Džamija u Šetićima

autor: Mirsad Durmišević

U selu Šetićima je još od 1904. godine postojala stara dotrajala džamija i mekteb, koju je podigao rahmetli Dervišbeg Šetić. Ovaj rodoljub ne samo da je žrt­vovao lijepu svotu novaca (preko 6000 kruna) dok je sagradio džamiju i mekteb, nego se pobrinuo da osigura godišnji dohodak za izdržavanje imama, muallima i mujezina. Ova džamija je djelimično devastirana u toku I i II svjetskog rata, a nakon završetka ratova džamija je obnavljana i stavljana u funkciju. Zub vremena je dobro nagrizao  i ona nije više mogla služiti svrsi, a pored toga se nalazila na brijegu koji klizi, pa su joj bili i zidovi popucali, te se ni u kom slučaju nije mogla održati.

Na inicijativu, Šetić Mehmedalibega džematlije su odlučile da poruše staru - dotrajalu džamiju i počnu sa izgradnjom nove džamije. Za novu džamiju poklonio je, i to na vrlo lijepom mjestu, jednu parcelu  zemljišta od 3 dunuma Mehmedalibeg Šetić. Za izgradnju džamije korištena je i sedra od Tekijske dža­mije iz Rogatice. Kada je džamija pokrivena, a i mi­naret izidan do šerefe, čestitim radom majstora Smailovića Emina odbor je donio odluku da se održi mevludi šerif na dan 11. 10. 1964. godine. To se oglasilo svim obližnjim selima. Iako je bilo nevrijeme, prisus­tvovalo je više od 1.000. vjernika.  
Kada je izgradnja  džamija bila završena, 22. avgust 1965. godine, u nedelju, zakazano svečano otvorenje iste. Kao izaslanici Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ svečanom otvo­renju džamije su prisustvovali: Đozo hadži Husein ef., vjersko-prosvjetni refe­rent VIS-a i Sokolović hafiz Sinanuddin, nastavnik Gazi Husrevbegove medrese iz Sarajeva. Na oko 2 kilometre, pred Šetićima izaslanike je čekalo oko 250 konjanika sa zelenim bajracima i državnim zastavama, odakle je kolona krenula prema džamiji, gdje je masa vjernika od preko 15 hiljada burno pozdravila izaslanike. Radončić Redžep ef., džematski imam iz Rogatice je predao ključ džamije Đozi hadži Husein ef. koji je praćen tekbirima otvorio džamiju proglasivši istu vjerskim objektom IVZ. Dok se džamija punila vjernicima, dotle je grupa imama pred mihrabom  učila ilahije. Kao u »stari vakat«, djevojke su povele kolo u koje se uhvatilo oko 600 djevojaka pjevajući »starinske« pjesme dok su ih momci, a i stari izdaleka gledali. U kolu su sjedile majke, tetke i druge rodice pazeći na djevojke da se ne bi neuljudno ponašale.

A onda, agresijom na Bosnu i Hercegovinu, 1994. godine, zločinci nisu poštedjeli ovu Božiju kuću, porušili su ovu ljepoticu. Džamija je zajedno sa minaretom minirana i srušena do temelja. Obnova porušene džamije počela je 2006. godine kada je imenovan Građevinski odbor za izgradnju džamije u džematu Šetići.

Dana, 18.08.2013.godine svečano i dostojanstveno je otvorena obnovljena džamija u Šetićima. Program svečanog otvaranja obnovljene džamije u Šetićima vodio je glavni imam MIZ Rogatica Amel ef. Kozlić. U programu svečanog otvaranja  obratili su se Predsjednik Građevinskog odbora gosp. Ekrem Osmanović, Predsjednik MIZ Rogatica gosp. Ibrahim Osmanović. Obnovljenu džamiju je otvorio gosp. Avdo Dizdarević. Džamija je zablistala u najljepšem svijetlu i prkositi prošlim, sadašnjim i budućim generacijama, kao biser koji sa velikom ljubavlju i pažnjom treba čuvati i njegovati.

 

Džamija u Vragolovima

 autor:Mirsad Durmišević

Na mjestu današnje džamije je izgrađen mekteb 1930. godine, koji je 1959. godine pretvoren u džamiju sa munarom. Na inicijativu imama džamije u Vragolovima, Ibrahima ef. Feriza, koja je naiš­la na opštu podršku tamošnjeg džemata, započeta je akcija za izgradnju nove džamije. Porušena je stara i dotrajala džamija, a sagrađena je ve­ća i ljepša sa bijelom vitkom munarom koja je krasila ovaj kraj. Nova džamija je otvorena 17.10.1976. godine, ali je 1992. godine zapaljena zajedno sa munarom, minirana i srušena do temelja od strane četnika. 

