj ornamentici. Na čitavoj većoj plohi, koja koja prikazuje sviježu grančicu sa listovima i rascjetalim čaškama cvijeta kako crpi sokove iz vodenog suda-ibrika. Tu se u stvari radi o tzv. motivu drveta života. Ovaj je motiv vrlo rijedak u našim krajevima, a u našem primjeru modifikovan je još u domaćem izrazu i predstavljen zajedno sa ibrikom, dakle sa predmetom koji je uvijek bio prezentan, pa kao takavi ušao u sastav tog motiva.

 

Divlji konji Batova polja (Batovski ljepotani)

autor: Mirsad Durmišević

*Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst

http://youtu.be/Tlojf78S1CM

 https://youtu.be/QjhHA3jkjlI

Posljednjih dvadesetak  godina na prostoru Batova polja, Gosina planine u rogatičkoj opštini i njihove uže okoline obitava krdo divljih konja. Oni koje put nanese na ovo područje  impresioniraće očaravajući prizor krda divljih konja, koji u potrazi za dobrom travom, solju i vodom dnevno pređu i na desetine kilometara. Ovo nisu izvorni divlji konji, nego su potomci domaćih konja koji su napušteni tokom ratnih događanja u ovom području. Teška srca, vlasnici napuštajući svoje domove su ih puštali na slobodu gdje su do danas opstali. Izdržljivost tih plemenitih životinja a i njihova inteligencija, pomogli su im da  opstanu pod otvorenim nebom, prepušteni sami sebi i nemilosrdnim vremenskim  uslovima. Srodili su se sa divljinom, gdje ih iz godine u godinu ima sve više, da bi danas  njihov broj narastao na oko 300 - 400 grla. 

Na njima se vidi da je ova zima bila jako teška, ali je njihovo prisustvo, i to u ovolikom broju su istinska i nesvakidašnja atrakcija. Na prostranoj visoravni neprekidno borave, uglavnom slobodni od ljudi, pasući od proljeća do kasne jeseni i prvih snjegova sočnu planinsku travu, da bi zimi kopali kopitama da dođu do oskudnih suhih i smrzlih nepokošenih stabljika.

Unatoč nepovoljnim vremenskim uvjetima, čestim napadima vukova, batovski ljepotani su opstali zahvaljujući velikom prostranstvu, bogatim pašnjacima i pristupačnim pojilištima koja imaju vode tokom cijele godine. A budući da nisu smetali ljudima niti im činili štetu, oni su ih uglavnom ostavljali na miru. 

Batovski ljepotani su divlji ako se ima u vidu način njihovog života u divljini te  se krdu  ne smije naglo prilaziti, jer ako osjete da su ugroženi, konji mogu biti opasni za nepoželjnog gosta, pa makar se radilo i o čovjeku. Plahovitost je ono što ih na prvi pogled najviše razlikuje od pitomih konja.

Divlji konji  u Batovu polju  mogli bi biti jedna od vrlo značajnih turistički atrakcija ovoga kraja, ali nitko još nije napravio plan, da se ove prelijepe životinje napokon zaštite. Ovo  je prilika za ljubitelje životinja, ali i turističke radnike Rogatice da se angažuju...

Batovski ljepotani su sad tu, uz nas, slobodni i razigrani. Izgledaju sasvim opušteno i ne slute da ih čeka neizvjesna budučnost, ako mi nešto ne promjenimo!

ROGATICA - ANTIČKA NASELJA I KOMUNIKACIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

ANTiČKA NASELJA I KOMUNIKACIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

