SIJELO

SIJELO

PREPOROD 1985

Tek što sam makadamskom cestom, koja se provlači izme­đu šumovitih Gareža i Buljčice, stigao u Predo, predamnom je pukao vidik na prostranu pla­ninsku, pomalo talasastu, ra­van, po kojoj se razasulo selo oko džamije, čija se munara vi­soko uzdiže u nebo, dominirajuči tako cijelom visoravni. Svu­da okolo uzdižu se planinski bregovi obrasli gustom četinarskom šumom. Ostalo je još sa­mo desetak dana do dolaska uvijek željno očekivanog musafira — ramazana. Bilo je to onog dana kada sam stigao u Podžeplje.

Spopalo me je neobično ne­strpljenje. Uvijek kad ponovo stignem u zavičaj obuzme me raspoloženje puno radosti, a,eto, ovaj put me je spopalo i nestrpljenje. Doduše, pratilo me je ono cijelim putem od Sa­rajeva, ali kada sam stigao u selo i nestrpljenje je postalo još jače. Ma, kako i ne bi bilo, kad sam znao da su iz varoši u Podžeplje stigli moj babo i nje­gov ahbab Mujaga.

Tako ćemo, inšaliah, kod Derve, predsjednika Odbora IZ-e, na musafirluk i sijelo, tim prije što su mu došli sestra i zet. Mujaga je, inače, još poo­davno izrazio želju da malo po­bliže upozna našu familiju i selo u kome živimo. Nekako uvijek osjetim novu radost kada mi se ukaže prilika da se družim, u ime Aliaha, sa ljudima takvog alaha kakav je Mujaga Saračević.

Bližilo se vrijeme akšam -namaza, te sam najprije pošao u džamiju da klanjam. Kada sam sa Bismilietom ušao u džamiju Dervo se spremao da prouči ezan. U prvom safu sam opazio svoga babu, zatim Mujagu, SuIju Jusupoviča... Bilo je u dža­miji i žena. Otkad je u naš džema'at za imama došao Ifet ef. Buljubašić ovdje se svakog da­na i pred akšam čuje ezan. Sve češće i sabahom. Ranije je praktikovano da se ezan uči sa­mo petkom u podne, odnosno jedino se džematile klanjala džuma-namaz. Ali, eto, elham-

dulillahi, dolaskom hodže Ife, tako ga ovdje zovemo, i u tom pogledu se napreduje. Dervo je proučio ezan, a mi potom dovu. Poslije dove Dervo je počeo učiti ikamet. Na Hajje'alessalah imam zauze svoje mjesto u mihrabu, a mi ustadosmo, če­kajući da muezin prouči — La il ilahe iilailah, pa da za efendijom zanijetimo akšamski farz.

Poslije proučene Fatihe na kraju prišao sam ocu i Mujagi da im nazovem selam. Pozdrav­ljajući se sa Mujagom, uz spo­minjanje AIlahovog imena, os­jetio sam njegovu posebnu srdačnost. To me je obradova­lo i naročito ohrabrilo u daljem druženju s njim. Bio sam sigu­ran da nećemo dokono i bada­va provesti ovaj susret. Napro­tiv.

Proljeće je. Noći su sve kra­će. Tek što smo iz džamije stig­li u Dervinu kuću, malo se od­morili uz kahvu i za sofrom se poslužili AIlahovim ni'metom, bilo je već vrijeme jacije—na­maza.

Rijetko sam, zaista, bio u prilici da u čijoj kući stupim u namaz sa tako brojnim džema'atom kao što je bilo za vri­jeme jacije kod Derve. Dok su ukućani pripremali mjesto gdje će se klanjati, a musafiri uzimali abdest, meni u glavi sinu mi­sao: Mili Bože, kako insanu na dunjaluku treba malo pa da ga obuzme radost i sreća? Posmatrao sam Hamzaliju i Džemilu, Dervine roditelje, srećne što im se ukazala mogućnost da zarade sevab, a na »drugoj strani« njihove musafire, čiji je izvor sreće bilo saznanje da su svojim druženjem u Hamzalijinoj kući omogućili sahibijama da budu i sevablije.

