20.03.2016.

Kad se prvi put čulo za Gađana


 Kad se prvi put čulo za Gađana 

Iz romana - novele “Gađan” 

 Midhat Ajanović Ajan

(radnja smještena u Čadovinu kod Rogatice)

Sve su ozbiljne novine u Titinoj Jugoslaviji bile dosadne i sve su ličile jedna na drugu, bez obzira jesu li izlazile u Zagrebu, Skopju, Beogradu ili Sarajevu. Ako bi Tito išta radio, a rijetki su bili dani da nije radio baš ništa, onda bi sutradan sve to bilo opisano na prvoj strani uz obaveznu Maršalovu sliku, na ostalim stranicama prepisivani su dugački referati sa bezbrojnih sjednica Komiteta koje niko živ nije mogao razumjeti, pa ih zato nije ni čitao. Događaji iz svijeta se nisu mnogo pominjali, osim ako taj dan nije možda ubijen predsjednik Amerike ili se čovjek ispeo na Mjesec, a na kulturnim rubrikama su se ponavljali referati ili bi bili objavljivani intervjui sa pjesnicima što su znali sastavljati fine stihove o Titu, partizanima i socijalizmu. Sve u svemu, štogod zanimljivog moglo se naći samo na sportskim stranicama, jedinoj rubrici koju su normalni ljudi čitali u ozbiljnim novinama.
 Zbog toga su oni koji su izdavali neozbiljne novine u Jugoslaviji mogli zaraditi fine pare. Nije to bilo kao u Rumuniji ili Poljskoj gdje je, kažu, sve živo bilo zabranjeno. U Jugoslaviji nije. Ako nisi imao ništa protiv Tita, Partije, vlasti radničke klase i jugoslavenskog puta u socijalizam, a najbolje ako te politika uopće nije zanimala, mogao si štampati stripove i romane o kaubojima i Indijancima, zabavne i porodične revije, magazine koji se bave crnom magijom, tračevima o glumcima i pjevačima, predviđanjem budućnosti i drugom besposlicom, vlast je gledala kroz prste čak i na pojavu takozvanih "muških novina" punih slika gologuzog ženskinja.
 Pričalo se da je i sam Maršal Tito, sve te novine u potaji listao i u njima uživao.

* * *

 Milan Zoranović je bio dopisnik zagrebačke "Arene" i jedan od najboljih novinara tog sedmičnjaka koji je dugo vremena bio daleko najtiražniji list u Jugoslaviji. "Arena" je štampana na glatkom papiru u šarenim bojama i od prve do zadnje stranice bila je ispunjena reportažama čiji su glavni junaci bili ljudi sa dvije glave, tri oka, duplom slezenom, oni što jedu žilete i staklo ili su obdareni neobičnim umnim sposobnostima, čudotvorci, hipnotizeri, telepate, ili narodni ljekari. Još češće je pisao o običnim ljudima kojima se dogodio kakav veliki belaj, takav čiji je uzrok bila neka natprirodna sila, a pokatkad bi se radilo i o nekome koga je zadesila iznenadna sreća kao što je dobitak na lutriji ili sportskoj prognozi zahvaljujući tome što je usnio dobitnu kombinaciju ili mu je tajanstveni glas u noći prišapnuo rezultate utakmica koje tek treba da se odigraju.
 Kako je Bosna, kao što se zna, zemlja puna legendi, mitova i nikad razjašnjenih tajni, Milan ne samo da je uvijek imao pune ruke posla nego uglavnom, za razliku od drugih svojih kolega iz "Arene", nije morao gotovo ništa izmišljati. Svake bi se hefte u Bosni dogodilo nekakvo čudo, Milan bi to zabilježio i tako zaradio svoju platu.

