Abeda – brico i sevdalija

Abeda – brico i sevdalija

Muhamed Mešić – Abeda se brijačkim poslom počeo baviti od davne 1955.godine kada je pošao na zanat, ali je istovremeno radio i kod oca u njegovoj brijačnici. Abedin otac Galib i majka Nehdila su se bavili ovim poslom i prije II svjetskog rata. Nakon rata Mešići su imali radnju preko puta Robne kuće ( do slastičarnice) u kojoj su kasnije bile prostorije IZ Rogatica. Posle toga radnja je preselila u prostorije nekadašnje prodavnice “1 Maja” kada počinje i raditi u brijačnici Abedina sestra Vesna. Oko 1975 godine izgrađenen je novi frizerski salon preko puta hotela Park gdje je Abeda radio sve do 1992 godine.

Poseban dio života Abedi predstavlja vrijeme provedeno u KUD- “Slaviša Vajner Čiča” u kojem je proveo 30 godina i sa kojim je obišao Libiju, Tunis, Njemačku, Bugarsku i cijelu Jugoslaviju. U KUD-u je počeo kao dijete, a bio u član muzičke sekcije.

Abeda je bio vrstan pjevač sevdalinke, kojeg se stariji Rogatičani dobro sjećaju i pamte njegove neponovljive interpretacije. Gdje god je pjevao publika ga je više puta vračala na bis, posebno u Brčkom, Pljevljima i Novoj Varoši. Učestvovao je na više festivala i priredbi gdje je ostvario zapažene rezultate. Na audiciji “ Prvi glas Istočne Bosne” u Goraždu zauzeo je prvo mjesto, a na Prvom festivalu narodne muzike u Zavidovićima zauzeo je visoko mijesto, i ako su bili pjevači iz cijele Bosne i Hercegovine. Bio je primljen na audiciji za Radio Sarajevo, ali nije htio da napusti posao i svoju Rogaticu. Za arhiv Radija Sarajeva snimio je pjesmu “Oj sudbino ja te pitam”.

Hasan Kikić, ljubavna priča

Hasan Kikić, bosanskohercegovački književnik, pisao poeziju i prozu, rođen je u Gradačcu 20.08.1905.  godine u porodici školskog podvornika Hase Kikića i Munire Đulbegovićeve, kćeri iz osiromašene begovske kuće, poginuo je 6.05.1942. godine kod sela Rapta, na planini Čemernici.

Učiteljsku školu je pohađao u  Derventi i Zagrebu i radio kao učitelj u Pašinom Konaku  (Hajderovići) u okolini Zavidovića, Rogatici, Gornjem Sjeničaku  u okolini Vrginmosta  i Pisarovini u Hrvatskoj. Pravni fakultet pohađao i završio u Beogradu. 1937. godine sa Skenderom Kulenovićem i Safetom Krupićem pokrenuo u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz. Početkom Drugog svjetskog rata odlazi u partizane u februaru 1942. i kao komesar bataljona gine tri mjeseca kasnije - 6. maja 1942. u četničkoj zasjedi.

Anka Kikič Jovanović

Za vremene boravka u Rogatici od 1928.-1932. godine Hasan je aktivno učestvovao u kulturnom životu Rogatice. Od 1929. do 1932. godine je formirao i vodio hor “Prijatelji”.U Rogatici Hasan upoznaje Anku Jovanović, također učiteljicu, kćerku iz ugledne rogatičke građanske porodice. Ljubav između muslimana i pravoslavke u ono je vrijeme u malim i zatvorenim bosanskim čaršijama bila ravna skandalu, koji bi se zatim pretvarao u legendu, koja će se prenositi s koljena na koljeno i izazivati niz različitih emocija u onih do kojih legenda dopre: prezir, strah i divljenje. Ili različito temperirani spoj svega toga. Sa Ankom se ženi 1932.godine. Ankini su bili zgroženi, kao i Hasanovi. Mladih se odrekla rodbina i s jedne i s druge strane, a on je mudro procijenio da im je najpametnije da idu iz Bosne. U strahu da on i supruga ne budu žrtve nasilja, Kikić je bio primoran tražiti premještaj u Hrvatsku. 