Malobrojni povratnici, sa svojim predratnim komšijama, rasutim diljem svijeta, pokrenuli su akciju obnove džamije. Osim povratnika i njihovih bližih iz dijaspore, obnovu džamije je pomogla i Iranska humanitarna organizacija - Centar za rekonstrukciju i obnovu BiH. Izgradnja džamije je koštala oko stotinu hiljada km, od čega su 30 hiljada donirala Iranska humanitarna organizacija.  Ovaj projekat je pomoglo i nekoliko firmi iz Goražda.

Obnovljena džamija je svečano otvorena uz prisustvo više hiljada vjernika 1.8.2009. godine. Zamjenik  Reisu-l-uleme, Hasan ef. Makić, muftija bihaćki generalu Hamidu Bahti uručio je ključ, kojim je on otvorio džamiju.

Vragolovi su džemat koji je prije agresije na BiH imao oko 200 bošnjačkih domaćinstava, nažalost, do danas se vratilo oko 40 bošnjačkih porodica. Džemat se sastoji od slijedećih naselja: Vragolovi, Podosoje, Brdo, Rudine, Lokve, Karačići i Golubovići.

 

Žepski mlin

autor: Sabrija Kulovac

 Prvi mlin uzvodno od mosta na rijeci Žepi ispod kule!

Krajem 17. i početkom 18.vijeka mlin je naslijedio Selim Kulovac od svog oca Šabana Kulovca i prenijo u nasledje sinu Šabanu Kulovcu koji je dobio ime po svome đedu Šabanu!! 
Šaban Kulovac živio je između 1850 do 1927. godine i imao je četiri sina: Selima, Hasiba, Osmana i Behadila!! Pošto je imao četiri sina Šaban je generalno renovirao nasleđeni mlin od oca Selima te izgradijo dva potpuno jednaka mlina! Jedan mlin dao je u nasljedstvo sinovima Selimu i Hasibu Kulovac i to je ovaj mlin koji stoji gordo i ponosno danas te odvažno prkosi vremenu, a drugi mlin potpuno isti pored ovoga mlina dao je sinovima Osmanu i Behadilu Kulovac!! Istovjetan mlion koji je bio pored ovoga mlina negdje 1965.godine renovirali su nasljednici sinovi od Behadila: Ohran i Salih Kulovac te unuci od Osmana , Fadil i Munib (Nusret) Kulovac. Napravili su grešku pa su mlin pokrili crijepom i time izazvali školsku omladinu Vratara i drugih sela sa desne obale rijeke Žepe da sa obližnjeg brda zvano Banjevi takmiče se ko će više razbiti crijepova bacanjem kamenica!! 
Nestankom crijepa (krova) nestao je mlin veoma brzo dijelovanjem zuba vremena!! Ovaj mlin koji danas postoji ostao je samo zahvaljujući tome što je pokriven limom isiječenim od limenih buradi, a prije toga bio je pokriven šindrom te mu kamenice koje bacaše diječurlija ne mogoše ništa!!

Ovaj mlin renovirali su i do kraja svojih života održavali Selimovi sinovi Selman i Muzafer Kulovac te sinovi od Hasiba Šecan i Halil Kulovac! 
Danas kada ovo pišem, na ljeto gospodnje 2018.godine svi pomenuti su rahmetlije te da im Allah podari lijepi dženet! 
Ostali smi mi da vodimo brigu o starini (mlinu) jer nas zadužiše očevi, eto ja Sabrija od oca Selmana Kulovca, Ramiz od oca Šećana Kulovca, Mirsad, Nihad i Nermin od oca Muzafera Kulovca te Hasib i Zijad od oca Halila Kulovca!! 
Dok smo mi živi mlin će biti gord i uspravan, shodno pokoljenju, te da i dalje služi i prkosi vremenu i zbivanjima od 16. vijeka do današnjih dana!! Pominje gospodin Munib Konaković sin čuvenog efendije Konakovića koji življeše u Žepi od 1938. do 1943. godine kako su se ljudi sklanjali kod Selima Kulovca, mlinara a moga đeda, biježeći od četnika, jer četnici (Srbi) poštovali su mlinare jer žito mlješe kod njih a tu istu priču slušao sam od moga oca Selmana!! 
Palili su Žepu četnici više puta sve od 1912. do 1995.godine ali mlin su poštedili i poštovali pa čak i naređivali da se mlin ne smije dirati jer to je svetinja!! 
Godina 1942. zla i vrijeme 2. svijetskog rata, te upad četnika u ovaj mlin pod komandom Sofrena Marijanovića ubili su 12 ljudi Muslimana a njihovo groblje je vidljivo i ograđeno kamenom ogradom odmah ispred mlina na desnoj obali rijeke Žepe!! Poštedili su starinu (mlin) kako tada, tako i 1995.godine kada je Žepa u plamenu nestala!! Slično je bilo i u 1. svijetskom ratu izmedju Austougara i Srba ovaj mlin je pošteđen i ostao da i dalje služi pokoljenjima!!!

