19.05.2012.

“Život poslije Žepe”



HEROJI TREĆE GIMNAZIJE  
RATNA ŠKOLA U SARAJEVU 1992 -1995.
David M. Berman 


Pod naslovom “Život poslije Žepe” priča o Jasminu Kulovcu se pojavila u Oslobođenju tog istog dana i ona zaključuje zapise iz marta u Školskom ljetopisu. Ja ću ponuditi Jasminovu priču ovdje kao nastavak i zaključak priče o učenici­ma i nastavnicima Treće gimnazije čiji je dio postao Jasmin tokom četvrte ra­tne školske godine. Jasminova priča bi, naravno, trebala da bude sama za sebe, ali kao jedan od onih učenika koji je sa sobom donio “jako tešku životnu pri­ču”, te ratne godine su zaista “bile teže nego što se može zamisliti”. U jednom smislu Jasminova priča, ideja o “nepovratno izgubljenim godinama”, postaje priča o mladićima koji su izgubili najdragocjenije godine svog života tokom bosanskog rata i, posebno, tokom opsade Sarajeva. Ja je nudim ovdje kao priču jednog novog učenika iz opsjednute istočne enklave Žepe koja je postala dio priče koja se počela odvijati o nastavnicima i učenicima Treće gimnazije kao posljedica opsade:
Život poslije Žepe:Nepovratno izgubljene godine
Osamnaestogodišnji Žepljak, zatočenik logora u Rogatici, kaže kako se, zbog onoga što je proživio, nikada neće vratiti u rodni grad.
Jasmin Kulovac ima osamnaest godina, a upisao je tek prvi razred sa­rajevske Treće gimnazije. U rodnoj Žepi sve su škole za njega nasilno zatvorene. Umalo da mu i oči zatvore.
Početkom rata Jasmin je bio još dijete, zbunjen onim što se događa, uplašen stalnim granatiranjima i napadima na grad. Okruženje i nesta­šica hrane natjerali su ga da počne raditi kako bi hranio porodicu: oca, majku, brata i sestru. Dobio je i karticu UNHCR, koja će mu kasnije, prilikom zarobljavanja i strijeljanja od strane streljačkog voda, spasiti život. Početkom 1994. godine završio je vojnu obuku, a kada je 1995. počela žestoka ofanziva na njegov rodni grad, priključio se jedinicama bosanske Armije. Kaže kako je umirao od straha, ali ga je bilo stid po­bjeći, napustiti saborce. Nije pobjegao, nije se predao ni onda kada su zaludno od Sarajeva tražili pomoć, ni kada je bio izvjestan pad Žepe.
Smrt strijeljanjem
“Bio sam lisicama vezan za Azmira Sulejmanovića, mladića mojih go­dina, kada su u Višegradu nas devet izveli na strijeljanje. Nisam ništa mislio. Čekao sam pucanj. Dalje nisam usmjeravao misao. Zatim su svi pali, a ja sam stajao, mada me je mrtvi Azmir vukao ka zemlji. Drugi dan sam došao sebi u ćeliji”, priča Jasmin mirno, zastajkujući poslije svake rečenice i sjećajući se onoga što se događalo poslije ulaska srpskih snaga u Žepu.
Sa Jasminom Kulovcem na strijaljanje su izvedeni: Šemsudin Aruković i njegovi sinovi Fadil i Sendin, Agonja Omerspahić i sin Belmir, Ramiz Cocalić i Hazim Sulejmanović sa sinom Azmirom.
“Znam da ih je sve ubio Milan Lukić. Nikome nije jasno zašto je mene poštedio”, kaže Jasmin.
Zatvorski dani
“Većina nas je krenula ka Srbiji, misleći da ćemo, kako su nam obeća­li, tamo biti prihvaćeni. Međutim, moju su grupu uhapsili na granici, kod Višegrada. Mnogi su završili po logorima u Srbiji, neki su ubijeni pored ceste, u šumi (...). Sve je bilo suprotno od onoga što su obećali na pregovorima našem komandantu Avdi Paliću. Čak se i njemu izgubio svaki trag.”
