ABDULLAH - beg BUKVICA

 www.otisak.ba

ABDULLAH- beg BUKVICA je rođen u Rogatici 1881. godine od oca Ahmet-bega i majke Azemine (rođene Škaljić). Potiče iz veoma ugledne porodice koja je zauzimala značajno mjesto u društvenom životu Bosne tokom osmanske vladavine. Potomak je Mustafa-paše Bukvice, zvorničkog muhafiza, koji je umro u Prači gdje mu se nalazi turbe kod džamije. Izgleda da je potomak bogumilske vlastelinske porodice, koja je za vrijeme fetha prešla na islam. Njegov pradjed Fetah-beg je živio kao turski vazal u selu Bukvica kraj Prače, gdje je umro i ukopan, a djed mu Smail-beg doselio je u Rogaticu i tu umro. Otac dr. Abdullaha Bukvice hadži Ahmet-beg, rodio se u Barama u blizini sela Bukvice, općina Prača, u srezu rogatičkom 1854. godine i rano se doselio u Rogaticu sa ocem Smail-begom. Kao jedinac u oca od muškog roda bio je juzbaša u taboru Fazli-paše Šerifije u Bijeljini pred okupaciju Bosne 1875. godine. Na njega je prenešen i berat na zijamet, po kom je njegova porodica imala pravo pobiranja desetine u Novom Pazaru, Rogatici, Turskoj Mitrovici, Glasincu i Orahovici kod Foče. Nakon obavljenog hadža 1889. godine Ahmed-beg je bio izabran za gradonačelnika Rogatice i tu je dužnost obavljao skoro 40 godina, tj. sve do pred samu smrt. Ova činjenica dovoljno govori o njemu i povjerenju koje je uživao kod građana Rogatice. Sa oduševljenjem je hadži Ahmed beg Bukvica podržavao pokret za vakufsku autonomiju koju je vodio rahmetli muftija Džabić i kao gradonačelnik potpisao njegov proglas. Umro je Ahmed-beg 14. novembra 1926. godine, a pokopan u haremu Careve džamije u Rogatici. Iza sebe je ostavio četiri dobro obrazovana sina od kojih je jedan i Abdullah-beg, jedan od sedam prvih ljekara muslimana iz Bosne i Hercegovine.

Abdulah-beg Bukvica je završio osnovnu školu u Rogatici a gimnaziju u Sarajevu 1902. godine. Zanimljivo je istaći u vezi školovanja Bošnjaka u vrijeme austro–ugarske okupacije, da su muslimani imali velike rezerve prema upisu u te ''kaurske'' škole. Dr. Abdullah Bukvica je bio prvi koji se upisao u osnovnu školu u Rogatici i tako pokazao očev stav i pristup novonastaloj situaciji. Kasnije se pokazalo da je takav pristup bio korisniji našem narodu od bojkota koji je učinio da veliki broj muslimnske djece i omladine ostane nepismen zbog uvođenja u službenu upotrebu latiničnog pisma. Po završetku gimnazije, upisuje se na medicinski fakultet u Beču kojeg završava 1909. godine i biva promovisan u ljekara cjelokupne medicine. Od 1908. do 1910. godine provodi svoju praksu u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu, nakon čega biva postavljen za gradskog liječnika i upravnika bolnice u Brčkom.

Godine 1912. se ženi Avnijom Ćerimagić iz Orašja sa kojom nije imao djece. Supruga Avnija je poticala iz imućne porodice što je bilo od pomoći pri realizaciji humanitarnih aktivnosti koje je on vodio u teškim trenucima za muslimane.

Pisao je u raznim listovima i časopisima koji su i bili namijenjeni prije svih muslimanskoj populaciji. Uz konstantni liječnički angažman, angažirao se sa svim svojim sposobnostima u radu i razvijanju društva „ISLAHIJJET“.

Sve vrijeme Prvog svjetskog rata dr. Bukvica je proveo u vojsci i na frontu. Godine 1916. boluje od pjegavca usljed čega gubi sluh, ali je uprkos tom gubitku nastavio rad kao liječnik i socijalni i kulturni radnik. 

Njegov rad između dva svjetska rata je bio izuzetno plodotvoran i obilan. Osnovao je u Brčkom Društvo za borbu protiv prosjačenja. Na inicijativu dr. Bukvice, godine 1923. je osnovana Zadruga opštinskih činovnika i službenika za uzajamno pomaganje. Bio je predsjednik te zadruge. Na čelu podružnice Crvenog krsta je bio od 1924. godine do iza Drugog svetskog rata. U teškim vremenima političkog organiziranja muslimana tadašnje Jugoslavije koje je obilovalo neslogom i razjedinjenošću muslimana, Bukvica se uključio u JMO koju je predvodio dr. Mehmed Spaho i bio narodni poslanik Spahine grupe. Od 1927. do 1945. godine je bio član Vakufskog sabora za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu.