Neposredno je ispred mlina ali na lijevoj obali rijeke Žepe je mezar Ismeta Kulovca, sin Osmanov, inače pripadnik ustaškog pokreta u 2.svijetskom ratu. Ubila ga je OZNA na ovoj ćupriji ispred mlina 1946.godine! Njegovi sinovi Fadil i Nusret (Munib) Kulovac podigli su mu nišane i napravili betonsku potporu da rijeka ne odnese mezar, u vremenu kada je to bilo veoma rizično i politički osuđujuće!! Sin mu Fadil svojevremeno radio je kao mlinar u mlinu kojeg danas nema kao i njegova majka Rađuša. Kasnije Fadil je otišao u Njemačku te danas čujem da je penzioner i živi u Sarajevu!!

Sijećam se velike poplave 1968.godine kada je samo malo krov ovoga našeg mlina virio iz vode i kada je rijeka odnijela glavnu ćupriju ispred mlina gde i danas postoje tragovi i ostaci od te ćuprije te prilikom te poplave rijeka Žepa odnijela je i utopila Šemsu Imamovića iz Stopa kada je pokušao da pređe ćupriju kod Šakirine kuće!! To je bila najveća poplava koju pamte rođeni u drugoj polovini 18. vijeka!! Ta poplava rijeke Žepe bila je tako velika da je Drinu nadmašila, zaustavila i pregradila te cijelu hevtu rijeka Žepa držala je Drinu zaustavljenu tako da je Drina bila praktično pritoka rijeke Žepe!! Tako mutnu i plahovitu rijeku nisam kasnije vidio u mome životu!!

Dobro se sijećam rada u mlinu između 1965. i 1972. godine sa mojim ocem Selmanom kada mlinski kamenovi nisu se zaustavljali, jedino u slučaju havarije a posebno sobice u mlinu gde je zimi gorijela peć bubnjara a noću jedini izvor svijetlosti bio je petrolejski fenjer!! Pisao sam zadaću i učijo uz svijetlost fenjera a huk plahovite vode i tutnjava mlinskog kamenja te dušek i jorgan za spavanje u mlinu su nezaboravni!! Sutradan u školu sa paspaljem u kosi i ušima dobro pripremljen te dobijem nekoliko petica!!!
Učeći u mlinu uz svijetlost fenjera, plahovit huk vode te tutnjavu mlinskog kamenja bio i ostao Vukovac te najbolji đak u OŠ 1. maj Žepa sa prosijekom ocijena 5.00!! Sijećam se dobro da desnu klupu od ulaza u mlinsku sobu koristili su Srbi iz Mislova, Sjeverska i sela oko Borike te kada je vrijeme ručku govorili su prijatno svima ali drugima nismo jer su jeli svinjetinu!! Posebno pamtim mlinarsku sobu iz zimskog vremena kada rijeka Žepa okuje oko sbe sve ledom i prohladnom plavičastom maglom a u sobi gori peć bubnjara založena kukrikom ručno pravljena od lima postavljena na metalni točak od lokomotive voza što nekada saobraća od Brezove Ravni do Ribioca vozeći balvane ka rijeci Drini!! Na tom točku lokomotive na stotine opušaka ljute krdže (duhana)!! Ljudi koji višesatno čekaše da samelju doneseno žito, skoro svi su pušili ljutu krdžu (duvan) neprekidno, te teško se disalo i bilo je jako zagušljivo ali bilo je podnošljivije od bilo kakvog izlaska vani gde je sve ledilo!!

