22.02.2014.

Sin jedinac



 

 I dio

Bila je sitnog rasta,duge kose savijene u pletenice,  rumenih obraza i boje badema kosih očiju. Kako bi hodala iz koraka njenog frcala bi gordost i živahnost. U blistavom osmijehu i baršunastom glasu odzvanjala bi njena vesela i dobroćudna narav. Bila je deveto dijete u Godimiljskoj porodici. Sestre već poudate, one koje preživješe ratna stradanja. Brat ostade samo jedan živ. Najmlađa i najvoljenija, pa su joj pokušavali da od ničega satkaju lijepe haljine i katove, želeći da ono što druge kćeri propustiše njoj priušte. Bijaše to vrijeme kada su rane roditelja zacijelivale sporo i bolno za izgubljenim evladima i ukućanima. Stvaralo se golim rukama i bilo sretno sa svakim postignutim uspjehom i ostvarenim planom.Počeše i teferiči i moja lijepa junakinja krenu na prvi .Cijelu noć ne zaspa, od sreće, nadanja i aska. Njedra su joj ispunjavala snaga i polet, takav da bi cijelu planinu preskočila. 
Ozarenog lica, prelijepog izgleda sa djevojkama i mladićima, majkom i tetkama uputiše se na teferič. Bilo je divnog naroda, rodbine i komšija. Djevojačkog natpjevavanja i odpjevavanja sa momačke strane. Kolanja i pjesme u kolu, a sve uz pomnu pratnju starijih koji su pazili na svaki korak djevojački. Njena ljepota privuče pažnju visokog i vitkog zelenookog mladića rodom iz Kozadara. Bio je toliko opčinjen njenom veselošću i mladošću da mu je um na tren oduzela, Gordost i želja da taj dan bude ispunjen svim njenim snovima učini da je treperila kao leptirica. Dopao se i momak njoj, proašikovala je s njim, par blistavih osmjeha, dvije tri riječi na pristojnoj udaljenosti bile su dovoljne da mladić donese Odluku, djevojka mora biti moja, Kat koji je imala na sebi bijaše zelen, svilenkasti materijal sa sitnim žutim cvjetićima i bijeli kao biser đerdan koji joj je brat kupio. Mladić je posmatrao cijelo vrijeme i razmišljao o njoj, pokušavao je biti u njenoj blizini preko poznanstva sa njenim rođacima. Kada bi primjetio da drugi momci pokušavaju s njom razgovarati rasla bi u njemu neka žestina i vrelina. Tako je bilo cijeli dan. Na polasku kući učini mu se jos ljepšom, veselijom, rumenijom. Od aska i siline ljubavi koju je osjetio prođe brzo pored nje i sa njenih prsa strgnu onaj đerdan. Rasu se niska po polju sipajuci perle kroz njene bijele prste. Momak sav zbunjen u trenutku nestade. Primjetiše samo majka i tetka. Djevojka zamrije u trenu, reblijedi,ali na izusti ni riječi. Bila je svjesna značenja tog čina. Kad se ovako nešto desi djevojka je pod mahanom. Počeće se prepričavati i od tog čina stvoriti nešto što će obezvrijediti nedužnu djevojku. 
Nakon povratka kući bila je očajna, preispitivala je svoje postupke, mogućnosti odbrane i nespremnosti na tako nešto. Kolika je bila vrijednost karaktera te djevojke i njenih suvremenika u odnosu na današnje običaje i ponašanje mladih ne mora se govoriti 
Treći dan u vrijeme ikindije namaza u seosku džamiju pojavi se grupa ljudi. Bilo je par starijih ali i mlađih muškaraca: Poslije obavljenog namaza uputiše se kući djevojke. Poslaše rođaka mještanina da domačinu najave prosce za kćer. Babo ih primi, ugosti kako dolikuje .Poznajući familiju momka i roditelje bi zadovoljan njihovim dolaskom. Djevojka koja je cijelo vrijeme bila zatvorena u sobi imaše osjećaj da njene otkucaje srca čuju svi u kući, a da crvenilo obraza ofarba sve duvare .Bijaše joj drago i u sebi osjeti olakšanje spoznajom da je onaj alčak i drznik ipak došao časnih namjera. Međutim sve je bilo u odluci babe. Nakon kraćeg razgovora obeća njen otac dati je momku, ugovoriše sve. Za petnaest dana dolaze svatovi po mladu. Ne znajući kako je sve prošlo kao da je sutradan svanuo taj dan. Prelijepo okićeni konji i veseli svatovi odvedoše cvijetak u novo selo, novi dom i novi život. 
U kuću Zejnila Heće u kome su živjeli život pun poštovanja, ljubavi i sloge. Bilo je vrlo teških dana. Zejnil, taj zelenooki mladić trudio se da svojoj lijepoj ženici omogući sve što je u njegovoj moći, da njen osmijeh i vedrina nikad ne odu sa lica.I  uspijevao je. Međutim pored skladnog braka i harmonije zadesila ih je zla sudbina da je na svijet donosila zdravu i jaku mušku djecu koja su iz neobjašnjivih razloga nakon kraćeg života umirala. Bile su to tužne priče koje ostaviše bolan trag u njihovom životu. Poslije niza godina po savjetu hodže koji je mnogima pomogao savjetima prilikom rođenja sina dadoše mu ime Muhamed. I zahvaljujući Allahu dž.š. ostade živ. Vrati se u oči ženice radost, oživi njen zvonki glas pokrenu je majčinstvo i njihov dom dobi jos ljepšu boju, živost i napredak. Gledali su ga kao malo vode na dlanu, svaki njihov dan je počinjao sa imanom Muhamed i to isto ime im je sklapalo snene oči. Već u zrelim godinama kao djeca su se igrali s njim, njegove velike kestenjaste kose oči i visoki i vitki stas bili su čitav njihov svijet. Kako je Muhamed rastao, postajao je jako inteligentno i znatiželjno dijete. Završio je i srednju školu i fakultet sa najboljim ocjenama i bio ponos svojih starih roditela .Sijeda majka uvehlih ruku i sitnog tijala bila je kao sijenka nad njim. Babo poguren od godina i tereta svojim zelenim očima prepunim ljubavi je ispračao i dočekivao svog mezimca i u duši slagao kao u sehari njegove uspjehe. Jedina im je briga bila ko će se o Muhamedu brinuti kada njih više ne bude. Jer zbog škole ne oženi se mlad, a njihovi životi bijahu na izmaku,,,,,,
sad dolazi teži dio....kad skupim snage pisaću dalje.

