Na splavi niz Drinu - PUTOVANJA H E N R I K A RENNERA

H E R C E G - B O S N O M UZDUŽ I POPRIJEKO.

PUTOVANJA H E N R I K A RENNERA.

Na splavi niz Drinu

 PDF   https://app.box.com/s/k9n2o19vsco2cafxdjos

...Visoko na brijegu javlja se muhamedovsko selo Milošević; ujednoj se uvali zapažaju orlujska gnijezda, u stijenama se vigjaju pećine, nekoje i s umjetnim zidovima. To su po narodnom pričanju stare tamnice. Tako smo se vozili po pljuska vi ci sate i sate. 

Lijevo su nam bili ogranci Crnoga vrha i 1288 m. visoke Snježnice. Onda progjemo tako zvanu Mednuluku. To je jedno od najobilnijih lovišta divljači u tom kraju, a ima i medvjedova. Iza toga stigosmo k ušću potoka Suhogadola i naskoro nam se je vožnja za taj dan dokončala.

Vrijeme nikako da se poboljša, a kako naši splavari izjaviše, da ćemo kod slapa Maloga Buga morati izići, jer se može tamo dogoditi, da se i splav razbije, a oni će sami gledati prodrijeti divljom strujom, odlučimo da na Staribrod obigjemo slap. Selo to leži na ravnini, preko koje ide drinska cesta u Višegrad. Stari je to i utrven put, kojim se je pošlo valjda još za rimskih vremena, no mogu njim da prolaze samo konjanici i pješaci. Kane tu sada izgraditi cestu. Naše penjanje u Staribrod uz to lomno kamenje i po pljuskavici nije baš bilo prijatno, no naskoro nagjemo gostoljubiv zaklon u seljačkoj kuči. Tako smo sjedjeli uz vatru, što je na otvorenu ongjištu gorjela u toj jedinoj velikoj odaji, što svijetu služi i za stanovanje i za spavanje i za kuhinju, a ide u visinu sve do strmoga krova, u kojem se je dimu ostavilo nekoliko rupa, da izilazi. Kako nije bilo nade, da će se razvedriti, odlučismo da ovdje prenoćimo. Naš je gazda bio prilično imućan čovjek i imao je dobar broj blaga, koje su mu djeca na paši čuvala. Žena njegova Ljubica bila je visoka, stasita i profil joj je bio upravo klasičan. Svakojako se je brinula, da gostima bude što bolje. Stolica nije bilo. Ljesa, što u bosanskoj kući zauzima veliko mjesto u kuhinji i stajaćoj sobi, a noću bude ležaj, sada se je isprala i pokrila novim pokrovcima domaće radnje. Tu je sjedio jedan dio društva. Drugi su se smjestili na nekom sanduku i jedino moja je žena dobila nisku klupicu, kao što je imaju cipelari. Od zaire, što smo sa sobom ponijeli, uzmemo jesti, piti i kuhati crnu kavu. Zabava je bila veoma živa, jer je iz bližnjih kuća svejednako dolazio svijet, da vidi strance. I naši splavari stigoše, te polijegaju uz vatru, koja se je golemim cjepanicama vazda podržavala. Po svim zidovima i na motkama ponad vatrom bila je povješana mokra odjeća, kabanice i pledovi. Tom se mokrom isparam nije zrak baš osobito poboljšavao. Kotarski predstojnik I natporučnik moradoše se ovdje da rastanu s nama. Služba im nije puštala, da prenoće; trebali su još tri sata u brda, dok ne stignu onamo, kuda su unaprijed poslali konje. Tako se, kolikogod nam bilo žao. moradosmo rastati s ljubaznom gospodom, te pokušamo, da si skratimo vrijeme pušenjem i pripovijedanjem. Domaćin nam donese iz bašče svježih šljiva i oraha i mi se sasvim zgodno udesimo, maker da je sva ta slika u neku ruku sjećala na bojne prilike. Da uštedimo našu zairu za druge dane, to se dvije kokoške osude na smrt i ispeku na ražnju. Uza to se u vrućem pepelu ispeku i divni krumpiri. Kuhanje krumpira i l i drugo kakvo priregjivanje bosanski seljak ne poznaje. A onda na počinak! Domaćin se pruži kraj vatre i uzme je podržavati svu noć. Na ljesi smo mi ležali redom jedan uz drugoga, dabome odjeveni i pokriveni svojim stvarima; uz vatru su hrkali naši muhamedovci splavari. A napolju je neprestance padala kiša. Meni nijesu silazila s pameti sirota djeca domaćinova, što su se na veće vratila s marvom kući, dobila tu crnih kao ugljen rezanaca, skuhanih u vodi, onda komad hljeba i nekoliko šljiva, pa hajde opet u kukuruz, da ga čuvaju od divljih svinja. Na njima su bile jedino platnene gaće i košulja, pa ćebe, satkano iz kozije vune, i ništa vise. Za obranu su imali ćule. Ne da se ni opisati, kako su I ljudi i životinje u Bosni malim zadovoljni. Rijetko kada da imadu kod seljaka životinje staju; i ljeti i zimi ostaju pod vedrim nebom. Tek u novije doba počinju seljaci malo po malo graditi staje i l i barem za nuždu zaklone