Od 1929. do 1932. godine u Rogatici je djelovao hor “Prijatelji”, koji je formirao i vodio Hasan Kikić

Poslije Kikićeve smrti, Anka je došla u Gradačac i putem antifašističkog fronta žena, aktivno učestvovala u borbi protiv fašizma, Poslije rata, Anka se preselila u Sarajevo. Tu je ostala sve do pred početak posljednjeg rata kada se, kao iznemogla i onemoćala preselila kod sina Zlatka u Beograd, koji je već duži niz godina tamo živio i radio. Kod njega je i umrla.

 Pisma su upućena Hamidu Dizdaru i pisana tintom, sa datumima slanja 18. i 19. ?., iz Rogatice
ZAVIČAJNA ZBIRKA BIBLIOTEKE GRADA SARAJEVA
ZBIRKA RUKOPISA HASANA KIKIĆA

Kad se prvi put čulo za Gađana

 Kad se prvi put čulo za Gađana 

Iz romana - novele “Gađan” 

 Midhat Ajanović Ajan

(radnja smještena u Čadovinu kod Rogatice)

Sve su ozbiljne novine u Titinoj Jugoslaviji bile dosadne i sve su ličile jedna na drugu, bez obzira jesu li izlazile u Zagrebu, Skopju, Beogradu ili Sarajevu. Ako bi Tito išta radio, a rijetki su bili dani da nije radio baš ništa, onda bi sutradan sve to bilo opisano na prvoj strani uz obaveznu Maršalovu sliku, na ostalim stranicama prepisivani su dugački referati sa bezbrojnih sjednica Komiteta koje niko živ nije mogao razumjeti, pa ih zato nije ni čitao. Događaji iz svijeta se nisu mnogo pominjali, osim ako taj dan nije možda ubijen predsjednik Amerike ili se čovjek ispeo na Mjesec, a na kulturnim rubrikama su se ponavljali referati ili bi bili objavljivani intervjui sa pjesnicima što su znali sastavljati fine stihove o Titu, partizanima i socijalizmu. Sve u svemu, štogod zanimljivog moglo se naći samo na sportskim stranicama, jedinoj rubrici koju su normalni ljudi čitali u ozbiljnim novinama.
 Zbog toga su oni koji su izdavali neozbiljne novine u Jugoslaviji mogli zaraditi fine pare. Nije to bilo kao u Rumuniji ili Poljskoj gdje je, kažu, sve živo bilo zabranjeno. U Jugoslaviji nije. Ako nisi imao ništa protiv Tita, Partije, vlasti radničke klase i jugoslavenskog puta u socijalizam, a najbolje ako te politika uopće nije zanimala, mogao si štampati stripove i romane o kaubojima i Indijancima, zabavne i porodične revije, magazine koji se bave crnom magijom, tračevima o glumcima i pjevačima, predviđanjem budućnosti i drugom besposlicom, vlast je gledala kroz prste čak i na pojavu takozvanih "muških novina" punih slika gologuzog ženskinja.
 Pričalo se da je i sam Maršal Tito, sve te novine u potaji listao i u njima uživao.