* * *

 "Arena" je godinama bila duševna hrana i starom i mladom. U skoro svim dijelovima Jugoslavije, čak i tamo gdje se govorio slovenački, makedonski ili albanski jezik svake srijede, kad je "Arena" izlazila, ljudi bi se tiskali oko trafika da kupe svoj omiljeni list. Bilo je to tako sve dok se krajem šezdesetih, a pogotovo početkom sedamdesetih godina redovi pred trafikama ne počeše naglo smanjivati da bi postepeno potpuno iščezli, a na desetine primjeraka "Arene" stajali bi po cijelu heftu u izlogu te bi na kraju, neprodani bili vraćeni izdavaču u Zagreb. Glavni uzrok ovoj tržišnoj katastrofi "Arene" bio je fenomen poznat u svijetu kao "seksualna revolucija", što je za posljedicu imalo nastanak jedne nove vrste štampe čiji su najvažniji sadržaj bile fotografije golih žena, a u svim tekstovima se, dibidus slobodno, pisalo o onim stvarima. Vlast u Jugoslaviji propustila je ovu bezobraznu novotariju stiglu sa Zapada, mnogo lakše nego bi čovjek pomislio da je bilo moguće u jednoj komunističkoj zemlji. Naravno, bilo je pameti u svemu tome, narod je pomahnitao od silne seksualne slobode pa nikom više nije padalo na pamet da traži kakvu drugu. Svi su pričali o jebačini - niko o politici.
 Najviše uspjeha u izdavanju tih nazvanih "seksi listova" imala je redakcija beogradskog magazina "Čik". Kao i u drugim sličnim novinama i u "Čiku" su se mogle naći rubrike u kojima "stručnjaci za seks" odgovarajući na pristigla pisma tješe muškarce - čitaoce kojima se broj centimetara na njihovoj najvažnijoj alatki činio nedovoljnim ili uvjeravaju cure i žene kako je u izvjesnim slučajevima moguće izgubiti nevinost samo parcijalno, a da se ponekad može biti djelimično trudan. Bilo je u "Čiku" još hejbet sličnih stvari. Međutim, ono što je ovu novinu izdvajalo od svih ostalih bilo je to što su se urednici dosjetili da objavljuju jednu rubriku pod nazivom "Ljubavna iskustva". Na prvi pogled su "Ljubavna iskustva" izgledala kao obična pisma čitalaca, ali u stvarnosti sve tekstove je pisala skupina mladih, nezaposlenih književnika što ih je "Čik" angažirao računajući prije svega na njihovu raskalašenu seksualnu maštu. Računica se pokazala tačna, jer su pisci, sastavljajuci tobožnja pisma u kojima izmišljeni čitaoci opisuju svoje neobične seksualne pustolovine, uradili pravi posao. Što `no kažu, mnoga se pubertetska desnica nažuljala zbog "ljubavnih iskustava". Treba li reći, "Čik" je postao list sa najvećim ikad prodatim tiražom u Jugoslaviji.
 Vječne tajne skrivene ispod ženske suknje ma kako nam se ponekad činile obične i banalne, imale su, pokazalo se, veću tržišnu vrijednost nego bezbrojna čudesa ovog i onog svijeta, putovanja u svemir, historijske spletke, mračna proročanstva, i druga moguća i nemoguća dešavanja o kojima je pisala "Arena".
 Zato je ono što se dogodilo u zabačenom istočnobosanskom zaseoku Čadovina, gdje je veliko kamenje počelo da pada ranjavajući ljude, stoku i razvaljujući krovove kuća i štala, a što je potvrđeno od mnogih svjedoka u ”Areni” ocjenjeno kao jedna od posljednjih šansi da se napravi senzacionalna reportaža koja će koliko- toliko poboljšati čitanost lista što se već nalazio na pragu totalne ekonomske propasti i gašenja.

* * *

 Dva puta je Milan Zoranović morao da mijenja gumu na svom "Fići" dok se putem punim gudura i rupa, tijesnim i zaprežnim kolima, odvezao od Rogatice do Čadovine i nazad. Imao je Milan kod kuće u Sarajevu još jedno mnogo bolje auto italijanske proizvodnje, ali je obično na put sličan ovome išao malom grbavom "Zastavom 750" proizvedenom u Kragujevcu. Takva je odluka bila rezultat njegova iskustva stečenog na brojnim putovanjima kroz Bosnu koju je poznavao kao svoj džep. Znao je u kakvom se bijednom stanju nalazi njena putna mreža, pa mu je zato italijanski auto služio kao šminka, kad bi uveče u Sarajevu krenuo u lov na ženskinje.
 "Fićo" je mogao i da se obatali, nije bila velika šteta. Uz to, u kraju gdje se Čadovina nalazila živila je uglavnom sirotinja pa si već vozeći i tako obično auto kao što je "Fićo" mogao da se osjećaš kao gospodin, sa taman toliko uvjerljivosti i autoriteta među lokalnim stanovništvom koliko je neophodno da se obavi novinarska istraga.
 Vozeći se kući Milan je, kako je to uvijek radio, u glavi presabirao rezultate svoje posjete Čadovini, redao događaje jedan za drugim, slagao izjave koje su mu dali mještani tog sela i počeo da smišlja naslov, međunaslove i da oblikuje tekst svoje buduće reportaže o krajnje neobičnoj pojavi u Čadovini, zabiti smještenoj Bogu iza leđa. Žitelji tog zaseoka i žrtve prikaze koja baca teške kamenčine na ljude, kuće, krave i kokoši odmah su dali odgovarajuće ime čudovištu. Nazvali su ga Gađan.