Na sijelu se egienisalo o svemu i svačemu, a tok razgo­vora Dervo je usmjeravao čitanjem hadisa iz Buharijine zbir­ke. Mujaga mi je, s obzirom dase bavim pisanjem, dao nekoli­ko korisnih savjeta i konstruk­tivnih sugestija kako da sad­ržajno obogatim svoje radove. Na sijelu je bio i Suljo Jusupović, čije je kazivanje o dosadaš­njem toku njegova života pobu­dilo veliko interesovanje, naro­čito kod Mujage, jer on Suljuranije nije poznavao. Suljo je, kako sam reče, blizu trideset godina (sada ima tek koju pre­ko četrdeset) robovao opakoj strasti alkoholu. Čak se i liječio. Ali nije uspio, ni uz čiju pomoć, da je nadvlada, dok ga nije stig­la AIlahova milost, pa se čvrstom voljom, inšaliah, zauvi­jek otarasio ove nevolje. Sadaje Suljo među najredovnijim džematlijama u izvršavanju svo­jih vjerskih, a i društvenih oba­veza.

Posebice se izražavala ra­dost zbog skorog dolaska ra­mazana. Tako je na kraju sijelaostao dojam da će se uz rama­zanske dane češće ovako sijeliti i družiti u ime Aliaha dž. š.

NUHO

SJEĆANJE NA JEDAN HAN

SJEĆANJE NA JEDAN HAN

PREPOROD 1985

Svako vrijeme, svaki kraj oduvijek su imali svoja obilježja, način življenja i svoje običaje. Tako su nekada davno, po uzoru na druge, i u mnogim našim krajevima nastali hanovi, karavansaraji i musafirhane. Za ondašnje prilike kad nije bilo ni najprimitivnijih saobraćajnica, kad su postojale samo kozje i konjske staze, kad se putovalo danima i noćima i kroz šume i bespuća, izla­žući se opasnosti koje su vrebale od zvijeri i hajduka, hanovi i karavansaraji imali su veliki znači za one koji su u putovali i robu nosili.

Hanovi su bili manje ili veće zgrade građene od drveta ili kamena ili i od jednog i od drugog, a služili za konačenje putnika i njihovih konja, kao i za konačenje tzv. kiridžija i njihovih karavana. U njima su se putnici znali za­držati i duže vrijeme sve dok donesenu robu ne prodaju ili dok se ne namire njima potrebnom robom. Osim handžije, u manjim hanovima služio je bar po jedan sluga, a u onim večim putnike su opsluživali: handžija, odadžija (sobar), podrumdžija, koji se brinuo o prehrani konja, zatim kahvedžija i jedan sluga koji je bio zadužen za čišćenje prostorija. Neki hanovi su bili op­skrbljeni bunarskom a neki pitkom vodom.

Nekadašnji hanovi bili su svojevrsna mjesta gostoljublja. Hanovi rjeđe, a karavansariji najčešće, ugošćavali su putnike —namjernike čak i bez ikakve naknade. U nekim hanovima po gradovima smješteni su uz malu naknadu siromašni ljudi bez ikog svog gdje su neki ostajali sve do smrti. Glasoviti turski putopisac, Eviija Čelebija u svom obimnom putopisu posebno je isti­cao hanove, svjestan ondašnjeg njihovog značaja, jer se i sam njima služio na svojim mnogobrojnim i stalnim putovanjima. Putujući tako »iz Velikog Varadina u Bosnu, prolazeći kroz selo Počinje (danas Podžeplje, op. a.) zabilježio je: »U njemu ima malo svratište (han). To je bošnjačko selo na visokoj planini.«

Taj han u Podžeplju, podignut još za turskog zemana pored Jerinjine kal­drme, dugo vremena je služio svojoj svrsi i odolijevao zubu vremena. Mož­da bi još i danas nadživljavao svrsi da ga nije napustila sreća, da ga nije spopala sumorna ljudska nehat.

Dugo vremena je služio ljudima, ali novo vrijeme donijelo je i nove običaje.Mnogim starim zdanjima zamijenjena je namjena, pa je i ovaj han, najposlije, pretvoren u zadružnu konjušnicu. Han je ostao sve do sedamdesetih godina ovog vijeka, a od tada u selu živi još samo uspomena. Te uspomene su zaselak Kod hana, te njive Hanište i Hansko. Danas se većina mještana Podžeplja sa sjetom sjeća bijele kamene građevine pokrivene šindrom. Mogli smo uz malo više ljubavi i marljivosti sačuvati ovaj han kao kulturno-istorijski objekat.

