Zaslužni ljudi!

BOŠNJAK 1901, br. 17

Malo bi u našoj domovini, a u jednoj kasabi našli ovako zaslužna, zauzetna i marljiva tri čovijeka, kao što ih ima grad Rogatica, a to su poglaviti i zbog svoje marljivosti i pravdoljubivosti od svega ta­mošnjeg stanovništva vrlo obljubljeni kotarski prestojnik gosp. Antun. pl. Draganić, veleučeni i u opće obljubljeni šeriatski sudija gosp. Muhamedi-Nedžati ef. Bulbulović i tamošnji gradonačelnik vrlo ugledni i obljubljeni gosp. Hadži Ahmed bag Bukvica. Nije moguće razlikovati, kome od ove trojice uzor muževa više srce bije za napretkom grada i kotara rogatičkog, te se oni upravo natječu, koji će što boljeg predložiti za moralno i mate­rijalno unaprijegjenje cijelog kotara, a osobito grada Rogatice, koje predloge onda sa uzajamnim i neumornim radom izvode i ostvaruju. Osjem mnogobrojnih drugih dobrotvorina, njihova (a osobito pogl. gosp. prestojnika) je velika zasluga i to, što je u cijelom rogatičkom kotaru smanjen broj mejhana i točarinskih dozvola na vrlo niski broj, te se na taj način stanovništvo odbija od uživanja alkoholnih pića, koja su najveća propast za sva­koga čovijeka. U ovom pogledu se osobito pažnja po­svećuje na sami grad Rogaticu, a osobito na tamošnje Muslimane, te se proti onih, koji uživaju alkoholna pića upotrebljuju najoštrije zakonite mjere i za to j e gotovo nemoguće vidjeti jednog Muslimana, koji bi išo ulicom u makar i malo pijanom stanju, a kamo li da bi, kao što se na drugim mjestima dogagja, makar i po noći, išo uilcom vrištući i mjereći ulica i desno i lijevo i noćni mir narušavajuć. Ne, toga se nernože dogoditi, jer osjem što mal ne sve mejhane i birtije već rano u večer mo­raju biti zatvorene, još marljivi g. gradonačelnik često puta obigje svu kasabu te svakog onoga, koga bi gdje našo u još otvorenoj birtiji ili mejhani s mjesta dade ot­pratiti u zatvor, gdje je dotični siguran, da će biti osugjen. na propisano mu ležanje s onu stranu brave. Premda znamo da ovim zauzetnim muževima neće biti ugodno, što njihov fale vrijedni rad iznosimo ovako na javu, mi ipak to činimo u želji, da se i drugi u njih ugledaju te u svojim kotarevima po primjeru ovih vrijednih muževa porade.

Utopio se u Drini.

Utopio se u Drini. 

BOŠNJAK 1900, BR. 14

Na 19. o. mj. oko pola dana išao je niz Drinu splav trgovca Alibega Hrnjice iz Višegrada. Na splavu se nalazio Derviš Dervišević iz Megjegje kotar Rogatica, Avdija Kešmer iz Žlijeba kotar Višegrad i još dva njima nepoznata čovjeka. Kada je splav došo na mjesto zvano Slap (Gornji Buk), bio je Dervi­šević prvi na splavu, dočim na stražnjem kraju Slapa nalazio se je rečeni Avdija Kešmer sa ona nepoznata dva čovjeka, pošto su u "Buk“ došli splav je duboko u vodu utonio, tako da su sva četvorica bili prisilni plivati i to Dervišević sam naprijed, dočim su se ona trojica zajedno držali; kad je splav opet na površinu vode došla ufatio se je Kešmer i ona dva nepoznata opet za splav, te tako su oni srećom život spasili — dočim je Derviševića voda od splava bila daleko odnijela tako da nemogavši splava dograbiti plovio je još jedno 40 koraka niz vodu, onda je u vodu potonuo, te ga nije bilo više vidjeti i lješina se dosada pronaći nije mogla.

BOŠNJAK 1902, BR. 11

Utopio se

Pišu nam iz Višegrada: Na 5. o. mj. primili su Milivoj Gjuričić iz Starogbroda i Hamid Čanović iz Staregore kot. Rogatica jednu splav od zastup­nika tvrdke Mehtersheim u Višegradu da ga Drinom u Staribrod dopreme.  Prispjevši u Stari brod htjeli su rečena dvojica na lijevoj obali zaustaviti, nu toga uči­niti nemogoše, stoga pokušaše na drugoj obali ali im ni to za rukom ne pogje. Oba rađeni ka se oko ovog posla veoma umoriše te ih pograbi bujica i splav po­tjera na mjesto zvano Kičin buk, gdje se na kamenju razbije. Splavari na to padoše u vodu te pokušaše naći spasa na razsutim gredama, ali im ni to ne pogje za rukom. Opazivši to stanovnici iz Starog broda i Hrtara pokušaše splavare spasiti te im za rukom pogje Milivoja Gjuričića spasiti, nu Hamida Čanovića, koji je od kraja udaljeniji bio nemogoše nikako da spasu i za to ovaj nagje smrt u bjesnim valovima Drine.