Jasmin nerado priča o zatvorskim danima u Rogatici, u koju je prebačen 8. augusta i gdje je bio do konačnog oslobađanja u januaru ove godine. Nije mogao kontaktirati sa ostalim zatvorenicima. Krili su i njega i ostale Žepljake od Crvenog krsta, od ostalih logoraša. Po blijedoj svjetlosti, koja se probijala kroz ćebe na prozoru, razaznavao je noć od dana, mučen samoćom i bezna­đem, glađu, batinama.
“Bojao sam se tog skrivanja. Nisam mogao odgonetnuti zašto sam toliko važan, pa me kriju i nedaju nikome da me vidi. Jednom sam se osmjelio i upitao komandanta logora Rajka Kušića o mom skrivanju. Kazao je kako sam trebao biti ubijen, jer sam jedini vidio ubistvo osam Žepljaka, ali da su me ostavili zbog toga što sam mlad. Još je rekao kako će me ovaj put pustiti”, kaže Jasmin naglašavajući kako sad misli da su se oni igrali s njim i čekali “bolju priliku”.
Crveni krst je Jasmina evidentirao 11. januara, nakon šest mjeseci zatoče­ništva. Vraćena je nada da, možda, sada neće “tako lako” biti ubijen. A i ako bude, neko će znati, tražiće njegov broj, tražiće tijelo, kaže. (Iste takve riječi, potpuno iracionalne, čula sam od mnogih bivših logoraša.)
Bez povratka
Osam dana nakon evidentiranja Jasmin je oslobođen i susreo se sa maj­kom Hasenom, bratom Ramizom i sestrom Jasnom. Otac mu se javio iz Sjedinjenih Država, gdje je deportiran sa Žepljacima iz srbijanskog logora Šljivovica. Govori da ga je otac zvao da dođe kod njega, da po­kušaju nastaviti život tamo.
“Često sam mislio da sam mlad i da vrijeme nema velikog značaja; za­tim kako ću nadoknaditi sve: školu, propuštene zabave, druženja. Kada sam se upisao u prvi razred sa petnaestogodišnjacima, čak i sa mladim Sarajlijama, shvatio sam, zapravo, koliko sam izgubio. “To ni u Americi ne mogu nadoknaditi”, veli Jasmin uvjeravajući me i drugim argumen­tima kako je njegova odluka ispravna.
Planira studirati jezike, pronaći stan, jer u rođakovoj garsonijeri sada živi njih šestoro, zaraditi koji dinar mimo škole, pomoći porodici. Pedeset maraka je dobio od svoje opštine, zna da od drugih ne može očekivati ni toliko. Odlučno kaže:
“Ne, nikada se neću vratiti u Žepu. Zašto? Sve moje je tamo sagorjelo. I ne mislim puno o tim danima, sretan sam što se neće ponoviti. Doktor kod koga idem kaže da će se i slike sve manje pojavljivati u sjećanju.” (Rudić, 1996:9)
Jasmina sam upoznao jednog dana preko Emine Avdagić i Avde Hajde tokom jeseni 1999, pred kraj mog istraživanja, kada je Treća Gimnazija još uvijek bila smještena u dijelu osnovne škole Hrasno. Tokom narednih ne­koliko sedmica, Jasmin i ja smo provodili vrijeme na drugom spratu picerije u ulici koja je nekada bila snajperska aleja nedaleko od mosta na Malti. Prvo smo govorili o životu poslije Žepe, o pohađanju Treće gimnazije, i o njegovom studiju na Fakultetu kriminalističkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Nakon nekog vremena, počeli smo pričati i o one četiri nepovratno izgubljene godine u istočnoj enklavi Žepa, preko brda od Srebrenice, o drugoj opsadi u drugom mjestu u neko drugo vrijeme sa nešto manje ozloglašenosti od Sarajeva. Na­pokon sam pitao Jasmina šta bi rekao ako bi imao priliku da napiše svoju priču svojim riječima za američku publiku. Ovo je samo dio priče Jasmina Kulovca, jednog od novih učenika Treće gimnazije, koji je upisao srednju školu odmah nakon opsade, sedam dana nakon puštanja iz zatočeništva, napisane njegovim vlastitim riječima. Možda posluži kao prikladan kraj za priču o “Herojima Treće Gimnazije” koji su, u školi gdje nisu postojali popravni ispiti, vodili svoj rat za zdrav razum i preživljavanje:
Zovem se Jasmin Kulovac. Rođen sam prije 22 godine u jednom ma­lom istočnobosanskom mjestu. Žepa. Tamo sam živio i proveo najbolje dane svog života. Djetinjstvo. Osnovnu školu sam takođe završio tamo. A onda ... došla je 1992. godina. Te 1992. godine trebao sam poći u srednju školu. Ali, umjesto da uzmem olovku, u mojim rukama je bila puška. Tada se završilo moje bezbrižno djetinjstvo. Rat je učinio svoje. Sa 16 godina postao sam odrastao čovjek. Morao sam se boriti za svoje roditelje, brata, sestru. Zaboravio sam kako izgleda dječiji osmijeh. Znao sam samo za eksplozije granata, fijukanjemetaka,krikeranjenihprijatelja. To je bila zamjena za moju srednju školu. A tako sam želio biti još dijete, tako sam želio biti nestašni tinejdžer. A umjesto toga, borio sam se za život.
Ali, nikada nisam gubio nadu da će jednog dana biti bolje. Da ću je­dnog dana dobiti šansu da ponovo umjesto “kalašnjikova” držim olov­ku. Mnogi moji prijatelji to nisu dočekali: Rifet Omanović, Emir Torlak, Nezir Ćesko, Adil Zimić, Ahmet Ramić. Do juče smo se smijali na časo­vima, sjedili u istoj učionici, a sada ih više nema. Otišli su u legendu, kao heroji, a da ni 18-ti rođendan nisu dočekali. Nisu dočekali da, kao djeca iz drugih gradova i država, vide kako izgleda biti srednjoškolac.
Rat im to nije dozvolio. Svoje živote su izgubili u borbi. Herojski, mu­ški. Sa 16 – 17 godina svoga života borili su se za svoje majke, očeve, braću, sestre. Nekad se zapitam, nije li to sudbina? Preživio sam ovaj strašni rat i kada sam dospio u srpski zatvor nisam gubio nadu u život, bolje sutra. U logoru sam proveo od avgusta 1995. do januara 1996. godine. Preživio sam strijeljanje. Osam mojih prijatelja je poginulo. Ja sam bio jedini preživjeli iz grupe. Ali kada sam u januaru 1996 konačno dočekao slobodu shvatio sam da u čovjeku ima tako puno snage i da se treba boriti i imati jaku volju čak i kada se čini da nema izlaza. I tada sam odlučio: “Vraćam se na ono što sam trebao početi 1992. Vraćam se u školu”. Imao sam 18 godina, rođendan sam dočekao u zatvoru, ali želio sam se vratiti u školu. I upisao sam se u Treću gimnaziju u Sarajevu. Svi su mi govorili da ja to neću moći izdržati. Jer kada sam izašao iz srpskog logora, nakon svih patnji, ponižavanja, nije prošla ni sedmica, a ja sam bio u školskoj klupi. Tako sam nastavio školovanje prekinuto 1992. godine. Nisam se htio predati ni u najtežim trenucima u ratu. A sada, poslije rata, sve je lakše. I evo, 1999. je godina. Završio sam školu odličnim uspjehom, zaposlio se, upisao Fakultet kriminalističkih nauka.
Upisao sam taj fakultet zato što je to veoma interesantan fakultet i pun akcije, i to me je privuklo, zato što sam borac po prirodi i što mislim da nastavim tako. Da se borim za povratak u svoj grad odakle sam istje­ran od srpskih zločinaca. Da dam svoj doprinos u obnovi svoje zemlje. I ne mislim tako lako odustati. Možda nemam uslove kao ostali moji prijatelji iz Sarajeva, da ne govorim o Americi, Australiji, Njemačkoj i ostalim zemljama, ali sam siguran u jedno: Nema predaje! Jer cijeli život je borba i ako čovjek nije borac, brzo će ga život pobijediti, postaće beskoristan. A ja to sebi neću dozvoliti. Iako imam 22 godine, imam iskustva koja odgovaraju puno starijem čovjeku. Rat je takođe jedna vrsta škole, samo što u toj školi nema popravnih ispita. Ako si pao, onda si pao. Ja sam tu školu prošao i sve ovo mi je lakše.
Jasmin Kulovac
Sarajevo, 7. novembar 1999.

Nema komentara:

Objavi komentar