Ostaće nam u sjećanju opaska našeg Bega Hodžića koju je izgovorio.sjećajući se hana u Podžeplju. I ovo nam je dokaz da na dunjaluku sve pro­lazi. Kad nestane onog što su judi trebali sačuvati, ostaje im do smrti samo još malo vremena za kajanje. Može li nam kajanje nadoknaditi gubitak ne­čega što je iz našeg nehati otišlo u nepovrat. Naravno — ne.

N. Н

SJEĆANJA I SANJARENJE

SJEĆANJA I SANJARENJE

PREPOROD 1985

Bilo je jutro, obično, planinsko. Vedrina i purpur na istoku najavlji­vali su lijep dan. Sunce se pomalja­lo iznad Oglavka što se, svojom šu­movitom gordošću, raširio ispred zelene visoravni po kojoj se razasulo selo. Svuda okolo opkoljavali su je šumoviti i vječno zeleni brjegovi. Stajao sam na Lipama, uzvišenju što se, nasuprot Oglavka, iz­diže iz te kotline, preko koje kao da je prostrt čilim intenzivnog zelenila svih nijansa. Puca vidik na sve stra­ne, na selo u nizini i njegove zaseoke po padinama, na živopisno dno doline, prepuno pomalo divlje buj­nosti, utonulo u moru nepreglednih crnogoričnih šuma. Prvi kosi zraci izlazećeg sunca prosuli su se po­put bisera po vrhu kamene munare i, kao da su se za koji trenutak zadržali na alemu, polako slijevali pre­ma šerefi. Ubrzo je džamija blistala svojom bjelinom. Okupana jarkom svjetlošću, usred prostora zelenila i cvijeća prekrasnih boja i oblika, od kojih je svaki za sebe nedokučiva umjetnina, djelovala je fantastično, pomalo nestvarno. Razastrla se predamnom divna slika Ailahove milosti. Živa i uredna. Ljepota što veseli srce, puni oči i oplemenjuje dušu.

Hvala AIlahu!

Dok sam posmatrao džamiju i Podžeplje kako se budi, sjetih se jedne priče. Priča kaže, kako je ne­ki turski vojskovođa, u ono vrijeme kada je sultanova vojska osvajala Bosnu, prolazeći kroz Podžeplje (kraj je nazvan tako jer se nalazi is­pod Žepa, najvišeg vrha šumovite Javor-planine), bio očaran i omam­ljen prirodnom ljepotom koja mu se ukazala. Odlučio je da se neko vri­jeme tu zaustavi i odmori vojsku za nova osvajanja. U okolini je zatekao miroljubiv narod koji je imao svoju crkvu. Narod je prihvatio islam, a crkva je sa brežuljka Graca prenesena u ravan i sagrađena je džami­ja oko koje se razvijalo današnje Podžeplje selo. Za imama je po­stavljen postariji i veoma zaslužan turski vojnik, jedan od trojice bra­će, hodža. On će tu i ostati, a od njega će se razviti ovdašnja familija Hodžići.

Ophrvan lijepim sjećanjima ni­sam mogao a da se ne sjetim dra­gog lika svoje rahmetli majke Hurije, neka je Allah dž. š. smjesti me­đu svoje dobre i odabrane robove i obraduje sjajem i izobiljem dženetskih bašča. Uslišaj Bože! Ona me je ovdje rodila i učinila da ml ovo nepresušno vrelo ljepote postane zavičajem. Opijen miomirisom pla­ninske have i utonuo u svijet mašte nisam ni primijetio kako vrijeme brzo i neumitno teče.

Iz sanjarenja i šutnje prenuo me je u stvarnost avaz mujezina Derve koji je učio ezan - Allah je Najve­ći!...

Bilo je podne. Vrijeme džume-namaza. Vjernici žure da se u dže­matu poklone svom Uzvišenom Tvorcu; da u sjećanju na AIlaha ljudska srca nađu mir i zadovolj­stvo.

Nuho

MERHUM Dr. ABDULAH BEG BUKVICA

MERHUM Dr. ABDULAH BEG BUKVICA

H. Ramiz Dobrača, Brčko

Glasnik Islamske zajednice 1970

Smrt učenih ljudi zadaje dinu ranu!

Hadretl Alija r. a.