Posebno, sijećam se priča ljudi u mlinskoj sobi, te sve se svodilo na priču o lošem i dobrom duhanu, volovima i konjima te ko ima dobru kosu za košenje trave i beleđiju koja je imala cijenu dobrog vola te gde kurjaci i međedi upadoše i napraviše štetu u torovima, pa i ko dobro ili loše potkiva konje i volove. Mnogo hvališe izvijesnog Bećira Žigu iz Štitkov Dola po tom pitanju?? Ko se udao ili oženio, te ko je ženu išćerao i zašto, pa i ko je umro ili je teško bolestan, te ko se objesio?? Ko pije puno i ko pravi problem, te ko je u bolnicu zaglavio a ko se isčupao?? Kako boriti se i prevariti šumare te kome nositi sijekire, motike i lopate na oštrenje kovačima Šećanu ili Ohranu Kulovcu!! Šta je isplativljije tući koru (smrdilijesku) ili brati mašinu sa bukava i kako prevariti Aziza Ramića, zvani Ćikica, kako da mu poture crno za bijelo u otkupnoj stanici bilja u Žepi!!

Pamtim dobro te ljude gorostase iz mlina što svi nosiše kape, neznam razlog, francusku kapu ili kačket a od obuće isključivo nosiče opanke marke "zlatar" ili "pirot" te čizme zvane rudare a samo rijetki od Krušev Dola, Luke i Pripečka nosiše neke posebne opanke zvane "tockare" Zimi nosiše nekakve metalne grebene vezane špagom za opanke, a služilo je protiv klizanja!! Bilo je oskudno vrijeme, zakrpljenih pantalona pogotovu na koljenima i zadnjici, te laktovima na džemperima i čarapama što biješe krpljeno zapletanjem!! Samo je Salih Kulovac, šef mijesnog ureda nosio cipele pa smo se svi pitali, kako može da hoda u tome?? Sjećam se starije žene iz Pripečka pod imenom Hasiba, svaki dan plačali su joj ljudi da im žito dogoni u mlin na mršavom crnom konju koji nije imao polovinu desnog buta na nozi pa kada sam pitao Hasibu šta se desilo sa konjem, veli susreo se sa gladnim kurjakom i odgrizao mu pola buta ali je ipak nosio 100 kilograma do Pripečka, Krušev Dola i Luke!!

U Žepi je od 1964. godine bila prodavnica koju je vodio Hasib Heljić a odmah na ulazu u prodavnicu bilo je jedno metalno bure za zejtin a pored njega bure za petrolej (gas) korisćeno za lampe petrolejke i fenjere!! Bilo je soli, šećera, kafe nepržene, nekoliko truba beza i cadarbeza te nekih sitnih potrepština i obavezno nekoliko flaša pisalo na njima "alga", nikad nisam saznao zašto služi ta "alga"!! Kada je Kemo Šiptar došao u Žepu 1968.godine to je bio preporod i uživanje jer kod Keme bilo je svega, od lizala do veoma ukusne halve!! Kemo je prvi proizveo sladoled i ponudio Žepljacima što je rado prihvaćeno 1973.godine!!

Urezalo mi se u sijećanje da mnogo puta odnesem ručak babi Selmanu u mlin (tri aluminijumske posude nanizane jedna na drugu) ali on ostane gladan jer taj ručak podijeli onima koji su došli iz daleka i čekaju da im se žito samelje!! Žao mi bilo babe ali on veli Bog sve vidi te on će to nama vratiti i dati mlogo više?? Vratim se kući a mater obavezno pita je li babo ručao sve, a ja šta ću, slažem, jeste jer znam da bih morao ponovo niz potok "sumnik" do mlina i nazad!! Eto, neka mi Bog oprosti!!

Sve sto sam napisao inspirisano je mojim sjećanjem iz sada već davnog vremena moje rane mladosti i života iz Žepe kada se živijelo skromno, teško i oskudno!! Mnogi moji akrami i vršnjaci ne vole da pričaju niti čuju za to vrijeme ali eto ja ga volim i ponosim se time uprkos završenom fakultetu i Master studija!!!

Pozdrav i selam svima koji su čuli za Žepu ili imaju bilo kakvo saznanje a posebno onima sto življeše u vremenu moga sijećanja na Žepu!!!