* * *

 Milan Zoranović je bio dopisnik zagrebačke "Arene" i jedan od najboljih novinara tog sedmičnjaka koji je dugo vremena bio daleko najtiražniji list u Jugoslaviji. "Arena" je štampana na glatkom papiru u šarenim bojama i od prve do zadnje stranice bila je ispunjena reportažama čiji su glavni junaci bili ljudi sa dvije glave, tri oka, duplom slezenom, oni što jedu žilete i staklo ili su obdareni neobičnim umnim sposobnostima, čudotvorci, hipnotizeri, telepate, ili narodni ljekari. Još češće je pisao o običnim ljudima kojima se dogodio kakav veliki belaj, takav čiji je uzrok bila neka natprirodna sila, a pokatkad bi se radilo i o nekome koga je zadesila iznenadna sreća kao što je dobitak na lutriji ili sportskoj prognozi zahvaljujući tome što je usnio dobitnu kombinaciju ili mu je tajanstveni glas u noći prišapnuo rezultate utakmica koje tek treba da se odigraju.
 Kako je Bosna, kao što se zna, zemlja puna legendi, mitova i nikad razjašnjenih tajni, Milan ne samo da je uvijek imao pune ruke posla nego uglavnom, za razliku od drugih svojih kolega iz "Arene", nije morao gotovo ništa izmišljati. Svake bi se hefte u Bosni dogodilo nekakvo čudo, Milan bi to zabilježio i tako zaradio svoju platu.

* * *

 "Arena" je godinama bila duševna hrana i starom i mladom. U skoro svim dijelovima Jugoslavije, čak i tamo gdje se govorio slovenački, makedonski ili albanski jezik svake srijede, kad je "Arena" izlazila, ljudi bi se tiskali oko trafika da kupe svoj omiljeni list. Bilo je to tako sve dok se krajem šezdesetih, a pogotovo početkom sedamdesetih godina redovi pred trafikama ne počeše naglo smanjivati da bi postepeno potpuno iščezli, a na desetine primjeraka "Arene" stajali bi po cijelu heftu u izlogu te bi na kraju, neprodani bili vraćeni izdavaču u Zagreb. Glavni uzrok ovoj tržišnoj katastrofi "Arene" bio je fenomen poznat u svijetu kao "seksualna revolucija", što je za posljedicu imalo nastanak jedne nove vrste štampe čiji su najvažniji sadržaj bile fotografije golih žena, a u svim tekstovima se, dibidus slobodno, pisalo o onim stvarima. Vlast u Jugoslaviji propustila je ovu bezobraznu novotariju stiglu sa Zapada, mnogo lakše nego bi čovjek pomislio da je bilo moguće u jednoj komunističkoj zemlji. Naravno, bilo je pameti u svemu tome, narod je pomahnitao od silne seksualne slobode pa nikom više nije padalo na pamet da traži kakvu drugu. Svi su pričali o jebačini - niko o politici.
 Najviše uspjeha u izdavanju tih nazvanih "seksi listova" imala je redakcija beogradskog magazina "Čik". Kao i u drugim sličnim novinama i u "Čiku" su se mogle naći rubrike u kojima "stručnjaci za seks" odgovarajući na pristigla pisma tješe muškarce - čitaoce kojima se broj centimetara na njihovoj najvažnijoj alatki činio nedovoljnim ili uvjeravaju cure i žene kako je u izvjesnim slučajevima moguće izgubiti nevinost samo parcijalno, a da se ponekad može biti djelimično trudan. Bilo je u "Čiku" još hejbet sličnih stvari. Međutim, ono što je ovu novinu izdvajalo od svih ostalih bilo je to što su se urednici dosjetili da objavljuju jednu rubriku pod nazivom "Ljubavna iskustva". Na prvi pogled su "Ljubavna iskustva" izgledala kao obična pisma čitalaca, ali u stvarnosti sve tekstove je pisala skupina mladih, nezaposlenih književnika što ih je "Čik" angažirao računajući prije svega na njihovu raskalašenu seksualnu maštu. Računica se pokazala tačna, jer su pisci, sastavljajuci tobožnja pisma u kojima izmišljeni čitaoci opisuju svoje neobične seksualne pustolovine, uradili pravi posao. Što `no kažu, mnoga se pubertetska desnica nažuljala zbog "ljubavnih iskustava". Treba li reći, "Čik" je postao list sa najvećim ikad prodatim tiražom u Jugoslaviji.
 Vječne tajne skrivene ispod ženske suknje ma kako nam se ponekad činile obične i banalne, imale su, pokazalo se, veću tržišnu vrijednost nego bezbrojna čudesa ovog i onog svijeta, putovanja u svemir, historijske spletke, mračna proročanstva, i druga moguća i nemoguća dešavanja o kojima je pisala "Arena".
 Zato je ono što se dogodilo u zabačenom istočnobosanskom zaseoku Čadovina, gdje je veliko kamenje počelo da pada ranjavajući ljude, stoku i razvaljujući krovove kuća i štala, a što je potvrđeno od mnogih svjedoka u ”Areni” ocjenjeno kao jedna od posljednjih šansi da se napravi senzacionalna reportaža koja će koliko- toliko poboljšati čitanost lista što se već nalazio na pragu totalne ekonomske propasti i gašenja.