Dana 6. oktobra 1969. godine u uto­rak u 11 sati nakon staračke slabosti u 90-toj godini života preselio je na Ahiret Dr. Abdulah-beg Bukvica, Ijekar u penziji u Brčkom. Kao istaknuti ljekar radio je preko 50 godina i istodobno djelovao u raznim poljima ljudske dje­latnosti na dobro naše vjerske i dru­štvene zajednice. Smrću merhuma naša zajednica izgubila je javnog radnika i istaknutog predstavnika prve napredno školovane generacije, čije će ime i po­zitivna mnogostručna djela ostati među nama nezaboravna.

Koliko je voljen i poštovan u na­šem narodu bez razlike na vjeru naj­bolje svjedoči veiika pratnja dženaze. Dana 7. oktobra obavljena je sahrana.Naš vrhovni poglavar IVZ u SFRJ Hadži Sulejman ef. Kemura lično je kla­njao umrlome dženazu i posjetio kuću žalosti izrazivši prisutnoj rodbini saučešće u svoje ime i u ime Vrhovnog islam­skog starješinstva.

Pored mnogobrojnih građana iz Brčkog i okoline zapaženi su mnogo­brojni ugledni prijatelji i poštovaoci merhumovi iz raznih drugih mjesta: Sa­rajeva, Tuzle, Bijeljine, Gradačca, Orašja, Zagreba itd.

Društvo ljekara u Brčkom iskazalo je naročito poštovanje svome umrlom članu i kolegi oglasivši njegovu smrt. Ispred kuće žalosti do šireg uličnog pro­stora samo ljekari na svojim rukama iz poštovanja prenijeli su umrlog kolegu i m neposrednoj blizini pratili ta sve do rake u groblju Mujkići u prisutnosti nekoliko hiljada pratioca ove žalobne povorke.

U ime Islamske vjerske zajednice nad otvorenom rakom od umrlog se je oprostio Sokolović H. Hafiz Sinanudin ef. i u svom govoru iznio karakterne crte i nesebičan predan rad merhuma i težak gubitak za društvo i zajednicu.

Ispred Udruženja ljekara sa umrlim kolegom oprostio se je Dr. Smajil Ahmetović? direktor Medicinskog centra sa vrlo dirljivim riječima istakavši njegovu punu dano noćnu predanost ljekarskom zvanju kroz dugi niz godina

i burnih vremena dva svjetska rata.

Merhum je ukopan kod žene mu Avnije hanume na čijem nišanu piše: Avnija Bukvica rod. Čerimagić 1893. u Smirni. Umrla 27. IX 1964. U Brčkom. Elfatiha!

S lijeve strane ukopana je merhumova sestra na čijem nišanu vidite nat­pis: *Hajrija Bukvica udata Sijerčić, umrla 1952. godine u 65. godini života.«

Rahmetli Dr. Bukvica za života obiiježio je mjesto gdje treba da se sahrani. Dr. Bukvica rođen je u Rogatici od oca Ahmetbega i majke Azemine rod. Škaljić. Početnu vjersku obuku učio je pred Salih ef. Dobračom i završio osno­vnu školu u rodnom mjestu, gimnaziju u Sarajevu 1902, medicinski fakultet u Beču, gdje je promovisan za ljekara cjelokupne medicine 1908. godine. Od 1908. do 1910. godine bio je na praksi u zemaljskoj bolnici u Sarajevu, a zatim postavljen za gradskog liječnika i upravnika bolnice u Brčkom. U isto doba povjereno mu je istraživanje i pregled bolesnika od sifiiisa (frenjka) u više sela ispod Majevice u bivšem brčanskom srezu, jer je u tim selima sifilis ha­rao gotovo epidemično.

Merhum je istodobno djelovao na kulturno prosvjetnom podizanju našeg naroda preporučujući gradnju škola i slanje omladine na nauku i zanate. Pri­mio se je tajništva u kulturno-prosvjetnom društvu ISLAHIJET. 1922. izabranje za predsjednika istog društva i do maksimuma zalagao se u radu oko na­ pretka Islahijeta. Održao je često predavanja iz higijene i oblasti kulture. Pomagao je organizaciju opismenjavanja i odražavanja analfabetskih tečajeva.Vrlo često je izlazio na sela, održavao predavanja i propagirao seoske zadruge. Pod njegovim uticajem društvo Islahijet se znatno proširuje i već 1925. go­dine osniva se dom Islahijeta. Kupljena je jedna solidna zgrada u kojoj je djelovao omladinski klub sa posebnom prostorijom. Postojala je i uređena prostrana sala sa 200 stolica, bina za predstave sa starinskom garderobom. Zatim osnovana je omladinska tamburaška i nogometna sekcija. Društvo je tada imalo oko hiljadu članova. Vrlo često su se održavale pozorišne predstave od domaćih pisaca. Novogodišnje i bajramske predstave su naročito bile zapa­žene. Ovo društvo je u posavačkim krajevima bilo dobro poznato, jer je iz go­dine u godinu sve više napredovalo.