E. PAŠALIĆ, 1960

11) PODRUČJE: SOKOLAC;-GLASINAC-ROGATICA-VLASENICA

Ovo područje poznato je po brojnim ostacima ilirskih naselja. Nekropole oko Sokoca iRogatice (Glasinačko Polje) ispitivane su kroz dugi niz godina i o njima je objavljen veći broj radova. Gradine na Glasinačkom Polju očekuju nova istraživanja, jer arheolozi na njima nisu dosad vršili posebna ispitivanja, već su ih samo obilježili. Ovdje je potrebno da ukažemo na najvažnije gradine sa Glasinačkog Polja i na rimske nalaze koji su ovuda otkriveni tokom ranijih ispitivanja tragova ilirske kulture. Oko Sokoca, dakle, na rimskoj cesti Romanija Drinjača ili u njenoj blizini nalaze se gradine: na Rasovači iznad Košutice i Margetića, kod Kusača i Starog sela, Gradac kod Sokoca, Gradić, nad Bukovinom, na Prisoju, na Paležu, kod Puhovca i dr. Na pravcu Glasinac-Rogatica najpoznatije su gradine kod Bjelosalića, iznad Vitnja, kod Čavarinii, Pariževićš i Šenkovića, nad Miošićima, Ilijak sjeveroistočno od Prače, kod Vrlazija, kod Rusanovića, Grad kod Kovanja i dr. I na području Romanije nalazi se veći broj gradina¹²⁴.