* * *

 Dva puta je Milan Zoranović morao da mijenja gumu na svom "Fići" dok se putem punim gudura i rupa, tijesnim i zaprežnim kolima, odvezao od Rogatice do Čadovine i nazad. Imao je Milan kod kuće u Sarajevu još jedno mnogo bolje auto italijanske proizvodnje, ali je obično na put sličan ovome išao malom grbavom "Zastavom 750" proizvedenom u Kragujevcu. Takva je odluka bila rezultat njegova iskustva stečenog na brojnim putovanjima kroz Bosnu koju je poznavao kao svoj džep. Znao je u kakvom se bijednom stanju nalazi njena putna mreža, pa mu je zato italijanski auto služio kao šminka, kad bi uveče u Sarajevu krenuo u lov na ženskinje.
 "Fićo" je mogao i da se obatali, nije bila velika šteta. Uz to, u kraju gdje se Čadovina nalazila živila je uglavnom sirotinja pa si već vozeći i tako obično auto kao što je "Fićo" mogao da se osjećaš kao gospodin, sa taman toliko uvjerljivosti i autoriteta među lokalnim stanovništvom koliko je neophodno da se obavi novinarska istraga.
 Vozeći se kući Milan je, kako je to uvijek radio, u glavi presabirao rezultate svoje posjete Čadovini, redao događaje jedan za drugim, slagao izjave koje su mu dali mještani tog sela i počeo da smišlja naslov, međunaslove i da oblikuje tekst svoje buduće reportaže o krajnje neobičnoj pojavi u Čadovini, zabiti smještenoj Bogu iza leđa. Žitelji tog zaseoka i žrtve prikaze koja baca teške kamenčine na ljude, kuće, krave i kokoši odmah su dali odgovarajuće ime čudovištu. Nazvali su ga Gađan.

