MERHUM HIMZO GUHDIJA

MERHUM HIMZO GUHDIJA

PREPOROD 1987

U nedjelju, 20. decembra 1986. godine preselio je na Ahiret hodža Himzo Guhdija iz sela Vratara (Žepa), po­sljednji od sinova u ovom kraju poznatog hodže mula Mehe Guhdije. Sada, šest mjeseci nakon smrti, osje­ćamo se dužnim da nešto i napišemo o njemu. Rođen je 1913. godine. Sa dobrim uspjehom završio je vjersko-svjetovnu školu u Žepi, ali njegovo je glavno učenje bilo pred ocem. Otac mu je bio povezan sa učenijim lju­dima u Rogatici i u Sarajevu, pa je nabavljao sve što se u to vrijeme štampalo bosan­čicom (arebicom) latinicom. Njegov je hodža bio neki mula Ibrahim Užičanin od koga je dobio izun na zapisi­vanje i knjige. Osim toga, Meho je odrastao u kući svoga djeda po majci od ko­ga se pričaju kerameti, a bio je u bližem srodstvu i sa hodžom Ibrahimom Čavčićem  čije je turbe kod džamije u Žepi.

Kad je 1942. godine mula Meho svirepo ubijen na mostu u Žepi, Himzo je pro­dužio proučavati djecu iz sela, a uzgred pisati zapise i učiti hastama. Bio je dosto­jan nasljednik svoga oca, voljen i poštovan od naroda. Penziju je zaradio u ovdaš­njem šumskom preduzeću kao službenik i od tada (1969.) potpuno se posvetio ibadetu. Jednom mi je rekao da je prevod Kur’ana proči­tao najmanje trideset puta. Uz ramazan je mogao prou­čiti i po osam hatmi. Žalio je što mu nije bilo suđeno da bude imam. Himzo je volio šalu i bio poznat po dosjet­kama. O nauci je govorio pohvalno i samo ono što je bolje znao. Strogo je pazio da ne priča onome koga to ne interesuje ili ne može da razumi. Za tri godine koliko sam ga poznavao dosta sam naučio. Naročito je isti­cao dvije stvari: da nam je iznad svega potrebna Božija milost i da nikoga ne treba uzdizati i veličati, jer smo svi Božiji robovi. To je stalno ponavljao. Bio je dosta upu­ćen i razumijevao je tesavvuf. Po njegovom mišljenju pravi derviš je najbolji musliman. Jednom mi je rekao da bi volio da se susretne i po­razgovara sa šejhom Fejzulahom ef. Hadžibajrićem. Poznavao ga je po njego­vom pisanju, a i mom priča­nju. Ova mu se želja nije os­tvarila.

Njegov otac je imao knji­ga na turskom, pomalo je i znao turski. Te su knjige go­tovo sve nestale, a što je ostalo staro je i oštećeno. Koliko je znao i mogao Him­zo je prepisivao i popravljao. Ima korisnih i zanimljivih stvari. Jedan Mushaf koji je prepisao Hodža Čavčić, po­sebno je zanimljiv. Jednos­tavno pisan, na jednostav­nom papiru i jednostavno ukoričen.

Prije nekoliko godina umro je Himzin stariji brat Mehmed koji je iza sebe ostavio dva sina i tri kćeri, a Himzo jednog sina i tri kćeri. Molimo Milostivog Gospo­dara da primi u Svoju milost svoje robove Mehmeda i Himzu.

D. HODŽIĆ

MERHUM H. SELIM EF. DŽANANOVIĆ

MERHUM  H. SELIM EF. DŽANANOVIĆ

PREPOROD 1994

Sedamnaestog septembra 1994. godine poslije duge i teške bolesti, u sarajevskoj bol­nici Koševo preselio je na Ahiret H. Selim ef. Džananović.

Sudbina je htjela da Selim ef. svoje munadzirske godine provede u Goraždu, a posljednje dane života u sarajevskoj bol­nici. Dženaza mu je obavljena 19. septembra u Sarajevu, kada mu je kao imam dženazu klanjao Ešref ef. Alibegović, njegov komšija i kolega sa područja Od­bora Islamske zajednice Rogati­ca. Rahmetlijinom posljednjem ovodunjalučkom ispraćaju na mezarlucima Budakovići, gdje je ukopan, prisustvovao je veliki broj džematlija, njegovih komšija i rođaka kao i kolega.

Rahmetli Selim ef. je rođen 1925. godine u Dubu kod Roga­tice. Poslije završetka osnovne škole završio je imamski ispit u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu i zapošljava se kao imam u džamiji Brda kod Roga­tice. S obzirom da je Selim ef. poticao iz ilmijanske porodice iz koje u svakoj generaciji ima po jedan imam, on je imao solidno predznanje da se bavi imamskim pozivom pa mu nije bilo teško za to steći i potrebnu kvalifi­kaciju. Time je on, u velikom ne­dostatku imamskog kadra popunio jedno upražnjeno imamsko mjesto.