* * *
 Evo šta je Milan saznao. Najpoznatiji čovjek u Čadovini bio je Mujo Žiga, bivši Titin partizan više puta odlikovan za zasluge u ratu. Da je htio mogao je da ima kuću i službu u samom Beogradu, ali Mujaga je odabrao da živi u toj pustopoljini. No, nije samo to bilo neobično u vezi s njim. Mujo je bio miran kao buba, iako je imao snagu koja se skoro mogla mjeriti sa onom što su je posjedovali Šefko Fočak, čovjek-aždaha koji je iz poteza mogao podići trista kila i o kome je Milan već pisao. Pored toga Mujo je bio i pametan, bio je najbolji šahista u selu, a ipak nikad nije naučio da čita i piše. Mujo se potpisivao otiskom palca kad bi primao svoju boračku penziju pa mu je poštar uvijek krao pomalo para.
 Mujo je bio dobar ko hljeb, a zna se dobričine uvijek nastradaju zbog svog karaktera. Kad je seoska balavurdija shvatila da Mujo neće nikad upotrijebiti ni svoju snagu, ni pamet, niti ugled partizanskog prvoborca protiv njih, niti da će im uopće naškoditi na bilo kakav način bez obzira šta mu oni uradili, Mujo je postao glavni predmet sprdnje u cijeloj Čadovini.
 Nema šta mu obijesna seoska mladež nije radila i kakve mu sve podvale i ujdurme nije namještala. Takav je naš svijet. Niko nikad nikakva zla nije učinio onom lopovskom poštaru Rasimu koji ne samo da je pijan znao po tri dana ne doći u selo, a pokatkad čak pogubiti svu poštu, već je uvijek donosio ružne vijesti. Ništa loše se nije dogodilo ni šumaru Đorđu koji je terorizirao cijeli kraj. Nisi mogao nasjeći drva ne samo za ogradu nego ni za potpalu, a da on odnekud ne izbije i prišije ti kaznu.
 Jok, narod ti udara samo po onima što se izdignu duševnom dobrotom ili kakvom drugom ljepotom. Kakva god da si dobra djela činio za života tek će ti kad umreš reći hvala, a možda ni tada. Mujo kao da je još od malehna bio svikao na to da su ljudi opaki i pakosni prema njemu pa svoju narav nije mijenjao. Šta god mu selo uradi, bilo da mu zapale sijeno, natjeraju njegove krave da se razobadaju, pogaze mu djetelinu, razvale pušnicu ili bace krepano pašće u bunar, on bi samo odmahnuo rukom i nastavio po svome. Ne bi se ni nasikirao. Hajde što je Mujo bio najsnažniji, najpametniji i najugledniji nego je on živeći skladno i hairli sa svojom Zumrom i djecom bio i najsretniji insan u Čadovini, a tek to mu selo nikako nije moglo halaliti.
 Jednom su seoski momci u "Čiku", novinama koje su svi čitali naišli na reklamni oglas jedne izdavačke kuće iz Beograda. Među ostalima, prodavane su i knjige slavnog srpskog komediografa Branislava Nušića, njih dvadeset i pet komada u tvrdom, platnenom uvezu. Cijena da te Bog sačuva. Momci izrezaše oglas iz novina, napisaše da knjige naručuje Mujo Žiga iz Čadovine, općina Rogatica BiH, naškrabaše nešto ofrlje, k'o fol Mujin potpis, i poslaše sve skupa u Beograd.
 Kad je dvije hefte poslije, poštar Rasim doteglio knjige do Muje svi su u selu virili kroz prozor da vide šta će se desiti. Ali Mujo ni mukajet. Samo je platio knjige, uzeo ih pod ruku i dao ih Hikmetu, svom prvom unuku, da se s njima igra. Niko ništa nije mogao Muji sve dok ga nije uhvatila huja.
A kad se to dogodilo pojavio se Gađan.

* * *

 Prva Mujina šćer, ona što nije bila njegova zaoprave, nego je Zumra donijela u miraz, zvala se Hanka. Mujo je nikad nije razdvajao od svoje ostale djece, uvijek ju je zvao "šćeri", nikako drugačije. Kad je napunila sedamnaest Hanka se, uz Mujinu dozvolu, dobro udala. Otišla je u Sarajevo za Mušana, plaho finog čovjeka što je bio jal` kondukter, jal` miliconer, Muju nije bilo puno briga koju, ali nekakvu je uniformu nosio.
 Hanka i Mušan odmah naprave dijete. Prvo pa muško, ali po nesreći, maksum se teško razboli. Mušan nije imao ni kuće ni stana već je bio podstanar. K’o i druge došlje iz Istočne Bosne stanovali su gore na Širokači u nekakvom podrumu punom vlage i mema pa djetetu ode na pluća. Ljekar reče da malog moraju odmah voditi na čisti zrak ili će dijete umrijeti. Njih dvoje, šta će kud će, neg' Muji na vrata. Od Sarajeva do Čadovine, dijete nije uvlačilo jezik u usta, ali čim ga je dedo uzeo u ruke mali Hikmet prestade plakati.
Dijete začas ozdravi. Sve mu je u Čadovini prijalo i zrak, i hrana, a najviše ljubav kojom je bio okružen što dječiji instinkt zna nepogrešivo osjetiti, pa Mušan i Hanka odlučiše da mali ostane kod nane i dede dok se god oni ne snađu za kakav bolji stan u Sarajevu. A za naći stan ili napraviti kuću u Sarajevu trebale su godine i godine, tako da je mali Hikmet ostao da raste u Čadovini na veliku radost i sreću svog dobrog i blagog dede Muje, čije je srce bilo široko k’o pola dunjaluka. Hikmet se kod dede razrahatio ljepše i bolje nego da je bio na sultanovu dvoru.
 Nikog i ništa Mujo nije volio kao svoga unuka Hikmeta. A zna se, samo oni koje istinski voliš, mogu te zaoprave nasikirati.

* * *

Dedi bijaše puno drago što mali Hikmet izađe pravo pametan. Malo sam od sebe, a malo uz pomoć svoje tri tetke i daiđe. Hikmet začas nauči da čita i piše. Muji su se oba brka mrdala od smijeha kad bi pričao kako on ima šezdeset, a ne zna ni jedno slovo dok njegov petogodišnji unuk sriče i latinicu i ćirilicu.
 Aman kako su se dedo i unuk voljeli...
 Vazda su bili zajedno, Muji bilo duša da Hikmeta provoza kroz selo na kolima. Upregnuo bi obadva svoja vola i Galonju i Milonju onako, ni za šta, samo da Hikmetu učini na volju. Pravio mu je drvene svirale različitih veličina i zvukova, od male zviždaljke pa do prave frule, učio ga kako se rezbari drvo, plete krošnja, pravi ograda, ore njiva i žito sije. Mali Hikmet je volio životinje pa je Mujaga nakupovao kokoši, horoza, ćurki, pašćadi, zečeva i golubova. Avlija je bila puna razne zvjerke koja nije bila ama baš ni za kakvu korist, već samo da Hikmet bude radostan. Uveče prije nego se ugasi lampa i svi pospu, dedo bi svom unuku obavezno ispričao po jednu priču, a imao je za svaku noć po jednu, iz davnih i slavnih vremena kad su Bosnom hodile gazije, a ne fukara k'o sada.
 I bilo je sve tako, da ne može biti ljepše, sve do onog dana kad se dogodilo zlo.
Jednog ljetnog dana, u akšam, Mujo je stajao na verandi, nešto majstorisao sa čekićem i ekserima i svaki čas pomalo potezao iz velike dvolitarske flaše što mu je stajala kraj nogu. Hikmet, k'o dijete, igrao se u avliji, skakao i bješnjao sa životinjama. Sve je izgledalo baš kao i svakog drugog dana.
 A onda se, bježeći k'o fol ispred cuke zvanog Klikota s kojim se najradije igrao, Hikmet iznenada zatrkao na verandu pa put one flase, preturi je i sva se rakija prosu po podu. Pune šezdeset dvije godine je Muju svakakav jad trao, a on nije dao da ga išta nasikira i naljuti. Ali tada ne izdrža. Kako mu mali Hikmet prosu rakiju tako Mujo istim onim čekićem pa unuka u glavu. Gruh!
 Muju prvi put u životu uhvati huja i nebo se prolomi.