U glasinačkim nekropolama nađeni su pojedini rimski artefakti. Ostaci rimskih naselja dosad su konstatovani samo u Rogatici i njenoj bližoj okolini. Tako se u grobovima južno i sjeverno od moderne ceste Podromanija-Rogatica naišlo na razne rimske predmete i novce. Iz Rudina potiču novci III i IV vij. n. e. i rimski arhitektonski dijelovi. Kod Rusanovića iskopani su fragmenti .rimske keramike i jedan primjerak Dioklecijanovog novca. Rimski predmeti nađeni su u jednoj grobnici kod Osova, a u grobnici kod Planja rimski novac iz IV vij. n. e. Blizu Dobrača iskopani su grobovi sa praistoriskim i rimskim prilozima, a u jednom grobu nađen je numizmatički primjerak (Constans I). U Okruglom i Brankovićima prikupljeni su rimski novci IV vij. (Constantius II i dr.)¹²⁵. U Rogatici su konstatovani ostaci rimskog naselja koje je zauzimalo veće prostranstvo. Značajni su rogatički spomenici sa natpisima: DM T. Cl(audio) Maximo dec(urioni) c(oloniae) Ris( ...) .,. (CIL III, 12748 = 8369 = 2766b upor. str. 1035 i 2256);lOM P. Ael. Clemens duovir (CIL III, 8366, upor. str. 2127) i P. Ael. Clemens (CIL III, 8367) koji je možda identičan sa onim iz CIL III, 8366; lOM T. Fl. Albanus duovir quinquennalis (CIL III, 12747= 8368) i cippus sa natpisom možda: P. Aelio (elL III, 12754). Na osnovi podatka c(oloniae) Ris (... ) iz epitafa CIL III, 12748 = 8369 = 2766b .Pač zaključuje da je u Rogatici bio rimski grad ranga kolonije. Kao potvrda za to mogu poslužiti i natpisi u kojima se spominju lokalni funkcioneri. U Potpjeću kod Rogatice ustanovljene su takođe rimske ruševine¹²⁶. Neki istraživači su smatrali da antičko naselje u Rogatici nije bilo ranga kolonije. Takvo mišljenje zastupa danas i Sergejevski koji drži da je na epitafu CIL III, 12748 - 8369 = 2766b pomenuti T. Claudius Maximus bio decurio eoloniae Risini, tj. Risna, i da je na nekom putovanju umro kod Rogatice gdje je i sahranjen, pa je stoga u natpisu navedeno njegovo rodno mjesto¹²⁷ . Protiv ovog mišljenja govore sljedeća dva momenta: 1) Rogatica je bila veliko antičko naselje, što pokazuju brojni arheološki nalazi; ona ima dobar položaj i bogatu okolinu koja je i u rimsko doba bila naseljena; iz Rogatice potiču i drugi natpisi na kojima se spominju gradski funkcioneri (duovir i duovir quinquennalis) I 2) na epitafu nekog dekuriona može stajati ime mjesta u kome je vršio vijećničku dužnost bez obzira na to da li je spomenik podignut u tom ili nekom drugom mjestu. Imamo primjera za oba slučaja: nadgrobni natpisi dekuriona nađeni u Saloni: CIL III, 1940, 2026, 2055, 2066, 2073 i dr. nose oznake dec. col. Salon., decur. col. SaL, decurioni colon. Salonitan. i sl.; brojni su nadgrobni natpisi na kojima se ne spominje ime grada gdje je deeurio vršio vijećničku dužnost: CIL III, 1942, 2082 i 2084 (Salona); 8441 iz Narone; 2866 iz Nedinuma; 2773 iz Riditae i dr.: decur., decurioni civitatis, dec., decur. augur., decurioni i sI,¹²⁸. Stoga smatramo da bi Pačovu identifikaciju col. Ris... = Rogatica trebalo podvrći reviziji utoliko što nije pouzdano da li je rimsko naselje u Rogatici zaista bilo colonia i da li se tako zvalo. Međutim to da je ovo naselje imalo status gradske civitas stoji van svake sumnje. Iz Rogatice je ara Libero Baccho i lOM čiji je dedikant već poznati P. Aelius Clemens veteranus (CIL III, 8367)¹²⁹. Sergejevski je u Pleševici sjeverno od Rogatice otkrio ostatke rimske zgrade koja odgovara jednoj villa rustica i ostatke rimske kaldrme široke do 3 m koja vodi u pravcu Rogatice¹³⁰. Pojedinačne nalaze pretstavljaju votivna ara: lunoni... Mar (eus) Ulpi(us) Marcian(us) (CIL III, 14616) u Živaljevićima i reljefi karakterističnipo ženskoj rimskoj odjeći u Glavicama¹³¹ . Na pravcu Podromanija-Rogatica do danas nisu otkriveni tragovi rimske ceste. Međutim s obzirom na to da su u grobovima sjeverno i južno od današnje ceste koja ide tim pravcem nađeni rimski predmeti i novci i da su u Rogatici konstatovani ostaci rimske varoši, a oko nje takođe tragovi drugih rimskih aglomeracija, može se smatrati sigurnim da je antička Rogatica bila vezana nekom komunikacijom za cestu Romanija-Drinjača.Trasa te komunikacije ne može se tačnije obilježiti, ali je vrlo vjerovatno da se ona podudara sa modernom cestom uz koju se nižu grobovi sa rimskim nalazima. Osim toga, ostaci rimskog mosta i tragovi rimske ceste, sačuvani kod Lađevine jugozapadno od Rogatice, indiciraju komunikaciju koja je, izgleda, vezala Rogaticu sa Pračom¹³². Za dalji tok ove komunikacije, boljereći za ispitivanje veze između Sarajeva i doline Prače, važni su tragovi rimskog puta koji se odvaja od moderne ceste Prača-Renovica (1 km na jugu od Prače) i vodi u selo Kašičare133. Ovaj put nije označen u Balifovoj karti. Na pravcu rijeka Prača-Sarajevo preko Pala poznati su takođe numizmatički i drugi nalazi: na Palama dvije drahme (Dyrrhachium), u 'Prači brojni i raznovrsni primjerci novca od kojih su samo neki prikupljeni (Neapolis, Thasos, Croton, Macedonia = Alexander III i Philippus II, Massilia, Abdera) i odlomci grčke keramike na Gradini Ilijaku sjeveroistočno od Prače¹³⁴. Rimskog novca bilo je i u nekropolama oko Sokoca. Nalazišta se nižu uz rimsku cestu RomanijaDrinjača, Iz Vražića na obroncima Gradine Puhovac i iz Talina potiču primjerci rimskog novca IV vij. (Licinius kavan u Sisciji i jedan iz doba Konstantina I)¹³⁵. Jugoistočno od Žljebova, u Grlacima, otkrivena je nadgrobna stela sa reljefom konjanika¹³⁶. U Podžeplju jugoistočno od Kraljeva Polja nađeni su republikanski denari i jedan primjerak carskog novca (Vespasianusj':¹³⁷. Područje Sokolac-Glasinac-Rogatica-Vlasenica nije bogato ostacima rimske kulture. Posebno treba istaći da ovdje, izuzev Rogatice, nema značajnijih ostataka rimskih naseobina. Međutim brojne ilirske gradine i gromile na cijelom prostoru Glasinačkog Polja koje zahvata dijelove bivših srezova Sokolac, Rogatica i Višegrad i današnjeg sreza Sarajevo svjedoče o tome da je ovaj kraj bio jako nastanjen. To što su ostaci rimskih aglomeracija na Glasinačkom Polju malobrojni i rijetki ne znači da se u rimsko doba prorijedilo stanovništvo. Autohtoni Iliri sa Glasinca u svom načinu života gotovo ništa nisu mijenjali i nastavili su pod Rimljanima da žive isto onako kako su živjeli prije njihovog dolaska. Istina, naše znanje o tragovima rimske kulture u ovom kraju nije još upotpunjeno, jer su glasinačke gradine neispitane. Ali i ono što se dosad zna, zahvaljujući u najvećoj mjeri obimnim istraživanjima ilirskih nekropola, pokazuje da je Glasinac bio kontinuirano naseljen u praistorisko i rimsko doba kao i poslije toga. Uticaji Rimljana u ovom kraju izgleda da nisu bili naročito jaki. Romanizacija se mogla jače osjetiti samo u gradskom centru (današnja Rogatiea) i u njenoj najbližoj okolini. Za Rimljane je glasinački kraj imao posebno značenje zbog toga što je ovuda prolazila važna cesta koja je dolinu Neretve spajala sa dolinom Drine i Save.