Iz džemata Brda, gdje je službovao sedam godina, Selim ef. prelazi na imamsku dužnost u džemat Šljedoviće kod Roga­tice, gdje ostaje do početka agresije na našu zemlju 1992. godine, kada među posljednjim pred četnicima napušta džemat i odlazi na slobodnu teritoriju Goražda, u mjesto Podobarak, gdje se također aktivno uključuje u imamski rad, radi i kao imam a i kao predavač vjeronauke u školi. I na području Goražda, kao i ranije na području Roga­tice, Selim ef. u imamskom radu daje maksimum. Zadnja tri mje­seca svoga života, obhrvan teškom bolešću, Selim ef. morade napustiti aktivni imam­ski rad. Pošto je bolest bila teška, velikim zalaganjem njego­vog sina Zijada, a i gorazdanskog muftije Hamed ef. Efendića Selim ef. uspijeva preko UNPROFOR-a doputovati na liječenje u Sarajevo, gdje nakon nepunu sedmicu dana pre­seljava na Ahiret.

Kolege Selim ef. Džananovića, koji su s njim radili na području Odbora Islamske za­jednice Rogatica ističu da je on bio najuspješniji na vjerskoj pouci, posebno je bio uspješan u podučavanju polaznika u učenju Kur’ana a.š. pa je svake godine u džematu sa polazni­cima održavao hatme.

Prve hatme u istočnoj Bosni počele su se održavati 1970. godine, kada je iste godine Selim ef. u svom džematu Brda imao hatme, kojima pristupa 46 polaznika. Na njegove hatme često su dolazili i predstavnici Islamske zajednice iz Sarajeva, o čemu je više puta pisano u Pre­porodu.

Rahmetli Selim ef. je svojim primjerom davao džematlijama upute kako da rade i žive u duhu Islama. Znao je pješačiti i po 15- 20 kilometara da bi stigao održati nastavu i u najudaljeni­jim punktovima vjerske pouke. Petoro svoje djece, kćerke Selimu, Žilu, Zumru i Zuhru i sina Zijada odgojio je u Islamu. Sina Zijada, diplomiranog inžen­jera geodezije, sada uglednog rukovodioca i funkcionera u Sarajevu naučio je da uči u Kur’anu i da obavlja imamsku dužnost, što je on po potrebi i činio, naročito uz ramazan, klan­jajući kao imam teravnih- namaze. I sve četiri kćerke uče u Kur’anu. I rahmetli Selim ef. i njegova supruga Sabira- hanuma, koja vrsi i gasalske poslove, obavili su hadž.

Selim ef. Džananoviću lijepi dženneti-firdevs, a njegovoj su­pruzi Sabira-hanumi, kćerkama, Selimi, Žili, Zumri j Zuhri i sinu Zijadu sabri-džemil.

Salifh Smajlović

SVEČANOST U BATOVU (Otvor džamije 1988)

SVEČANOST U BATOVU (Otvor džamije 1988)

Preporod 1988

U subotu, hladnog i kišovitog dana, 17. 9. 1988. godine svečano je otvorena nova džamija u Batovu kod Rogati­ce. Radi se o manjoj, seoskoj džamiji podignutoj na mjestu još manje, stare džamije iz turskog vakta. Nisu se mješ­tani Batova i drugih okolnih sela mogli dogovoriti da džamiju podignu u bilo kojem od sela koja pripadaju džamiji, da bi osim džume i bajrama klanjali u njoj još ponešto. Odlučili su se, ipak, da je grade na istom mjestu gdje je bi­la i stara, daleko od bilo čije kuće, na sred prostranog polja. Po onom rezo­nu: Ako ne može u našem selu, neće vala ni u vašem. Mnoge naše džamije će, izgleda, poželjet džematiija.