Jutro nam nije svanulo, da smo se baš osobito uzradovali. Gusta se magla razastrla po brdima i uz rijeku, no barem nije padala kiša. Tako se rastadosmo sa Staribrodom, porukujemo se s domaćinom I domaćicom i uzmemo obilaziti, da dogjemo na Drinu. Naša je momčad s prtljagom skakala kao jarčevi. Bili smo oprezni, te smo uzajmili debela ćebeta, da uzmoguemo, ako ustreba, podići nad sobom krov. Naša je splav srećno bila prešla slap i u šest sati iz jutra spustimo se od Maloga Buga. Kraj je bio čaroban. Za nama su se strmo ispinjali obronci Rujnika planine, pred nama desno 1341 met. visoki Rogopek, lijevo Zlatarica i Tesla planina. A tamo na visini zapažalo se je pogdjekada u gudurama koje selo i l i pojedine kuće, nad Starogorskim stijenama Razdolje, a desno u divnom položaju Donje Štitarevo. No naša vožnja potraja samo nekoliko sati i onda je opet moradosmo prekinuti.

Pred nama je bio S l a p . tjesnac med orijaškim stijenama, gdje je sve riječno korito osuto grebenovima. Samo uzak protok ostaje, kuda se može proći, kada voda nije niska. Ipak se često dogagja, da se splav u toj uskipljeloj pjeni razbije i da se stabalje mora hvatati daleko niz rijeku, te se opet sastavljati splav. Splavari obično puštaju ovdje splav, da ode sama, a oni udare suhim putom i obigju Slap. Velika je to prepreka brodarstvu i vlada namjerava, da digne lagumom najglavnije smetnje, što sprečavaju promet. Troška za to treba dabome prilično. I mi moradosmo pred ušćem Žepe u Drinu na lijevom brijegu sići. Našu dojakošnju splav ostavimo tamo, dok ne dogje voda. S onu stranu Slapa već nas je očekivala druga splav sa štajerskim splavarima. U ovom su se kraju naselila dva splavara iz Štajerske; u tim neizmjernim prašumama sijeku oni gragjevno drvo i tjeraju ga na prodaju u savske krajeve, ponajviše u Babac i Biograd. Kako nemaju veće glavnice, a za stabalje moraju šumskoj upravi da plaćaju gotovim novcem (dabome jeftino), to im je posao mučan i ne isplaćuje se osobito. Unosniji bi bio tek onda, da se izgradi velika pilana, kao što to ima u Bosni u gorskim šumama. Hosanci zovu ta dva Štajerca „Šterci"; ime to sjeća više na štajerski šterc (žganjci), nego na Štajerce, i nije baš rgjavo pogogjeno. 

Splavari nas dočekaju, naravski bez splavi, pred žepskim ušćem, te pošto oni izjave, da putom uz rijeku, gdje treba skakati s kamena na kamen, ne može podnipošto proći „Evropljanin* sa svojom obućom na nogama, nije bilo drugačije, nego penji se na visinu. Strašan je to bio loman put, da je jedva za divokozu ili kozu bilo sigurna koraka. S lijeve strane stijena, s desne skoro vazda jazovi i urvine, a kamen od kiše vlažan i sklizav. Nije to bilo prijatno penjanje i kako smo docnije čuli, bilo nam je zgodnije, da smo ranije i od druguda uhvatili cestu na gori. Naši nam pratioci snažno i vješto pomogoše, da pregjemo teška mjesta. Najposlije stignemo na neku stazu, što je preostala od zidane ceste, i tu nam puče pred očima divan vidik. 

Usred pustoši divan kamenit most prelazi žepsku guduru u jednom jedincatom smionom luku. Dolje u dubini valja divlji gorski potok svoje bučne talasove u Drinu, a gore ti ljudska tvorevina pokazuje, kako su nekada Turci gradili.  Mehmed paša Sokolović sagradio je ovaj most, valjda u isto doba, kada i višegradski, te još i danas ide ovuda, makar kako da je rgjav jahaći put, glavna veza drinskoga pobrežja. Na visokoj ravnini leži rasuto selo Žepa. Tu otpočinemo uz vrelo i onda se dademo na silazak uz ogranke Semeć-planine. Dobrano je vremena potrajalo, dok nijesmo stigli k novoj našoj splavi, koja se je morala istom malo udobno udesiti. Tako se najprije nekako utaborimo kraj rijeke i masno se počastimo, a sunce nas odozgora ogrije najtoplijim svojim zrakama. Tu mi zaboravismo svu muku i kuburu, što smo je u to posljednjih sati prepatili. U gorskoj i šumskoj samoći obuzme nas sreća, a smaragdni su talasovi drinski žuborili pjesmu uspavanku. Tu se rastanemo s našim splavarima iz Goražda, koji su nam još prenijeli prtljagu na novu splav i onda put pod noge pa kući. Iskazali su se oni svakojako, da ne može biti bolje, i bilo nam je u istinu žao, kada smo se s njima rastajali. Onda se ukrcamo opet na našu „lagju" i tjeraj naprijed po šumnom talasju...