___________________

¹²⁴ Za gradine naročito: T r u h e l k a: GZM II, 1890, 68-95 i III, 1891, 306-315. Za nekropole i nalaze: T I' U h e l k a: GZM 1,1889, knlj. I 23'-44, knj. III, 26-44 i knj. IV 386-401. F i a l a: WM L 126-168; III, 3-38; IV, 3-32; V, 3-28; VI, 8-61. M a ild i č, GZM XLIX, 19'3'7, 6-8. Upor. kataloge materijala iz glasinačkih tumula: Glasinac I i II, izd. Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo, 1956 i 1957

¹²⁵ Za rimske nalaze: F i a l a: WM I, 126-128 (passim); IV, 3-32 (passim); V, 3-28 (passim); V,259-262 i VI, 8-32 (passim) I i

¹²⁶ Za Rogaticu i Potpjeće: P a ts e h: WM XI, 181-183 i XII, 159-161. Upor. Hoernes, AEM IV, 1880, 45

¹²⁷ U »Kulturnoj hstoriji Bosne i Hercegovine«, Sarajevo, 1955, 6D-61

¹²⁸ Upor. A, M a y e r, Vjesnik, Spldt, LI, 1940, 149 i L K u j u n d ž i č, Vjesnik, Split, XLVII-XLVIII, 1924-25, 76

¹²⁹ S e r g e j e v s k i, GZM XLVIII, 1936, 9'-13. Upor. H o e I' n e s, AEM IV, 1880, 45-46

¹³⁰ GZM XLVIII, 1936, 13

¹³¹ P a t s e h, WM VIII, 113-115. Upor. F i a 1 a, WM VI, 44

¹³² P a t s e h, AEM XV, 1892, 90. Upor. B a II i f, o. 43

¹³³ M. M a n d i ć, Starinar, 1926-27, 12-13

¹³⁴ Za novce: P a ts e h: WM VI, 212 i GZM XIV, 1902, 401. M a k a n e e, GZM XVIII, 1906, 109. Za gradinu Il:ijak: F i a l a, WM III, 4

¹³⁵ F i a l a, WM III, 2[3 i 26

¹³⁶ S e r g e j e v s k i, GZM LV, 1943, 10

¹³⁷ P a t s e h, WM IX, 294

Rogatičko - romanijsko područje (Rimski period)

“Život poslije Žepe”

HEROJI TREĆE GIMNAZIJE  

RATNA ŠKOLA U SARAJEVU 1992 -1995.