Bilo kako bilo, dužnost nam je da opišemo samu svečanost tim prije što se u ovim krajevima rijetko grade nove džamije. Svečanost se, kao i svugdje, sastojala u predstavljanju uglednih gostiju I zvanica, učenju Kur'ana, do­ve... Na svečanoj tribini pored džamje bili su: Bilal ef. Hasanović, vjerskoprosvjetni referent Starješinstva, Omer ef. Kadrić, vjerskoprosvjetni referent OIZ-e Rogatica, Ešref ef. Alibegović, predsjednik istog odbora, Jusuf Hadžihasanović, predsjednik Građevinskog odbora, Milorad Dajević, paroh, pred­stavnici društveno-političkih organiza­cija SO-e Rogatica, neki imami i dr. Na­kon ašereta, uobičajenih pozdravnih ri­ječi i izvještaja Građevinskog odbora, okupljenim džematlijama sa ovog pod­ručja i iz drugih mjesta BIH, obratio se Bilal ef. Hasanović i, između ostalog, rekao: »Džamije su, po riječima Božijeg Poslanika, Alahu najdraža mjesta. Zato smo dužni, gradeći džamije, da izgrađujemo i sebe, svoj iman i svoj moral,... da nam džamije budu redovno stjecište, izvor ljubavi, ibadeta i oda­nosti Alahu dž.š. Posebno smo dužni da posvetimo brigu i pažnju odgoju i vaspitanju naše mlade generacije,koja je dobrim dijelom zapala u vjerski džehalet. Zato nam je na raspolaganju, hvala Bogu, kvalifikovan imamsko-mualimski kadar, knjige, štampa, sloboda vjerskog potvrđivanja i dr. Nastojmo za to da svoje srce oplemenimo islam­skim vrijednostima da bi bili dobri mu’mini i čestiti ljudi«.

Nakon ovoga skup je pozdravio i paroh Milorad Dajević i Islamskoj za­jednici zaželio sve najbolje u njenom radu te da ova džamija služi svojoj svrsi, da se u njoj spominje Bog i kuje sloga, ljubav i bratstvo. Nakon ašereta proučena je dova, a onda, uz tekbire, džamiju je prvi otvorio Jusuf Hadžihasanović koji je najviše bdio nad izgrad­njom džamije.

Okupilo se na ovoj svečanosti, uz prilično jaku i upornu kišu, podosta svijeta, više nego što se i očekivalo, da čuju riječi Kur’ana, vaz, da uputi dovu AIlahu dž.š. za svoje bolje sutra. Mi im to, sa svoje strane, od srca želimo.

A. MEHMEDOVIĆ

Termocentrala u Mesićima

 autor: Mirsad Durmišević

Upravna zgrada Termocentrale u Mesićima

Eksploatacija uglja u rudniku mrkog uglja  u Kukavicama kod Rogatice počela je u 1919.godini. Usljed velike konkurencije na tržištu dolazilo je do zastoja u prodaji i do kolebanja u samoj proizvodnji uglja pa su ostajale i neprodate zalihe. Dolazi se na ideju da se u blizini  željezničke stanice u Mesićima izgradi termocentrala, koja će za proizvodnju električne energije koristiti ugalj iskopan iz Kukavica. Izgrađena je zgrada za smještaj dvije parne lokomobile i druge instrumente 1928 godine. Do centrale je, od zidanog kamena izgrađena upravna zgrada, koja i danas postoji, ali kao stambeni objekat. Upravnik centrale bio je Franjo Fabić koji je stanovao u upravnoj zgradi.

Ostaci temelja žičare izgrađene 1928 -1932. god.

Kako je najveći problem rudnika predstavljala otprema uglja do željezničke stanice Mesići, jer se prevoz isključivo obavljao sa konjskom ili volovskom zapregom, vlasnik rudnika ing. Hans Karlon je od 1928 do 1930. godine izgradio žičaru sa visećim korpama (u narodu poznata kao „Drotban“) da bi se centrala što  lakše i jeftinije snadbjevala ugljem. Žičarom se od Kukavica, preko Kulete, rijeke Prače, u dužini od 3 kilometra transportovao ugalj do termocentrale u Mesićima. Pored te trase izgrađen je dalekovod za potrebe rudnika. Tako su pune korpe uglja odlazile iz Kukavica prema Mesićima, a u suprotnom pravcu kilovati. Termocentrala je strujom snadbjevala postrojenja u rudniku Kukavice, žičaru i Mesiće. Bilo je i viška struje pa je od 1934. godine davala rasvjetu i gradu Rogatici, a nešto kasnije i Goraždu i Foči. 

U električnoj centrali i separaciji uglja u Mesićima bilo je zaposleno oko 100 radnika. Tokom 1942. godine centralom su upravljale ustaše i Nijemci jer je služila za njihove potrebe. Partizani su u noći sredinom 1942. godine minirale termocentralu. Centrala više nikad nije obnovljena. Ni transport uglja putem žičare više nije imao svrhu, pa je i ona ugašena. Danas se samo vide temelji, ali je upravna zgrada još u dobrom stanju. Ovim rušenjem termocentrale nije samo šira okolina ostala bez električne energije, već je prestao sa radom i pogon građevinskih blokova koji je koristio brda ugljene šljake ostale od sagorjevanja uglja iz termocentrale. Ovaj pogon je radio poslije rata sve dok se nije iscrpilo brdo šljake.

Mesići oko 1985. godine

Rudnik Kukavice