Vrijeme prvog svjetskog rata dr. Bukvica je proveo u vojsci i godine 1916. teško je obolio od pjegavca. Tada je potpuno izgubio sluh, ali je i dalje radio kao liječnik i kao javni, socijalni i kulturni radnik. Njegov je rad bio plodan između dva svjetska rata. On je osnovao društvo protiv prosjačenja 1924. godine i uredio jednu opštinsku zgradu sa dvije prostorije za smještaj gradskih beskućnika nemoćnih za zaradu. Za mušku sobu sa 12, a za žensku sa 10 kreveta. Uređena je i kuhinja sa potrebnom poslugom. Dom je bio pod upravom bolnice i gradskog poglavarstva, sve do iza drugog svjetska rata. Godine 1923. osnovana je njegovom inicijativom opštinska zadruga činovnika i službenika za uzajamno pomaganje i djelovala je sve do iza svršetka drugog svjetskog rata. Predsjednik te zadruge bio je Dr. Bukvica. Od 1924. godine do iza svršetka drugog svjetskog rata bio je predsjednik podružnice Crvenog krsta također Dr. Bukvica.

Prilikom proslave 400-godišnjice Gazi Husrevbegove džamije održana je akademija u društvenom domu u Sarajevu 1934. godine. Na toj akademiji Dr Bukvica održao je značajno i uspjelo predavanje *Islam i higijena«.

Od godine 1927. do 1945. bio je član vakufskog sabora za BiH u Sarajevu. Kad je izbio drugi svjetski rat 1941. godine u junu došlo je u Brčko 80-ero djece izbjeglica iz ratom opustošenih krajeva istočne Bosne. Dr. Bukvica je posvetio punu pažnju i rad oko smještaja i opskrbe te djece. Nagovarao je da imućniji građani posvoje po jedno siroče, ali je u tom imao maio uspjeha. On je sam prisvojio dvije curice školovao ih i osposobio za život. Danas su obadvije udate i imaju lijepu pristojnu službu.

Dr. Bukvica pisao je mnogo članaka sa područja higijene u raznim časo­pisima (Novom Beharu, Kalendaru Narodne uzdanice, Glasniku VIS-a).

Po mom mišljenju kada bi se sabrali i oštampali u jednu knjigu bilo bi od koristi za naš svijet.

Poslije penzioniranja Dr. Bukvica je cjelokupni bogati pribor vlastite am­bulante poklonio besplatno mjesnoj ambulanti u Gornjem Kahiću. Interesantno je napomenuti da je do kraja života čitao novine i knjige bez naočala. Kad god sam mu došao zatekao sam ga da čita ili nešto piše.

Dr. Abdulah Bukvica potječe iz vrlo ugledne porodice. Potomak je Mustafe Paše Bukvice zvorničkog muhafiza, koji je umro u Prači gdje mu se nalazi turbe kod džamije. Izgleda da je potomak bogumilske vlastelinske poro­dice, koja je za vrijeme fetha (zauzimanja Bosne po Turcima) prešla na islam.

Njegov pradjed Fetahbeg živio je kao turski vazal u selu Bukvici kraj Prače, gdje je umro i ukopan, a njegov djed Smajilbeg doselio je u Rogaticu i tu umro. Mezar mu je bio dobro očuvan u haremu Careve džamije u Rogatici, koja je za vrijeme drugog svjetskog rata porušena od engleske avijacije, koja je progonila Nijemce za vrijeme povlačenja iz Grčke i Jugoslavije. Pisac ovih redaka bio je posljednji imam Careve džamije.