David M. Berman 

Pod naslovom “Život poslije Žepe” priča o Jasminu Kulovcu se pojavila u Oslobođenju tog istog dana i ona zaključuje zapise iz marta u Školskom ljetopisu. Ja ću ponuditi Jasminovu priču ovdje kao nastavak i zaključak priče o učenici­ma i nastavnicima Treće gimnazije čiji je dio postao Jasmin tokom četvrte ra­tne školske godine. Jasminova priča bi, naravno, trebala da bude sama za sebe, ali kao jedan od onih učenika koji je sa sobom donio “jako tešku životnu pri­ču”, te ratne godine su zaista “bile teže nego što se može zamisliti”. U jednom smislu Jasminova priča, ideja o “nepovratno izgubljenim godinama”, postaje priča o mladićima koji su izgubili najdragocjenije godine svog života tokom bosanskog rata i, posebno, tokom opsade Sarajeva. Ja je nudim ovdje kao priču jednog novog učenika iz opsjednute istočne enklave Žepe koja je postala dio priče koja se počela odvijati o nastavnicima i učenicima Treće gimnazije kao posljedica opsade:

Život poslije Žepe:Nepovratno izgubljene godine

Osamnaestogodišnji Žepljak, zatočenik logora u Rogatici, kaže kako se, zbog onoga što je proživio, nikada neće vratiti u rodni grad.

Jasmin Kulovac ima osamnaest godina, a upisao je tek prvi razred sa­rajevske Treće gimnazije. U rodnoj Žepi sve su škole za njega nasilno zatvorene. Umalo da mu i oči zatvore.

Početkom rata Jasmin je bio još dijete, zbunjen onim što se događa, uplašen stalnim granatiranjima i napadima na grad. Okruženje i nesta­šica hrane natjerali su ga da počne raditi kako bi hranio porodicu: oca, majku, brata i sestru. Dobio je i karticu UNHCR, koja će mu kasnije, prilikom zarobljavanja i strijeljanja od strane streljačkog voda, spasiti život. Početkom 1994. godine završio je vojnu obuku, a kada je 1995. počela žestoka ofanziva na njegov rodni grad, priključio se jedinicama bosanske Armije. Kaže kako je umirao od straha, ali ga je bilo stid po­bjeći, napustiti saborce. Nije pobjegao, nije se predao ni onda kada su zaludno od Sarajeva tražili pomoć, ni kada je bio izvjestan pad Žepe.

Smrt strijeljanjem

“Bio sam lisicama vezan za Azmira Sulejmanovića, mladića mojih go­dina, kada su u Višegradu nas devet izveli na strijeljanje. Nisam ništa mislio. Čekao sam pucanj. Dalje nisam usmjeravao misao. Zatim su svi pali, a ja sam stajao, mada me je mrtvi Azmir vukao ka zemlji. Drugi dan sam došao sebi u ćeliji”, priča Jasmin mirno, zastajkujući poslije svake rečenice i sjećajući se onoga što se događalo poslije ulaska srpskih snaga u Žepu.

Sa Jasminom Kulovcem na strijaljanje su izvedeni: Šemsudin Aruković i njegovi sinovi Fadil i Sendin, Agonja Omerspahić i sin Belmir, Ramiz Cocalić i Hazim Sulejmanović sa sinom Azmirom.

“Znam da ih je sve ubio Milan Lukić. Nikome nije jasno zašto je mene poštedio”, kaže Jasmin.

Zatvorski dani

“Većina nas je krenula ka Srbiji, misleći da ćemo, kako su nam obeća­li, tamo biti prihvaćeni. Međutim, moju su grupu uhapsili na granici, kod Višegrada. Mnogi su završili po logorima u Srbiji, neki su ubijeni pored ceste, u šumi (...). Sve je bilo suprotno od onoga što su obećali na pregovorima našem komandantu Avdi Paliću. Čak se i njemu izgubio svaki trag.”

Jasmin nerado priča o zatvorskim danima u Rogatici, u koju je prebačen 8. augusta i gdje je bio do konačnog oslobađanja u januaru ove godine. Nije mogao kontaktirati sa ostalim zatvorenicima. Krili su i njega i ostale Žepljake od Crvenog krsta, od ostalih logoraša. Po blijedoj svjetlosti, koja se probijala kroz ćebe na prozoru, razaznavao je noć od dana, mučen samoćom i bezna­đem, glađu, batinama.

“Bojao sam se tog skrivanja. Nisam mogao odgonetnuti zašto sam toliko važan, pa me kriju i nedaju nikome da me vidi. Jednom sam se osmjelio i upitao komandanta logora Rajka Kušića o mom skrivanju. Kazao je kako sam trebao biti ubijen, jer sam jedini vidio ubistvo osam Žepljaka, ali da su me ostavili zbog toga što sam mlad. Još je rekao kako će me ovaj put pustiti”, kaže Jasmin naglašavajući kako sad misli da su se oni igrali s njim i čekali “bolju priliku”.