* * *

 Skoro sve kuće u Čadovini su bile oštećene, mnoge glave su bile rascopane, a hajvan je trčkarao amo-tamo po selu, dvije krave su crkle prežderavši se djeteline, stoku niko nije čuvao jer su se svi bili sakrili u podrume plašeći se Gađana. Sve i jedan svjedok je izjavljivao kako je nebrojeno kamenje padalo na Čadovinu i da su ponekad kamenčuge bile tolike da ih ni dva odrasla muškarca nisu mogli podići. Svjedočanstva su se međutim bitno razlikovala u dvije važne stvari. Po jednima kamenje je dolazilo pravo sa neba, dok su se drugi kleli da hripe dolijeću iz šume, iz utrobe planine Sjemeč. Oni prvi su govorili da kamenje u jednom naletu pada po pola sahata, a onda prestane, dok se drugima činilo da kiša kamenica bez prekida traje i po nekoliko dana.
 Niko, međutim, nije imao dileme da je sav taj zulum djelo prikaze zvane Gađan o kojoj bi Mujo znao najviše reći kad bi se s njim moglo pričati. Žali Bože, izgledalo je da je on sad skroz pomahnitao, pobjegao je od kuće i luta po šumi držeći veliki handžar u ruci pa mu se niko nije smio ni primaći.

* * *

 Milan prvo ode u rogatičku bolnicu i tamo nađe malog Hikmeta kome je dedo razbio glavu čekićem. Mali je gorko plakao, manje što ga je boljelo, a više jer mu je bilo žao dede koji je skrenuo s pameti. Novinar ga malo razgali s kutijom popularnih bombona "505 sa crtom", sjede u ”fiću” pa direkt u Čadovinu. Gađan se već bio malo smirio, kamenice nisu više padale, ali ljudi su još uvijek bili izhavješteni od straha. Tu Milan shvati da ako želi saznati sve o Gađanu onda se po svaku cijenu mora sresti sa Mujom za koga su mu rekli da boravi negdje duboko u šumi skačući s drveta na drvo, urlajući kao međed, da nosa veliku nožinu i prijeti da će zaklati svakog ko mu se približi.
 Ne bi Milan bio jedan od najboljih novinara "Arene" da se nije znao snaći u svakoj situaciji. On se odmah zaputi pravo u šumu i počne dozivati Muju spominjući svog pokojnog strica Zdravka, istog onog s kojim je Mujo četiri godine krvario bijući se s četnicima i ustašama.
 Umjesto čudovišta s nožem u zubima pred Milana izbi starčić prepukla tijela i srca sa uvehlim očima što su odavno ostale bez zadnje suze. Mujo je bio jedva živ, lijeva strana mu se već počela oduzimati, ali srećom pamet i glas još su mu radili pa on stiže da novinaru Milanu ispriča strašnu tajnu o Gađanu.

* * *

 Gore na Romaniji, tačno ispod Crvenih stijena, rasklimani "fićo" izdade Milana Zoranovića. Dok je novinar bio zabavljen smišljanjem rečenice za svoj tekst, iznenada otkazaše kočnice i auto se sjarga u hendek. Milan slomi vrat i izdahnu na mjestu.
 Nekoliko dana kasnije iz Zagreba je došao jedan drugi novinar, posjetio Čadovinu, baš se zadesio na Mujinoj dženazi, ali Gađan se već bio povukao. Koristeći se izjavama mještana Čadovine i bilježnicom poginulog kolege, novinar sastavi tekst o misterioznoj pojavi u bosanskom zaseoku Čadovina na koji se sručio pljusak kamenja. Uz tekst, novinar objavi i izjavu poznatog zagrebačkog geologa koji je cijelu stvar znanstveno protumačio tako što je pretpostavio da se na planini Sjemeč nalazi nekakav omanji vulkan što, s vremena na vrijeme, pomalo kašljuca izbacujući kamenje. I tu nema nikakva čuda, osim za ljude primitivne i sujevjerne kakvih kod nas, zna se, ima koliko hoćeš.
 Nije to bila reportaža ni upola zanimljiva kao ona što bi je napisao Milan, da nije poginuo, ali i takva kakva je bila namami puno ljudi da kupi novine. Nešto zbog pripovijesti o Gađanu, a nešto zbog članka o pojavi blagotvorne "muške vode" kod Kladnja koja drži kitu stalno nadignutu, "Arena" se ponovo omili čitaocima.
 Tako "Arena" prebrodi svoju krizu i nastavi izlaziti dugo godina poslije toga za razliku od "Čika" koji ne poživi još dugo. Kad jedna tvornica poče flaširati i prodavati kladanjsku "mušku vodu" i narod ponovo shvati da mu se puno više isplati raditi one stvari nego samo čitati o njima, "Čik" ode u helać.

