Duša nad Prodolom

autor: Mediha Rađo Hasanović

Tog osamnaestog avgustovskog lijepog dana u prsima sam imala čudan osjećaj. Dal' sam to ja tužna ili sretna? Da li ove krupne tople suze padaju u moje krilo od sreće ili tuge, dok polahko prilazimo Lijesci i dolazimo na raskrsnicu ispod Borike. Gore u brdu vidim rodno selo moje rahmetli majke. Sćućurilo se između stabala, a u mom srcu ogromno, u oku par kuća i bijela munara. Raste mi duša,  pa ne zna bil se smijala ili bi bolno zajecala. Ko' da mi mašu dječije ruke i pjesme djevojačke, zovu da slušam. Mami me želja da krenem i tražim majčinu toplinu i njen osmjeh, dajđine tople zelene oči i nenin mehki i dugi zagrljaj, bijele kuće sa verandama hambari i ružičnjaci. Pomislim možda je to sve tu, čeka i ne mijenja se... Moja pusta želja. 

Šutim... Ne spominjem ništa mojim saputnicima u automobilu koji polahko klizi putem. Prodola se prostrla ko bošća. Izblijedio vez po njoj, iskidali se konci, ali osnova i potka čvrsto stoje i čekaju vrijedne ruke prodolki da ponovo izvezu grane i cvjetove, da naša Prodola ponovo oživi. Pa pružim ruku kroz prozor i uhvatim dio te ljepote i prinesem usnama da upijem i napojim dušu, ali duša je suha i bolna. 

 

Pogled mi luta zelenim beskrajem i tražim puteljke koji su vodili tamo dalje prema Babljaku, Rađevicima, gdje je moj babo prolazio, moje tetke, moji djedovi i nane. Kroz  vazduh osluškujem hoću li čuti zalutalu pjesmu momaka na mobi u koševini, zvonki djevojački glas i oštru naredbu starijih domaćina konjima kojim bi radili u polju... Čuje li se ezan sa munara okolnih obnovljenih džamija, imaju li danas koga pozvati na namaz? Ima li momaka danas koji se nadmeću u snazi i umijeću? I isti osjećaj kao na početku priče, da li pustiš dušu da zajeca ili zapjeva? Moja Prodola, kao djetetu majka koju su odvojili od njega i ne daju mu da je prigrli i čuva, a to dijete hoće, voli i želi da uživa u njenoj dobroti i ljepoti. Bodu mi oči temelji kuća koji vire iz trave dok prilazimo džamiji u Šeticima koja danas treba da bude svečano otvorena i predana mještanima na korištenje...

 

Svaki pogled okolo je i lijek i boljka. Bole ruševine, boli praznina koja viri iz svake obnovljene kućice kojih je vrlo malo. Džamija lijepa, kao biser u zelenom okeanu, oko kojeg se sjatiše musafiri i domačini kao ribice oko školjke, malo će uživati u toj ljepoti i odnijeće ih val života daleko od tog krasnog bisera. Dobri naš narod bošnjački, željan svog doma i ognjišta pogledima miluje svaku voćku, drvo, travku i kamen. Posijedali po poljani i sjetni prate i traže one koje bi rado da čuju i vide. Još jedan biser u đerdanu Istočne Bosne nanizan i uklopljen ostade da među prodolskim brdima opominje i kazuje, poziva na namaz i spas u vjeri nam islamskoj i Allahovoj milosti. U prsima i duši ostade neopisiv osjećaj i čudan nemir, veliko pitanje - koliko će godina još obilaziti potomci dobrih ljudi i žena najljepšeg kraja na svijetu naša sela i džamije? 

 

Vraćajući se u Sarajevo, dušom sam grlila svaki kutak a očima upijala uspomene i ljepotu, a prolazeći  iz Šetića ispod Borike opet bacih pogled gore ka Živaljevićima. Ostade mamino seoce u brdu da me čeka, kad budem mogla skupiti snage i hrabrosti da potražim u šiblju i rastinju zarasle uspomene lijepog djetinjstva i uspomene na moju dragu majku koje više nema među nama.