Crveni krst je Jasmina evidentirao 11. januara, nakon šest mjeseci zatoče­ništva. Vraćena je nada da, možda, sada neće “tako lako” biti ubijen. A i ako bude, neko će znati, tražiće njegov broj, tražiće tijelo, kaže. (Iste takve riječi, potpuno iracionalne, čula sam od mnogih bivših logoraša.)

Bez povratka

Osam dana nakon evidentiranja Jasmin je oslobođen i susreo se sa maj­kom Hasenom, bratom Ramizom i sestrom Jasnom. Otac mu se javio iz Sjedinjenih Država, gdje je deportiran sa Žepljacima iz srbijanskog logora Šljivovica. Govori da ga je otac zvao da dođe kod njega, da po­kušaju nastaviti život tamo.

“Često sam mislio da sam mlad i da vrijeme nema velikog značaja; za­tim kako ću nadoknaditi sve: školu, propuštene zabave, druženja. Kada sam se upisao u prvi razred sa petnaestogodišnjacima, čak i sa mladim Sarajlijama, shvatio sam, zapravo, koliko sam izgubio. “To ni u Americi ne mogu nadoknaditi”, veli Jasmin uvjeravajući me i drugim argumen­tima kako je njegova odluka ispravna.

Planira studirati jezike, pronaći stan, jer u rođakovoj garsonijeri sada živi njih šestoro, zaraditi koji dinar mimo škole, pomoći porodici. Pedeset maraka je dobio od svoje opštine, zna da od drugih ne može očekivati ni toliko. Odlučno kaže:

“Ne, nikada se neću vratiti u Žepu. Zašto? Sve moje je tamo sagorjelo. I ne mislim puno o tim danima, sretan sam što se neće ponoviti. Doktor kod koga idem kaže da će se i slike sve manje pojavljivati u sjećanju.” (Rudić, 1996:9)

Jasmina sam upoznao jednog dana preko Emine Avdagić i Avde Hajde tokom jeseni 1999, pred kraj mog istraživanja, kada je Treća Gimnazija još uvijek bila smještena u dijelu osnovne škole Hrasno. Tokom narednih ne­koliko sedmica, Jasmin i ja smo provodili vrijeme na drugom spratu picerije u ulici koja je nekada bila snajperska aleja nedaleko od mosta na Malti. Prvo smo govorili o životu poslije Žepe, o pohađanju Treće gimnazije, i o njegovom studiju na Fakultetu kriminalističkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Nakon nekog vremena, počeli smo pričati i o one četiri nepovratno izgubljene godine u istočnoj enklavi Žepa, preko brda od Srebrenice, o drugoj opsadi u drugom mjestu u neko drugo vrijeme sa nešto manje ozloglašenosti od Sarajeva. Na­pokon sam pitao Jasmina šta bi rekao ako bi imao priliku da napiše svoju priču svojim riječima za američku publiku. Ovo je samo dio priče Jasmina Kulovca, jednog od novih učenika Treće gimnazije, koji je upisao srednju školu odmah nakon opsade, sedam dana nakon puštanja iz zatočeništva, napisane njegovim vlastitim riječima. Možda posluži kao prikladan kraj za priču o “Herojima Treće Gimnazije” koji su, u školi gdje nisu postojali popravni ispiti, vodili svoj rat za zdrav razum i preživljavanje:

Zovem se Jasmin Kulovac. Rođen sam prije 22 godine u jednom ma­lom istočnobosanskom mjestu. Žepa. Tamo sam živio i proveo najbolje dane svog života. Djetinjstvo. Osnovnu školu sam takođe završio tamo. A onda ... došla je 1992. godina. Te 1992. godine trebao sam poći u srednju školu. Ali, umjesto da uzmem olovku, u mojim rukama je bila puška. Tada se završilo moje bezbrižno djetinjstvo. Rat je učinio svoje. Sa 16 godina postao sam odrastao čovjek. Morao sam se boriti za svoje roditelje, brata, sestru. Zaboravio sam kako izgleda dječiji osmijeh. Znao sam samo za eksplozije granata, fijukanjemetaka,krikeranjenihprijatelja. To je bila zamjena za moju srednju školu. A tako sam želio biti još dijete, tako sam želio biti nestašni tinejdžer. A umjesto toga, borio sam se za život.