Sve su ozbiljne novine u Titinoj Jugoslaviji bile dosadne i sve su ličile jedna na drugu, bez obzira jesu li izlazile u Zagrebu, Skopju, Beogradu ili Sarajevu. Ako bi Tito išta radio, a rijetki su bili dani da nije radio baš ništa, onda bi sutradan sve to bilo opisano na prvoj strani uz obaveznu Maršalovu sliku, na ostalim stranicama prepisivani su dugački referati sa bezbrojnih sjednica Komiteta koje niko živ nije mogao razumjeti, pa ih zato nije ni čitao. Događaji iz svijeta se nisu mnogo pominjali, osim ako taj dan nije možda ubijen predsjednik Amerike ili se čovjek ispeo na Mjesec, a na kulturnim rubrikama su se ponavljali referati ili bi bili objavljivani intervjui sa pjesnicima što su znali sastavljati fine stihove o Titu, partizanima i socijalizmu. Sve u svemu, štogod zanimljivog moglo se naći samo na sportskim stranicama, jedinoj rubrici koju su normalni ljudi čitali u ozbiljnim novinama.
 Zbog toga su oni koji su izdavali neozbiljne novine u Jugoslaviji mogli zaraditi fine pare. Nije to bilo kao u Rumuniji ili Poljskoj gdje je, kažu, sve živo bilo zabranjeno. U Jugoslaviji nije. Ako nisi imao ništa protiv Tita, Partije, vlasti radničke klase i jugoslavenskog puta u socijalizam, a najbolje ako te politika uopće nije zanimala, mogao si štampati stripove i romane o kaubojima i Indijancima, zabavne i porodične revije, magazine koji se bave crnom magijom, tračevima o glumcima i pjevačima, predviđanjem budućnosti i drugom besposlicom, vlast je gledala kroz prste čak i na pojavu takozvanih "muških novina" punih slika gologuzog ženskinja.
 Pričalo se da je i sam Maršal Tito, sve te novine u potaji listao i u njima uživao.

* * *

 Milan Zoranović je bio dopisnik zagrebačke "Arene" i jedan od najboljih novinara tog sedmičnjaka koji je dugo vremena bio daleko najtiražniji list u Jugoslaviji. "Arena" je štampana na glatkom papiru u šarenim bojama i od prve do zadnje stranice bila je ispunjena reportažama čiji su glavni junaci bili ljudi sa dvije glave, tri oka, duplom slezenom, oni što jedu žilete i staklo ili su obdareni neobičnim umnim sposobnostima, čudotvorci, hipnotizeri, telepate, ili narodni ljekari. Još češće je pisao o običnim ljudima kojima se dogodio kakav veliki belaj, takav čiji je uzrok bila neka natprirodna sila, a pokatkad bi se radilo i o nekome koga je zadesila iznenadna sreća kao što je dobitak na lutriji ili sportskoj prognozi zahvaljujući tome što je usnio dobitnu kombinaciju ili mu je tajanstveni glas u noći prišapnuo rezultate utakmica koje tek treba da se odigraju.
 Kako je Bosna, kao što se zna, zemlja puna legendi, mitova i nikad razjašnjenih tajni, Milan ne samo da je uvijek imao pune ruke posla nego uglavnom, za razliku od drugih svojih kolega iz "Arene", nije morao gotovo ništa izmišljati. Svake bi se hefte u Bosni dogodilo nekakvo čudo, Milan bi to zabilježio i tako zaradio svoju platu.

* * *

 "Arena" je godinama bila duševna hrana i starom i mladom. U skoro svim dijelovima Jugoslavije, čak i tamo gdje se govorio slovenački, makedonski ili albanski jezik svake srijede, kad je "Arena" izlazila, ljudi bi se tiskali oko trafika da kupe svoj omiljeni list. Bilo je to tako sve dok se krajem šezdesetih, a pogotovo početkom sedamdesetih godina redovi pred trafikama ne počeše naglo smanjivati da bi postepeno potpuno iščezli, a na desetine primjeraka "Arene" stajali bi po cijelu heftu u izlogu te bi na kraju, neprodani bili vraćeni izdavaču u Zagreb. Glavni uzrok ovoj tržišnoj katastrofi "Arene" bio je fenomen poznat u svijetu kao "seksualna revolucija", što je za posljedicu imalo nastanak jedne nove vrste štampe čiji su najvažniji sadržaj bile fotografije golih žena, a u svim tekstovima se, dibidus slobodno, pisalo o onim stvarima. Vlast u Jugoslaviji propustila je ovu bezobraznu novotariju stiglu sa Zapada, mnogo lakše nego bi čovjek pomislio da je bilo moguće u jednoj komunističkoj zemlji. Naravno, bilo je pameti u svemu tome, narod je pomahnitao od silne seksualne slobode pa nikom više nije padalo na pamet da traži kakvu drugu. Svi su pričali o jebačini - niko o politici.
 Najviše uspjeha u izdavanju tih nazvanih "seksi listova" imala je redakcija beogradskog magazina "Čik". Kao i u drugim sličnim novinama i u "Čiku" su se mogle naći rubrike u kojima "stručnjaci za seks" odgovarajući na pristigla pisma tješe muškarce - čitaoce kojima se broj centimetara na njihovoj najvažnijoj alatki činio nedovoljnim ili uvjeravaju cure i žene kako je u izvjesnim slučajevima moguće izgubiti nevinost samo parcijalno, a da se ponekad može biti djelimično trudan. Bilo je u "Čiku" još hejbet sličnih stvari. Međutim, ono što je ovu novinu izdvajalo od svih ostalih bilo je to što su se urednici dosjetili da objavljuju jednu rubriku pod nazivom "Ljubavna iskustva". Na prvi pogled su "Ljubavna iskustva" izgledala kao obična pisma čitalaca, ali u stvarnosti sve tekstove je pisala skupina mladih, nezaposlenih književnika što ih je "Čik" angažirao računajući prije svega na njihovu raskalašenu seksualnu maštu. Računica se pokazala tačna, jer su pisci, sastavljajuci tobožnja pisma u kojima izmišljeni čitaoci opisuju svoje neobične seksualne pustolovine, uradili pravi posao. Što `no kažu, mnoga se pubertetska desnica nažuljala zbog "ljubavnih iskustava". Treba li reći, "Čik" je postao list sa najvećim ikad prodatim tiražom u Jugoslaviji.
 Vječne tajne skrivene ispod ženske suknje ma kako nam se ponekad činile obične i banalne, imale su, pokazalo se, veću tržišnu vrijednost nego bezbrojna čudesa ovog i onog svijeta, putovanja u svemir, historijske spletke, mračna proročanstva, i druga moguća i nemoguća dešavanja o kojima je pisala "Arena".
 Zato je ono što se dogodilo u zabačenom istočnobosanskom zaseoku Čadovina, gdje je veliko kamenje počelo da pada ranjavajući ljude, stoku i razvaljujući krovove kuća i štala, a što je potvrđeno od mnogih svjedoka u ”Areni” ocjenjeno kao jedna od posljednjih šansi da se napravi senzacionalna reportaža koja će koliko- toliko poboljšati čitanost lista što se već nalazio na pragu totalne ekonomske propasti i gašenja.

