Pokolj Vragolovaca u drugom svjetskom ratu

Pokolj Vragolovaca u drugom svjetskom ratu

autor: Velija Palo

Kad sam se počeo baviti istorijom i stanovništvom zavičaja, prvi cilj je bio susresti starije ljude do kojih sam  mogao doći u Sarajevu (u zavičaju ih i nije bilo), a koji se sjećaju dosta toga od 1992, pa nazad dokle ih sjećanje služi, i koji su bili spremni to sjećanje podijeliti sa mnom. U tome sam samo djelimično uspio jer takvih nije bilo mnogo. Negdje nije bilo ni volje za saradnju.

Imao sam sreću da sam u razgovorima saznao da je u zivotu vrsnik mog oca, 1928. godište, ime ne bih spominjao Zajedno su kratko bili u nekoj miliciji na Brezju po završetku drugog svjetskog rata. Danas mi je teže razumiti, kakvu miliciju su mogli činiti tada sedamnaestogodišnji mladići. Tad se igralo kako je Jovan Purković svirao, ali o tome drugom prilikom.

Mnogo tema i pitanja smo se dotakli u tih nekoliko sata i slučajno je pomenuo nešto što nikad ranije nisam čuo. Radi se o stradanju Vragolovaca u drugom svjetskom ratu, a posebno o slučaju kad je iz sela odvedeno i poklano na mostu u Goraždu četrdeset muškaraca iz Vragolova. Ostao sam zapanjen, jer mi nije jasno kako je moguće da za to nisam ranije čuo ili da nisam pročitao negdje u literaturi. Odrastao sam u mješovitoj sredini i vjerovatno zbog toga nas pri odrastanju nisu dolmili ”osjetljivim” stvarima iz prošlosti. Osim toga i žitelje Vragolova sam oskudno poznavao. Moj boravak u selu se svodi na jedno prisustvo teferiču na jurjev, davno kao momak ”pristiglić”, i nekoliko sijela kasnije.

Morao sam saznati više o tom pokolju. Znao sam da su Vladimir Dedijer i Antun Miletić napisali obimnu knjigu pod naslovom ”Genocid nad Muslimanima 1941-1945, Zbornik dokumenata i svjedočenja”, a izdavač je bila ”Svjetlost” Sarajevo 1990. godine. U knjizi je obrađeno mnogo zločina u Istočnoj Bosni, sa navedenih oko osam hiljada imena. Poslije tih skoro hiljadu stranica sam bio ponovo skoro na početku. Vragolovi se ne pominju a i područje Rogatice, skoro da nije obrađeno. Najbliže što su obradili je bio pokolj koji je izvršila gučevska četa trinaestog januara 1942. godine u selu Čeljadinićima u Hrenovici, selu poznatijem pod nazivim Lunje, gdje se nekad održavao teferič 28. juna.U Lunjama je gučevska četa, na mig paljanskih četnika, trinaestog januara 1942. godine poklala 21 osobu. Bilo je tu pet Omerovića, četiri Mehemdovića, četiri Sipovića (ova dva prezimena su istog porijekla i protjerana su iz Crne Gore negdje 1850-1878. godine), dva Halilovića, dva Suljovića te po jedan Ahmetović, Alić, Garaplija i Kaljača.Više jezivih detalja o ovom pokolju, kao i ostalim zločinima na tom kraju, dao je u svojoj knjizi o Prači i okolini prof.dr.Zahid Čaušević, moj drugar iz bolnice, februara 1993. godine.

Pokolj na mostu u Goraždu se pominje sa više razlicitih datuma, od 26. do 30. januara 1942. godine, zavisno od izvora. Međutim vjerovatno je trajao više dana i to je zbog toga. Dedijer navodi masu četnickih dokumenata koja potvrđuju da su zločini bili isplanirani do detalja, isto kao i pedeset godina kasnije. Po informacijama koje sam ja dobio u selo su došla naoružana trojica pravoslavaca iz susjednog sela Lađevine i rekli im da ih moraju voditi na neki sastanak. Tad su, po pričanju, poveli 40 mještana sela. Teško je reći, koliki je tačan broj s obzirom da sam čuo više različitih, ali broj 40 se najčešće pominjao. Komšije s Lađevina su ih sprovele u Goražde. Usput su tjerali i neku stoku, ali koliko i kakve stoke, i odakle, nije mi poznato. Ovo navodim iz razloga što je jedan dečko od nekih 16-17 godina bio za to zadužen i jedini je on uspio umaći. Ime nisam ni zapamtio ni zapisao. Nisam imao kontakt sa polovinom prezimena sela, a vjerovatno bi se moglo doći do svih imena. Ja sam uspio doci do 37 imena  tada odvedenih i poklanih. Ovdje moram izraziti izvjesnu rezervu pošto od šest ubijenih Dobrača, ne znam ko je ubijen u selu a ko na mostu. To su:

1. Ahmetspahić Galib
2. Ahmetspahić Hasib
3. Ahmetspahić Velija
4. Alagić Alija
5. Alagić Hamdo
6. Alagić Mujo
7.  Alagic /Hrustem/ Rasim
8. Alagic /Hrustem / Asim
9. Bahto Šaban
10. Bahto Ragib
11. Beganović Meho
12. Dobrača ???
13. Dobrača ???
14. Feriz (Ibrahima) Osman
15. Feriz (Osmana) Muhamed
16. Feriz Mujo, bio je jedan hodža, moguće da je bio on
17. Jarović Hamid
18. Jarović Meho
19. Jarović Muharem
20. Jarović Nazif
21. Jarović Osman
22. Jarović (Osmana) Hasan
23. Jarović Ramo
24. Jarović Rasid
25. Karahmet Ramo
26. Karović Alija
27. Karović Hasan
28. Karović Redzo
29. Karović Šećo
30. Karović (Šeće) Đulaga
31. Karović Mehmed
32. Karović Mujo
33. Karović Suljo
34. Muhić Bajro
35. Muhić Hajro
36. Muhić Omer
37. Muhić Zejnil
38. Šovšić Abdulah
39. Šovšić Emin

Iz Vragolova su još u toku drugog svjetskog rata živote izgubili:

1. Ahmetspahić Alija
2. Ahmerspahić Suljo, poginuli u selu.
3. Alagić Ahmet
4. Alagić Hrustem je bio prva žrtva iz Vragolova, na početku rata kad su se počele držati straže.
5. Alagić Huso
6. Alagić Mahmut, ubijeni u selu
7. Bahto Hašim, ubijen zajedno sa Dobračama 1941. godine.
8. Bahto Sulejman, bio u partizanima i poginuo.
9. Bahto Sejdija ubijen prilikom bježanja iz sela, poslije pokolja.
10. Džabija Alija, ubijen negdje na Drijenjku prije pokolja. Sumnjalo se na Miću Vučkovića.
11. Džabija Nura je ubijena negdje prema Rogatici, iza Hapsena
12. Džabija Devlija, strijeljana u Rogatici. Iz sela je odveo Manojle Perendija.
13. Dobrača (Huseina) Hasan
14. Dobrača (Huseina) Rifet
15. Dobrača (Ferhata) Hasan
16. Dobrača (Ferhata) Hamza
17. Dobrača Husein
18. Dobrača Šemso
19. Karahmet Avdija, kao partizanski kurir negdje u okolini Modriče, svirepo ubijen od ustaša. Bukvalno su ga isjekli na komade
20. Karahmet Zajko, ubijen u selu zajedno sa Dobračama.
21. Šovšić (Emina) Uzeir, kao partizan strijeljan od partizana negdje kod Zakoma.

Na ovom spisku su i Dobrače ubijene na mostu, ali od njih šest stradalih, ne znam ko je gdje ubijen. Da li je spisak konačan? Vjerovatno nije ni jedan ni drugi. Osim toga moguće je da neko ime treba da stoji na jednom umjesto na drugom spisku, pošto sam znao dobivati i oprečne informacije što se tiče mjesta i vremena pogibije. Bio bih zahvalan na na svakoj dopuni ili ispravci.

Sad se može postaviti pitanje da li su sočički četnici imali udjela u stradanju Vragolovaca u drugom svjetsklom ratu. Ja tvrdim da nije bilo njihovog udjela, ne bi ni ovi spiskovi bili ovoliki. Nisam uspio doći do imena one trojice s Lađevina koji su odveli onih 40 nesretnika na klaonicu u Goražde, niti da li su procesuirani poslije drugog svjetskog rata. I ovi što su ubijeni u selu ili oko sela su svi na na neki način na savjesti svojih pravoslavnih komšija. I kad nisu bili direktni izvršioci, znali su za svaku opasnost. Međutim i sočički četnici su učestvovali u pokolju u Goraždu, i to više njih, sva imena još nemam. Pomenuću samo jedno – Vlade Kušić iz Jarovića, zaselak Dubovice, je je sigurno imao učešća u tome. Prepoznao je neke ljude s našeg kraja, koji su tu bili u izbjeglištvu, izdvojio ih i rekao da ce ih on srediti. Doveo ih je donekle i rekao da idu kući. Imam objašnjenje zašto je tako postupio, ali o tome drugom prilikom. Jedan od oslobođenih, koji je bio u izbjeglištvu u Goraždu, čiji je brat ranije ubijen na Banj Stijeni, je bio Sejdo Omerbegović. Govorio je da nije vjerovao da nece biti upucan s leđa.

Moram pomenuti još da je neki Simović, koji je držao kafanu na Stjenicama lično otišao u Goražde s namjerom da spasi koga poznatog. Uspio je samo dovesti nekog Ćutahiju koji je živio u Kramer Selu.

Zločinom nad, između ostalih i mještanima njegovog sela, se poslije drugog svjetskog rata pomalo bavio i Kasim Dobrača. Kad je uhapšen 1947. godine i osuđen, to mu je, iako nije navedeno, sigurno uzeto kao grijeh sa duplom težinom.

Kroz sve dostupne popise od 1879. do 1991. godine Vragolovi su bili najnaseljenije selo, što se muslimanskog življa tiče. Od onih 242 godine 1910., preko onih 330 godine 1951 (deset godina poslije pokolja) do maksimalnih 370 godine 1971, do 161 osobe po posljednjem popisu iz 1991. godine  kad je većina sela na sočičkom kraju bila skoro opustila. Nije mi poznato koliko je u selu danas stalno nastanjenih, ali me ne bi iznenadilo ako bi se moglo prebrojati na prste jedne ruke.