Ali, nikada nisam gubio nadu da će jednog dana biti bolje. Da ću je­dnog dana dobiti šansu da ponovo umjesto “kalašnjikova” držim olov­ku. Mnogi moji prijatelji to nisu dočekali: Rifet Omanović, Emir Torlak, Nezir Ćesko, Adil Zimić, Ahmet Ramić. Do juče smo se smijali na časo­vima, sjedili u istoj učionici, a sada ih više nema. Otišli su u legendu, kao heroji, a da ni 18-ti rođendan nisu dočekali. Nisu dočekali da, kao djeca iz drugih gradova i država, vide kako izgleda biti srednjoškolac.

Rat im to nije dozvolio. Svoje živote su izgubili u borbi. Herojski, mu­ški. Sa 16 – 17 godina svoga života borili su se za svoje majke, očeve, braću, sestre. Nekad se zapitam, nije li to sudbina? Preživio sam ovaj strašni rat i kada sam dospio u srpski zatvor nisam gubio nadu u život, bolje sutra. U logoru sam proveo od avgusta 1995. do januara 1996. godine. Preživio sam strijeljanje. Osam mojih prijatelja je poginulo. Ja sam bio jedini preživjeli iz grupe. Ali kada sam u januaru 1996 konačno dočekao slobodu shvatio sam da u čovjeku ima tako puno snage i da se treba boriti i imati jaku volju čak i kada se čini da nema izlaza. I tada sam odlučio: “Vraćam se na ono što sam trebao početi 1992. Vraćam se u školu”. Imao sam 18 godina, rođendan sam dočekao u zatvoru, ali želio sam se vratiti u školu. I upisao sam se u Treću gimnaziju u Sarajevu. Svi su mi govorili da ja to neću moći izdržati. Jer kada sam izašao iz srpskog logora, nakon svih patnji, ponižavanja, nije prošla ni sedmica, a ja sam bio u školskoj klupi. Tako sam nastavio školovanje prekinuto 1992. godine. Nisam se htio predati ni u najtežim trenucima u ratu. A sada, poslije rata, sve je lakše. I evo, 1999. je godina. Završio sam školu odličnim uspjehom, zaposlio se, upisao Fakultet kriminalističkih nauka.

Upisao sam taj fakultet zato što je to veoma interesantan fakultet i pun akcije, i to me je privuklo, zato što sam borac po prirodi i što mislim da nastavim tako. Da se borim za povratak u svoj grad odakle sam istje­ran od srpskih zločinaca. Da dam svoj doprinos u obnovi svoje zemlje. I ne mislim tako lako odustati. Možda nemam uslove kao ostali moji prijatelji iz Sarajeva, da ne govorim o Americi, Australiji, Njemačkoj i ostalim zemljama, ali sam siguran u jedno: Nema predaje! Jer cijeli život je borba i ako čovjek nije borac, brzo će ga život pobijediti, postaće beskoristan. A ja to sebi neću dozvoliti. Iako imam 22 godine, imam iskustva koja odgovaraju puno starijem čovjeku. Rat je takođe jedna vrsta škole, samo što u toj školi nema popravnih ispita. Ako si pao, onda si pao. Ja sam tu školu prošao i sve ovo mi je lakše.

Jasmin Kulovac

Sarajevo, 7. novembar 1999.