* * *

 Dva puta je Milan Zoranović morao da mijenja gumu na svom "Fići" dok se putem punim gudura i rupa, tijesnim i zaprežnim kolima, odvezao od Rogatice do Čadovine i nazad. Imao je Milan kod kuće u Sarajevu još jedno mnogo bolje auto italijanske proizvodnje, ali je obično na put sličan ovome išao malom grbavom "Zastavom 750" proizvedenom u Kragujevcu. Takva je odluka bila rezultat njegova iskustva stečenog na brojnim putovanjima kroz Bosnu koju je poznavao kao svoj džep. Znao je u kakvom se bijednom stanju nalazi njena putna mreža, pa mu je zato italijanski auto služio kao šminka, kad bi uveče u Sarajevu krenuo u lov na ženskinje.
 "Fićo" je mogao i da se obatali, nije bila velika šteta. Uz to, u kraju gdje se Čadovina nalazila živila je uglavnom sirotinja pa si već vozeći i tako obično auto kao što je "Fićo" mogao da se osjećaš kao gospodin, sa taman toliko uvjerljivosti i autoriteta među lokalnim stanovništvom koliko je neophodno da se obavi novinarska istraga.
 Vozeći se kući Milan je, kako je to uvijek radio, u glavi presabirao rezultate svoje posjete Čadovini, redao događaje jedan za drugim, slagao izjave koje su mu dali mještani tog sela i počeo da smišlja naslov, međunaslove i da oblikuje tekst svoje buduće reportaže o krajnje neobičnoj pojavi u Čadovini, zabiti smještenoj Bogu iza leđa. Žitelji tog zaseoka i žrtve prikaze koja baca teške kamenčine na ljude, kuće, krave i kokoši odmah su dali odgovarajuće ime čudovištu. Nazvali su ga Gađan.

* * *
 Evo šta je Milan saznao. Najpoznatiji čovjek u Čadovini bio je Mujo Žiga, bivši Titin partizan više puta odlikovan za zasluge u ratu. Da je htio mogao je da ima kuću i službu u samom Beogradu, ali Mujaga je odabrao da živi u toj pustopoljini. No, nije samo to bilo neobično u vezi s njim. Mujo je bio miran kao buba, iako je imao snagu koja se skoro mogla mjeriti sa onom što su je posjedovali Šefko Fočak, čovjek-aždaha koji je iz poteza mogao podići trista kila i o kome je Milan već pisao. Pored toga Mujo je bio i pametan, bio je najbolji šahista u selu, a ipak nikad nije naučio da čita i piše. Mujo se potpisivao otiskom palca kad bi primao svoju boračku penziju pa mu je poštar uvijek krao pomalo para.
 Mujo je bio dobar ko hljeb, a zna se dobričine uvijek nastradaju zbog svog karaktera. Kad je seoska balavurdija shvatila da Mujo neće nikad upotrijebiti ni svoju snagu, ni pamet, niti ugled partizanskog prvoborca protiv njih, niti da će im uopće naškoditi na bilo kakav način bez obzira šta mu oni uradili, Mujo je postao glavni predmet sprdnje u cijeloj Čadovini.
 Nema šta mu obijesna seoska mladež nije radila i kakve mu sve podvale i ujdurme nije namještala. Takav je naš svijet. Niko nikad nikakva zla nije učinio onom lopovskom poštaru Rasimu koji ne samo da je pijan znao po tri dana ne doći u selo, a pokatkad čak pogubiti svu poštu, već je uvijek donosio ružne vijesti. Ništa loše se nije dogodilo ni šumaru Đorđu koji je terorizirao cijeli kraj. Nisi mogao nasjeći drva ne samo za ogradu nego ni za potpalu, a da on odnekud ne izbije i prišije ti kaznu.
 Jok, narod ti udara samo po onima što se izdignu duševnom dobrotom ili kakvom drugom ljepotom. Kakva god da si dobra djela činio za života tek će ti kad umreš reći hvala, a možda ni tada. Mujo kao da je još od malehna bio svikao na to da su ljudi opaki i pakosni prema njemu pa svoju narav nije mijenjao. Šta god mu selo uradi, bilo da mu zapale sijeno, natjeraju njegove krave da se razobadaju, pogaze mu djetelinu, razvale pušnicu ili bace krepano pašće u bunar, on bi samo odmahnuo rukom i nastavio po svome. Ne bi se ni nasikirao. Hajde što je Mujo bio najsnažniji, najpametniji i najugledniji nego je on živeći skladno i hairli sa svojom Zumrom i djecom bio i najsretniji insan u Čadovini, a tek to mu selo nikako nije moglo halaliti.
 Jednom su seoski momci u "Čiku", novinama koje su svi čitali naišli na reklamni oglas jedne izdavačke kuće iz Beograda. Među ostalima, prodavane su i knjige slavnog srpskog komediografa Branislava Nušića, njih dvadeset i pet komada u tvrdom, platnenom uvezu. Cijena da te Bog sačuva. Momci izrezaše oglas iz novina, napisaše da knjige naručuje Mujo Žiga iz Čadovine, općina Rogatica BiH, naškrabaše nešto ofrlje, k'o fol Mujin potpis, i poslaše sve skupa u Beograd.
 Kad je dvije hefte poslije, poštar Rasim doteglio knjige do Muje svi su u selu virili kroz prozor da vide šta će se desiti. Ali Mujo ni mukajet. Samo je platio knjige, uzeo ih pod ruku i dao ih Hikmetu, svom prvom unuku, da se s njima igra. Niko ništa nije mogao Muji sve dok ga nije uhvatila huja.
A kad se to dogodilo pojavio se Gađan.