Mjeseca juna 1941. godine, u Brčko je poslato osamdesetero djece izbjeglica iz istočnobosanskih krajeva i dr. Bukvica se svim bićem dao na rad oko smještaja i opskrbe te djece. Solidnu zgradu brčanske medrese je na vlastitu inicijativu uredio, prikupio odjeću i hranu, uredio kuhinju, obezbijedio potrebno osoblje i tako spremno dočekao i prihvatio djecu. Nagovarao je brčanske imućne građane da usvoje po jedno dijete, ali bez naročitog uspjeha, iako je dajući lični primjer usvojio, odhranio i odškolovao tri curice: Begović Sabiru, Mutenu Ćerimagić-bratičnu svoje žene i Selmu Tahirović. Usvojenu djecu on i njegova supruga voljeli su i pazili kao rođenu.

  Kada je prvi put bio uhapšen od strane partizana, morali su ga ubrzo pustiti jer su mnogi građani sačinili peticiju za njegovo puštanje a naročito majke čiju je djecu spašavao od odvođenja u konclogore za vrijeme okupacije Brčkog od strane njemačke vojske. Godine 1945. je bio ponovo uhapšen i optužen za podršku i saradnju sa ustašama. Četiri je godine nedužan odrobijao u zatvorima u Zenici i Tuzli. Poslije osluženja zatvorske kazne vratio se u Brčko bez građanskih prava. Bio je to težak period života dr. Bukvice. Ipak, građani Brčkog nisu zaboravili dobrotu i humanost svoga doktora, pa su mu nesebično pomagali, naročito trgovci i zanatlije.

Kao obrazovan čovjek, pravi intelektualac, posjedovao je kućnu biblioteku sa 1500 djela i to mu je nepovratno oduzeto zajedno sa priborom za lov i ribolov. Od pokućstva mu je ostao samo klavir žene Avnije koja je bila za to vrijeme dobro obrazovana i kulturno napredna žena. Naobrazbu je stekla u Turskoj pohađajući stručnu školu. Uz bosanski je govorila turski i njemački jezik. Dr. Bukvica je govorio pet stranih jezika. Dok nije imao građanskih prava radio je kao ljekar za željezničare a i poslije, kad su mu vraćena građanska prava. Prema kazivanju njegovih suvremenika koji su i danas živi, ljekarske usluge je naplaćivao samo imućnim građanima, dok je velikom broju siromašnih stanovnika Brčkog usluge liječenja pružao besplatno i sa najvećim stepenom ljekarske etike.

Radio je kao ljekar punih 60 godina. Poslije odlaska u zasluženu penziju, poklonio je svoj bogati pribor iz vlastite ambulante mjesnoj ambulanti u Gornjem Rahiću. Dana 6. oktobra 1969. godine plemenita duša dr. Bukvice je našla svoj smiraj i vratila se svome Gospodaru, zadovoljna Njime i On zadovoljan njom. Preselio je na Ahiret čovjek voljen i poštovan u narodu bez razlike na vjersku pripadnost. Sljedećeg dana, tačnije 7. oktobra obavljena je dženaza ovom velikanu a predvodio je lično vrhovni poglavar IVZ u SFRJ hadži Sulejman ef. Kemura.

U testamentu je rahmetli dr. Bukvica ostavio svoju kuću usvojenoj kćerki Sabiri jer je izuzetno volio njene sinove Seada Derviševića, danas ljekar ginekolog, i Mirzu Derviševića, danas veterinar. Kuća rahmetli dr. Bukvice se nalazi iza stanice policije u Brčkom. Nekada je to bila po stilu prava bosanska kuća, ali je doživljavala rekonstukcije, a samim tim i izmjene. Nakon agresije na suverenu i nezavisnu BiH-u i nakon arbitražne odluke za grad Brčko kojom se cjelokupna općina iz predratnog perioda proglašava Distriktom, ulica gdje se nalazi kuća dr. Bukvice nosi naziv rahmetli dr. Bukvice. To je samo mali dio onoga što su građani Brčkog trebali i trebaju da učine u cilju afirmacije lika i djela istinskog sina Bosne“.