II dio 


Vrijeme je nosilo nevolje i radosti.Starost je polako uzimala svoje i nekada lijepa djevojka i Zejnilova velika ljubav pretvori se u staricu. To nije mjenjalo njegovu ljubav prema njoj već je samo pretvorilo u ogromnu privrženost i poštovanje. Negdje u ljeto osamdeset i šeste razbolje se moja junakinja,smjestiše je u bolnicu u Rogatici.Svakoga dana pognutih leđa i slabašnog hoda njen životni drug je obilazio i drhtavim rukama stezao njene, pokušavajući bar tako da joj da i ono malo svoje snage što je imao .Dođe tako jednog jutra i donese joj buket ruža ubranih u bašći.Mirisala je sva soba onim toplim đulbe mirisom.Stavio ih je u teglu sa vodom i metno na prozor. Nekako je ljepše i pitomije da gleda mislio je. Tog dana joj se nekako vratila snaga, pričali su dugo, a najviše o njihovom sinu Muhamedu. Obilazio je majku svakoga dana izlazio sa posla donosio sve što bi poželjela. Blagosivljala ga je starica i suznih očiju molila Boga za njegovo zdravlje i budučnost. Vijest narednog jutra o smrti starice zarila se kao nož u Zejnilovo srce.patio je tiho,dok su se suze slijevale kao potoci niz suho izborano lice.Muhamedovi zagrljaji donosili su malo živosti u narednim danima,ali je žalost bila i previše velika. Svaki kutak kuće i bašće donosio mu je uspomene i svjedočio o skladnom životu, punom poštovanja i ljubavi. Sanjao bi je često i budio se nekako raspoloženiji,ali kako bi dan odmicao on bi se povlačio u sebe.Jednoga jutra nakon nepune godine tiho u snu otišao je i naš zelenooki mladić u susret svojoj lijepoj godimiljki. Ostade Muhamed bez svojih najvećih prijatelja, ali ljubav kojom su ga obasipali od rođenja davala mu je snagu i volju za život. Dok je bio mlađi nije bilo sudbine da upozna djevojku koja bi razumjela njegovu privrženost prema roditeljima, selu Kozadre i zajedničkom životu sa njima u njemu .Došlo je neko drugačije doba, kada su nevjeste voljele da žive u gradu i same bez svekra i svekrve. Tada je već imao oko četrdeset i koju godinu i njegov kriterij i principi života su bili još stabilniji i strožiji. Svi su ga voljeli i poštovali, a i on cijenio, volio i obilazio kad je imao vremena rodbinu, pokušavajući da upije malo topline koja ga je podsjećala na majku i babu. Godine su brzo prolazile, nad Rogaticom i okolinom nadvijao se veliki oblak nesreće i mržnje. Kao da je nešto gušilo život nad Bosnom i sijalo mržnju i razdor. Počeo je rat.  Nespremni i u nevjerici nađoše se svi seljani i mještani okoline a i same Rogatice. Vrisci i jauci odzvanjali su pred nemani koja je sve više zalazila među mahale i sela bošnjačka .Svojim kandžama neman je ostavljala krvave tragove gdje god bi prošla. Muhameda je jedno jutro sa radnog mjesta, koje to već odavno i nije bilo, nego samo obaveza dolaska, pokupila neman zvana mržnja i zlo i sa velikim brojem njegovih sunarodnika i prijatelja, rođaka povela u sabirni centar. Drhtavog