* * *

 Prva Mujina šćer, ona što nije bila njegova zaoprave, nego je Zumra donijela u miraz, zvala se Hanka. Mujo je nikad nije razdvajao od svoje ostale djece, uvijek ju je zvao "šćeri", nikako drugačije. Kad je napunila sedamnaest Hanka se, uz Mujinu dozvolu, dobro udala. Otišla je u Sarajevo za Mušana, plaho finog čovjeka što je bio jal` kondukter, jal` miliconer, Muju nije bilo puno briga koju, ali nekakvu je uniformu nosio.
 Hanka i Mušan odmah naprave dijete. Prvo pa muško, ali po nesreći, maksum se teško razboli. Mušan nije imao ni kuće ni stana već je bio podstanar. K’o i druge došlje iz Istočne Bosne stanovali su gore na Širokači u nekakvom podrumu punom vlage i mema pa djetetu ode na pluća. Ljekar reče da malog moraju odmah voditi na čisti zrak ili će dijete umrijeti. Njih dvoje, šta će kud će, neg' Muji na vrata. Od Sarajeva do Čadovine, dijete nije uvlačilo jezik u usta, ali čim ga je dedo uzeo u ruke mali Hikmet prestade plakati.
Dijete začas ozdravi. Sve mu je u Čadovini prijalo i zrak, i hrana, a najviše ljubav kojom je bio okružen što dječiji instinkt zna nepogrešivo osjetiti, pa Mušan i Hanka odlučiše da mali ostane kod nane i dede dok se god oni ne snađu za kakav bolji stan u Sarajevu. A za naći stan ili napraviti kuću u Sarajevu trebale su godine i godine, tako da je mali Hikmet ostao da raste u Čadovini na veliku radost i sreću svog dobrog i blagog dede Muje, čije je srce bilo široko k’o pola dunjaluka. Hikmet se kod dede razrahatio ljepše i bolje nego da je bio na sultanovu dvoru.
 Nikog i ništa Mujo nije volio kao svoga unuka Hikmeta. A zna se, samo oni koje istinski voliš, mogu te zaoprave nasikirati.

* * *

Dedi bijaše puno drago što mali Hikmet izađe pravo pametan. Malo sam od sebe, a malo uz pomoć svoje tri tetke i daiđe. Hikmet začas nauči da čita i piše. Muji su se oba brka mrdala od smijeha kad bi pričao kako on ima šezdeset, a ne zna ni jedno slovo dok njegov petogodišnji unuk sriče i latinicu i ćirilicu.
 Aman kako su se dedo i unuk voljeli...
 Vazda su bili zajedno, Muji bilo duša da Hikmeta provoza kroz selo na kolima. Upregnuo bi obadva svoja vola i Galonju i Milonju onako, ni za šta, samo da Hikmetu učini na volju. Pravio mu je drvene svirale različitih veličina i zvukova, od male zviždaljke pa do prave frule, učio ga kako se rezbari drvo, plete krošnja, pravi ograda, ore njiva i žito sije. Mali Hikmet je volio životinje pa je Mujaga nakupovao kokoši, horoza, ćurki, pašćadi, zečeva i golubova. Avlija je bila puna razne zvjerke koja nije bila ama baš ni za kakvu korist, već samo da Hikmet bude radostan. Uveče prije nego se ugasi lampa i svi pospu, dedo bi svom unuku obavezno ispričao po jednu priču, a imao je za svaku noć po jednu, iz davnih i slavnih vremena kad su Bosnom hodile gazije, a ne fukara k'o sada.
 I bilo je sve tako, da ne može biti ljepše, sve do onog dana kad se dogodilo zlo.
Jednog ljetnog dana, u akšam, Mujo je stajao na verandi, nešto majstorisao sa čekićem i ekserima i svaki čas pomalo potezao iz velike dvolitarske flaše što mu je stajala kraj nogu. Hikmet, k'o dijete, igrao se u avliji, skakao i bješnjao sa životinjama. Sve je izgledalo baš kao i svakog drugog dana.
 A onda se, bježeći k'o fol ispred cuke zvanog Klikota s kojim se najradije igrao, Hikmet iznenada zatrkao na verandu pa put one flase, preturi je i sva se rakija prosu po podu. Pune šezdeset dvije godine je Muju svakakav jad trao, a on nije dao da ga išta nasikira i naljuti. Ali tada ne izdrža. Kako mu mali Hikmet prosu rakiju tako Mujo istim onim čekićem pa unuka u glavu. Gruh!
 Muju prvi put u životu uhvati huja i nebo se prolomi.