Rogatica kraj Sarajeva, 23. studenog 1878 - POPLAVA

Rogatica kraj Sarajeva, 23. studenog 1878 -POPLAVA
Dio članka objavljenog u Osječkim novinama
PDF https://www.box.com/s/53p82ucmlyg3rw72giuj

Kod nas već tri dana i tri noći sipa kiša i čin se, kao da neće ni prestati. Rogatica je sa svih stran obkružena visokimi gorami te leži kao u kakvoj kotlini. Sa svih strana juri voda uz strahoviti šum, noseć sobom sve, što zahvati. Rakitnica je izišla iz svoga korita i sva joj dolina priliči velikomu jezeru. Noći od 21. na 23. kao dase provalilo nebo: voda došla ćak u ulice; jer se je Rakitnica negdje začepila. Na očigled se valjala voda sve više i više, dok nije doprla i do same čaršije, koja ipak prilično visoko leži. U prvom je divjem teku zahvatila sve kuće na lievoj obali Rakitnice i srušila ih nekoliko u temelj. Bilo je oko 11 sati na večer. Ja sam baš bio na glavnoj straži i mogao sam motrit sve. Ciela je varoš bila budna, sve se diglo da spasi, što sespasiti dade. Mnogim stanovnikom nepreostade druge, kad im je biesna struja naniela vodu u kuhinje i u sobe, nego probiti na protivnoj strani zid,da vodi tako bude oduška.

Od kuća, što su na desnoj obali Rakitnice, najviše je postradala mala, o sebi stojeća kuća, u kojoj je naš brzojav i pošta. Iznenada provali struja kroz hodnik pa u sobe, a voda za čas obkoli svu kuću tako, da je priličila ladji na velikom jezeru. Ondašnja straža i poslužnici neznadoše si drugač pomoći, nego izpališe na alarm tri hitca. Sva se desna strana varoši uzbuni - na livoj nije hitaca čuo nitko od silnoga šuma.

Podjem tamo sa 4 momka, da vidim, što je Na pomoć nije bez svieće bilo moguće ni pomisliti: mrak je, da nevidiš na korak pred sebe, a voda i na gornjem kraju već do koljena. U to dodje nekoliko častnika, koji su se zabavljali u svojoj čitaonici, sa lampami. Gospodin poručnik Kokotović podje do polovice, al mu se od strašne kiše utrne sveća. Što sad?-vrati se natrag, pak pali svieću na novo. To je po sebi bio vrlo mučan posao, al kad nam napokon ipak podje za rukom, zagazi g. poručnik opeta u vodu. Stupaše odvažno, podštapajuć se debelom batinom prem mu je pod kućom voda sizala dotrbuha. Sad se istom odvažiše u vodu i zaptije turske (1), koje smo modjutein prubudili i koji dodjoše s motkami i kukami. Težkom se mukom spasiše ljudi iznesoše erarne stvari. Poštu smo u vrećah na ledjih prenieli u ćaršiju i spasili tako sretno sve.

Stari Turci pripoviedaju, da nisu upamtili takve poplave.

Voda je oštetila sve mlinove, a topdžijam, koji su negdje gore bili na straži, odniela ćepeta i telećake.

Jučer smo u jutro imali što gledati: jezero razdielilo gornju od dolnje Rogatice.

Torci su pravi Židovi, oni će svakom prilikomi da se okoriste, samo dakako gledaju, da to bude što manjom mukom. Tako se na tom našem Stiksu odmah našao Haron (2),pa prenaša na široki pleći, tko će s jednoga knja na drugi. Ako ćeš sad u ćaršiju ili natrag, a ti ponesi sobom obolon (3) za kišćata starca otrcane brade, a on će te spretno zaprtiti na ledja i liepo te prenieti na suho, kao da mu je to od djetinjstva zanat.
- Jagma (4) je i navala velika; danas već imamo dva Harona – konkurencija!

Branislav, 6. prosinca 1878

______________
1 zaptadžija (zapčija, zaptija) onaj koji sprečava, koji zaustavlja, koji plijeni; pandur, čuvar zatvora, policajac
zapčija (tur. zaptiye, arap. dabtiyya)
2 Haron; grub i osoran starac koji prevozi duše umrlih preko podzemne rijeke Aheront u Had
3 obol✧ grč. obolos
- 1. sitan srebrni novac u staroj Grčkoj (šestina drahme)
- 2. a) dar u novcu, novčani prilog; donacija b) doprinos čemu u duhovnom ili materijalnom smislu [davati obol]
4 jagma ✧ tur. yagma ← perz. Yagma
- 1. pljačka, grabež
- 2. otimanje oko čega, živo nastojanje da se do čega dođe prvi