koraka u masi kretali su se prema odredištu ne mogavši ni zamisliti kakva ih sudbina čeka. U pogledima onih koji su bili uz njegova ramena vidio se strah i zebnja, molitve koje su tiho izgovarali bile su kao roj pčela. Prođe Muhamedu na tren kroz sjećanje majčina priča o stradanju njene braće i rođaka od istog zla prije pedeset godina. Pomisli kako je dobro što mu roditelji nisu dočekali pohod istog zla, što su našli smiraj prije ovog svega .Podiže svoje kose kestenjaste oči prema nebu i duboko uzdahnu. Spustivši glavu osjeti neku toplinu po čelu, zadrhta. Kao da me majka pogladila, pomisli. Udarac nemani za tren ga vrati u stvarnost. Svrstaše ga u vojničke redove sa ostalim sunarodnicima. Tjeskoba u duši bijaše mnogo veča od tjeskobe među ljudima. Zadrhtaše mu noge kada vidje okrenute cijevi oružja prema njima. Toplina koju je malo prije osjetio opet se javi. Obgrlila ga je oko vrata, ruku, nogu. Osjeti ne objašnjivu snagu i zaštitu. Pucnji i vriska jeknu kroz zrak. Jauci bijahoše stravični i kratki. Padoše mnoga tijela oko Muhameda, sruši se i on. Više ništa nije dopiralo do njega. Tama i tišina. Ko zna koliko je prošlo vremena kako su tijela ubijenih ležala na mjestu zločina. Sva bol svijeta zbila se u tišinu jezivu koja je lebdjela iznad Rogatice. Muhameda zovnu majka imenom, obgrli mu lice rukama. Babo ga uze za ramena i ču kako mu govori da ustane. Vrelina krvi lijepila se po duši i tijelu. Pokuša da otvori oči. Bože da li sam živ ili me meleci nose na bolji svijet, pomisli on. Uzdahnu duboko, otvori oči i vidje sivo nebo iznad sebe. Lebdjele su sjenke umrlih duša oko njega. Jeza je prolazila kroz dušu i tijelo. Pokuša pomaći ruke i noge. Uspio je. Polako se podiže i shvati da je sam. Čak je i neman odvukla svoje zlo i na tren nestala sa mjesta zločina. Bolna istina da je jedini preživio sledi mu srce..Držeči se litica udaljavao se prema šumi. Kada je bio siguran da je odmakao, sjede. Boljelo ga je tjelo, duša, oči, um. Za vrijeme provedeno na tom mjestu nije mario. Ruke majke kao i ranije osjeti iznenada na licu. Kao da je skidala svu patnju i bol sa njega.  Blagi stisak oko ramena trajao je kratko.,, Bože moj Tebi hvala i samo Tebi, Ti koji nam daješ život i određuješ sudbinu u utrobi majčinoj dok smo, Tebi pripada sva zahvalnost, Tebi o najmilostiviji i jedini Bože naš.,, progovori prvi put. Bio je svjestan Allahove milsoti. Vjerovao je da su dove njegove majke upućene Bogu, od kako se rodio, sačuvale njegov život. Probijajući se i sastajući sa svojim narodom, život ga odvede u Goražde,gdje i danas duboko predan vjeri živi skromnim životom. I dalje je s njim njegov dom u mislima majka i otac i njihova ljubav. Sva naša tradicija i sabrani utisci i svjedočenja o stradanju njegovih predaka i njegovih savremenika od nemani koja i dalje živi negdje u pećinama i zabitima naše Bosne.


Nema komentara:

Objavi komentar