* * *

 Skoro sve kuće u Čadovini su bile oštećene, mnoge glave su bile rascopane, a hajvan je trčkarao amo-tamo po selu, dvije krave su crkle prežderavši se djeteline, stoku niko nije čuvao jer su se svi bili sakrili u podrume plašeći se Gađana. Sve i jedan svjedok je izjavljivao kako je nebrojeno kamenje padalo na Čadovinu i da su ponekad kamenčuge bile tolike da ih ni dva odrasla muškarca nisu mogli podići. Svjedočanstva su se međutim bitno razlikovala u dvije važne stvari. Po jednima kamenje je dolazilo pravo sa neba, dok su se drugi kleli da hripe dolijeću iz šume, iz utrobe planine Sjemeč. Oni prvi su govorili da kamenje u jednom naletu pada po pola sahata, a onda prestane, dok se drugima činilo da kiša kamenica bez prekida traje i po nekoliko dana.
 Niko, međutim, nije imao dileme da je sav taj zulum djelo prikaze zvane Gađan o kojoj bi Mujo znao najviše reći kad bi se s njim moglo pričati. Žali Bože, izgledalo je da je on sad skroz pomahnitao, pobjegao je od kuće i luta po šumi držeći veliki handžar u ruci pa mu se niko nije smio ni primaći.

* * *

 Milan prvo ode u rogatičku bolnicu i tamo nađe malog Hikmeta kome je dedo razbio glavu čekićem. Mali je gorko plakao, manje što ga je boljelo, a više jer mu je bilo žao dede koji je skrenuo s pameti. Novinar ga malo razgali s kutijom popularnih bombona "505 sa crtom", sjede u ”fiću” pa direkt u Čadovinu. Gađan se već bio malo smirio, kamenice nisu više padale, ali ljudi su još uvijek bili izhavješteni od straha. Tu Milan shvati da ako želi saznati sve o Gađanu onda se po svaku cijenu mora sresti sa Mujom za koga su mu rekli da boravi negdje duboko u šumi skačući s drveta na drvo, urlajući kao međed, da nosa veliku nožinu i prijeti da će zaklati svakog ko mu se približi.
 Ne bi Milan bio jedan od najboljih novinara "Arene" da se nije znao snaći u svakoj situaciji. On se odmah zaputi pravo u šumu i počne dozivati Muju spominjući svog pokojnog strica Zdravka, istog onog s kojim je Mujo četiri godine krvario bijući se s četnicima i ustašama.
 Umjesto čudovišta s nožem u zubima pred Milana izbi starčić prepukla tijela i srca sa uvehlim očima što su odavno ostale bez zadnje suze. Mujo je bio jedva živ, lijeva strana mu se već počela oduzimati, ali srećom pamet i glas još su mu radili pa on stiže da novinaru Milanu ispriča strašnu tajnu o Gađanu.

* * *

 Gore na Romaniji, tačno ispod Crvenih stijena, rasklimani "fićo" izdade Milana Zoranovića. Dok je novinar bio zabavljen smišljanjem rečenice za svoj tekst, iznenada otkazaše kočnice i auto se sjarga u hendek. Milan slomi vrat i izdahnu na mjestu.
 Nekoliko dana kasnije iz Zagreba je došao jedan drugi novinar, posjetio Čadovinu, baš se zadesio na Mujinoj dženazi, ali Gađan se već bio povukao. Koristeći se izjavama mještana Čadovine i bilježnicom poginulog kolege, novinar sastavi tekst o misterioznoj pojavi u bosanskom zaseoku Čadovina na koji se sručio pljusak kamenja. Uz tekst, novinar objavi i izjavu poznatog zagrebačkog geologa koji je cijelu stvar znanstveno protumačio tako što je pretpostavio da se na planini Sjemeč nalazi nekakav omanji vulkan što, s vremena na vrijeme, pomalo kašljuca izbacujući kamenje. I tu nema nikakva čuda, osim za ljude primitivne i sujevjerne kakvih kod nas, zna se, ima koliko hoćeš.
 Nije to bila reportaža ni upola zanimljiva kao ona što bi je napisao Milan, da nije poginuo, ali i takva kakva je bila namami puno ljudi da kupi novine. Nešto zbog pripovijesti o Gađanu, a nešto zbog članka o pojavi blagotvorne "muške vode" kod Kladnja koja drži kitu stalno nadignutu, "Arena" se ponovo omili čitaocima.
 Tako "Arena" prebrodi svoju krizu i nastavi izlaziti dugo godina poslije toga za razliku od "Čika" koji ne poživi još dugo. Kad jedna tvornica poče flaširati i prodavati kladanjsku "mušku vodu" i narod ponovo shvati da mu se puno više isplati raditi one stvari nego samo čitati o njima, "Čik" ode u helać.



Nema komentara:

Objavi komentar