IMAM ZA PRIMJER

IMAM ZA PRIMJER

Preporod 1993

U ovoj velikoj nesreći koja je snašla naš narod i našu do­movinu vjernik treba i mora da zna šta mu je činiti. U naj­kraćem: za pušku i u rov. Međutim ima i ona grupa ljudi za koju je Uzvišeni rekao: »Neka jedna grupa od vas ostane« To su prije svega imami. Stoga su po šeriatu (a i po našem državnom zakonu) imami u mogućnosti da ne idu u rovove, ali su zato njihove dužnosti daleko veće, teže i delikatnije. Ima međutim, jedna grupa bosanskih imama koji su uspjeli stići na obje strane. Jedan od takvih je i Mehmed ef Hajrić, imam iz Podžeplja, OIZ Žepa. Nije mi namjera da ga hvalim nego samo da informišem radi pouke i primjera. On je na početku rata ženu i dijete opremio roditeljima u Sarajevo, a sam ostao da dijeli sudbinu za svojim džematom. iako je cio džemat Podžeplje davno izgorio (do zadnjeg ćumeza) Mehmed ef ni do danas nije prekinuo klanjati džurnu. Gdje ga god petak zateče tu je i džuma: u kući, u šumi, na livadi.  On i njegov mutevelija i mujezin hadži Mehmed Mujkić bili su ne­razdvojni. Stalno su se brinuli i pričali o vjerskom životu. To je njima jedina priča. Čim su četnici otjerani iz naših pogorjelih sela i kad su se »izbjeglice« koliko toliko smirile po preostalim kućama Mehmed je otpočeo sa vjerskom poukom. Sa oduševljenjem mi je pričao o broju djece i njihovom znanju.

Osim hutbi koje je posebno pripremao na svakom mjestu je govorio i upućivao. Nekoliko puta.dolazio je u Žepu sa po­sebno pripremljenim hutbarna. Detaljno je naučio senatske (fikhske) propise o borbi, šehiđu, namazu i drugim dužnosti­ma u ovim uslovima. To je bio glavni sadržaj njegovih hutbi i vazova. Od Kurana se nije odvajao. Ukazivao je na, sličnost naše situacije sa borbama Poslanika i ashaba. Upoređivao je i prepoznavao. Sve je to bilo vrlo poučno i korisno. Ljudi su ga prihvatili i slušali njegovu riječ. 0 aktivnosti u jedinici mo­gu ukratko reći da je bio u pravom smislu “čovjek za moral”(ne znam kako se to stručno sad zove). Izlazio je pred stroj i govorio. Njegovom zaslugom nije se ni slučajno mogla ćuti psovka. Pred bitke je učio dove. Vrlo je važno da napome­nem da je strogo vodio računa da mu nijedan vakat ne osta­ne makar bio i u borbi. Ono što je ostalo redovno je naklanjavao. Njegov je najbolji vaz lični primjer i to je njegov stav.

U toku čuvene bitke 4. juna on je uzeo abdest i klanjao jedan rekat akšama jer je bio u mogućnosti pošto je bitka bila pri kraju. Kad sam ga vidio pred moj polazak ovamo (krajem Ra­mazana kod hadžije Abida Halilovića u Žepi) pričao rni je o raznim svojim planovima »islamizacije« naroda. Metode su mu realne i ostvarljive i što je najvažnije on je siguran u uspeh. Hađži Abid ga je zaustavljao na konaku, al on kaže mora stići na teraviju Opet mora pomenuti hadžiju Mehmeda jer da ga on nije primio kao svoje dijete on ne bi mogao osta­ti tamo najviše radi hrane.

Molim Uzvišenog Allaha da pomogne dvojici Mehmeda koji se bore na Njegovom putu, a svu nas da uputi da se na njih ugledamo. Aminin!

DERVIŠALIJA  HODŽIĆ

Šehid Mehmed ef. Hajrić,sin hadži Idriza i r. hadži Have, rođen je 19. avgusta 1968. godine, u Lepenici, Općina Rogatica. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a nakon toga Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, gdje je 1987. godine diplomirao. Nakon odsluženja vojnog roka, upisuje Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i upošljava se kao imam u džematu Podžeplje 1989.godine, Medžlis IZ-e Vlasenica. Po izbijanju agresije na BiH i pada sela Podžeplje u agresorske ruke, prelazi na dužnost imama u Žepi, gdje se odmah uključuje u redove Armije RBiH. Činovan je činom kapetana. Sredinom aprila 1995. godine je postavljen za predsjednika Ratnog predsjedništva Žepe. 27. jula 1995. godine je zarobljen od strane srpskog agresora. 30. jula 1995. godine registrovan je od strane Crvenog krsta. U noći 15. avgusta 1995. godine nakon mučenja u logoru u Rogatici (Rasadnik) izveden je, da bi se potom čuo rafal, nakon čega mu se gubi svaki trag. Pronađen je u masovnoj grobnici u Vragolovima, 13. novembra 2001. godine, sa još 8 tijela ubijenih Bošnjaka.Iza njega su ostali otac hadži Idriz, supruga Amela i kćerka Amina, rođena 1991. godine. Dženazu namaz je predvodio dr. Mustafa ef. Cerić, reisu-l-ulema.