H. Ahmedbeg Bukvica, otac Dr. Abdulaha Bukvice rodio se je u Barama u blizini sela Bukvice, opština Prača, u srezu rogatiekom 1854. i rano se do­selio u Rogaticu sa ocem Smajilbegom. Bio je jedinak u oca od muškog evlada. Pred okupaciju Bosne 1875. g. je bio juzbaša u taboru Fazli Paše Šerifije u Bijeljini. Na njega je prenošen i berat na zijamet, koji se danas nalazi u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu. Po ovom beratu njegova porodica imala je pravo pobiranja desetinu u Novom Pazaru, Turskoj Mitrovici, Rogatici, Glasincu i Orahovici kod Foče. Nakon obavljenog hadža 1889. godine H. Ahmedbeg izabran je za gradonačelnika u Rogatici, koju je dužnost neprekidno obavijao preko 37 godina, sve do svoje smrti, što je prava ri­jetkost.

Bio je oduševljeni pristaša pokreta rahmetli muftije Džabića za vakuf­sku autonomiju i kao gradski načelnik potpisao njegov proglas.

Umro je Ahmedbeg 14. novembra 1926. godine. Pokopan je u dvorištu Careve džamije u Rogatici.

Merhum Dr. Abdulah Bukvica imao je tri brata:

SMAIL EF. BUKVICA, rođen u Rogatici 1874. Šeriatsku sudačku školu završio 1895, služio u Sarajevu, Foči i Tešnju. Kao starješina šer. suda umro u Sarajevu 1922. god. i pokopan na Grlića Brdu.

MUSTAFA EF. BUKVICA, završio šer. sudačku školu 1896. Službovao u Visokom, Travniku i Sarajevu. Umro 1929. g. u Sarajevu i pokopan na Grlića brdu kod brata Smail ef.

MUHAMED BUKVICA geometar civilni, pozvat u vojsku i kao poručnik poginuo 1916. god. na rumunskoj fronti.

Rad Dr Bukvice na području higijene i dobrog ljekara nosio je vazda dobar glas. Cijeli život mu je bio ispunjen radom na kulturno prosvjetnom uzdizanju novih generacija omladine kroz intenzivnu borbu protiv zaosta­losti, konzervatizma, primitivizma u vrlo teško doba nastalih uzburkanih pro­mjena i burnih potresa dvaju svjetova što su se odigrale na području Bosne i Hercegovine 1878. godine (krajem 19. i početkom 20. vijeka) i grupa naših prvih intelektualaca u okupiranoj užoj domovini osjetila se pozvanom da sve­ strano pruži pomoć našem narodu. Zaista je Đr. A. Bukvica u tom prednjačio.

Bio je saradnik i stalan pretplatnik GLASNIKA VIS-a.

Jednom se je ženio i nije imao djece u tom braku.

Smrt Dr. Bukvice ožaljcna je od cjelokupnog stanovništva Brčkog i oko­line, od mnogobrojnih poznanika i štovatelja.

NEKA MU SVEVIŠNJI PODIJELI MJESTO U FIRDEUSI ALA DŽENETU! RAHMETULLAHI ALEJHI RAHMETEN VASIAH!

Prof. Amir Pleho, specijalista medicine rada

Rođen je 25.07.1935. godine u istočnobosanskoj varoši Rogatica.

Od aprila 1945. godine nakon izbjegličke sudbine njegove porodice tokom II svjetskog rata njegov životni put je bio vezan za sticanje znanja kroz školu. Tom stazom je 1960. godine stigao do diplome ljekara.

Kroz redovnu školu naučen je da se druži sa knjigom i da mu ona pomaže u sticanju znanja koja su mnogima nedostižna. U praktičnom radu kao ljekar je nastavio, uz pomoć knjige, da formira znanja najmoćnijeg otimanja oboljelih od smrti kada su bolovali od bolesti koja vodi u vječni mir.

Trajnim istraživanjem nepoznatog u obolijevanju ljudi on je postao u okruženju posebnost u prepoznavanju uzroka i mehanizama nastanka bolesti kod ljudi. Na tom planu je naglašeno upozoravao na opasnosti od štetnosti koje dolaze iz radnih procesa privrede.

Objavio je 11 knjiga iz područja medicine, 145 naučnih i stručnih radova, 3 knjige proznog teksta, a zbirka pjesama mu je samo četvrta knjiga koju ostavlja iza sebe.

Često je vodio studente postdiplomce u sticanju diplome specijaliste medicine rada, magistara i doktora znanosti u biomedicini.

Imao je dvije samostalne izložbe slika koje dopunjavaju stvaralački opus.

On je umjetnik koji osim što se bavi spisateljstvom bavi se i slikarstvom.

Prof. Amir Pleho, specijalista medicine rada