* * *
 Evo šta je Milan saznao. Najpoznatiji čovjek u Čadovini bio je Mujo Žiga, bivši Titin partizan više puta odlikovan za zasluge u ratu. Da je htio mogao je da ima kuću i službu u samom Beogradu, ali Mujaga je odabrao da živi u toj pustopoljini. No, nije samo to bilo neobično u vezi s njim. Mujo je bio miran kao buba, iako je imao snagu koja se skoro mogla mjeriti sa onom što su je posjedovali Šefko Fočak, čovjek-aždaha koji je iz poteza mogao podići trista kila i o kome je Milan već pisao. Pored toga Mujo je bio i pametan, bio je najbolji šahista u selu, a ipak nikad nije naučio da čita i piše. Mujo se potpisivao otiskom palca kad bi primao svoju boračku penziju pa mu je poštar uvijek krao pomalo para.
 Mujo je bio dobar ko hljeb, a zna se dobričine uvijek nastradaju zbog svog karaktera. Kad je seoska balavurdija shvatila da Mujo neće nikad upotrijebiti ni svoju snagu, ni pamet, niti ugled partizanskog prvoborca protiv njih, niti da će im uopće naškoditi na bilo kakav način bez obzira šta mu oni uradili, Mujo je postao glavni predmet sprdnje u cijeloj Čadovini.
 Nema šta mu obijesna seoska mladež nije radila i kakve mu sve podvale i ujdurme nije namještala. Takav je naš svijet. Niko nikad nikakva zla nije učinio onom lopovskom poštaru Rasimu koji ne samo da je pijan znao po tri dana ne doći u selo, a pokatkad čak pogubiti svu poštu, već je uvijek donosio ružne vijesti. Ništa loše se nije dogodilo ni šumaru Đorđu koji je terorizirao cijeli kraj. Nisi mogao nasjeći drva ne samo za ogradu nego ni za potpalu, a da on odnekud ne izbije i prišije ti kaznu.
 Jok, narod ti udara samo po onima što se izdignu duševnom dobrotom ili kakvom drugom ljepotom. Kakva god da si dobra djela činio za života tek će ti kad umreš reći hvala, a možda ni tada. Mujo kao da je još od malehna bio svikao na to da su ljudi opaki i pakosni prema njemu pa svoju narav nije mijenjao. Šta god mu selo uradi, bilo da mu zapale sijeno, natjeraju njegove krave da se razobadaju, pogaze mu djetelinu, razvale pušnicu ili bace krepano pašće u bunar, on bi samo odmahnuo rukom i nastavio po svome. Ne bi se ni nasikirao. Hajde što je Mujo bio najsnažniji, najpametniji i najugledniji nego je on živeći skladno i hairli sa svojom Zumrom i djecom bio i najsretniji insan u Čadovini, a tek to mu selo nikako nije moglo halaliti.
 Jednom su seoski momci u "Čiku", novinama koje su svi čitali naišli na reklamni oglas jedne izdavačke kuće iz Beograda. Među ostalima, prodavane su i knjige slavnog srpskog komediografa Branislava Nušića, njih dvadeset i pet komada u tvrdom, platnenom uvezu. Cijena da te Bog sačuva. Momci izrezaše oglas iz novina, napisaše da knjige naručuje Mujo Žiga iz Čadovine, općina Rogatica BiH, naškrabaše nešto ofrlje, k'o fol Mujin potpis, i poslaše sve skupa u Beograd.
 Kad je dvije hefte poslije, poštar Rasim doteglio knjige do Muje svi su u selu virili kroz prozor da vide šta će se desiti. Ali Mujo ni mukajet. Samo je platio knjige, uzeo ih pod ruku i dao ih Hikmetu, svom prvom unuku, da se s njima igra. Niko ništa nije mogao Muji sve dok ga nije uhvatila huja.
A kad se to dogodilo pojavio se Gađan.

* * *

 Prva Mujina šćer, ona što nije bila njegova zaoprave, nego je Zumra donijela u miraz, zvala se Hanka. Mujo je nikad nije razdvajao od svoje ostale djece, uvijek ju je zvao "šćeri", nikako drugačije. Kad je napunila sedamnaest Hanka se, uz Mujinu dozvolu, dobro udala. Otišla je u Sarajevo za Mušana, plaho finog čovjeka što je bio jal` kondukter, jal` miliconer, Muju nije bilo puno briga koju, ali nekakvu je uniformu nosio.
 Hanka i Mušan odmah naprave dijete. Prvo pa muško, ali po nesreći, maksum se teško razboli. Mušan nije imao ni kuće ni stana već je bio podstanar. K’o i druge došlje iz Istočne Bosne stanovali su gore na Širokači u nekakvom podrumu punom vlage i mema pa djetetu ode na pluća. Ljekar reče da malog moraju odmah voditi na čisti zrak ili će dijete umrijeti. Njih dvoje, šta će kud će, neg' Muji na vrata. Od Sarajeva do Čadovine, dijete nije uvlačilo jezik u usta, ali čim ga je dedo uzeo u ruke mali Hikmet prestade plakati.
Dijete začas ozdravi. Sve mu je u Čadovini prijalo i zrak, i hrana, a najviše ljubav kojom je bio okružen što dječiji instinkt zna nepogrešivo osjetiti, pa Mušan i Hanka odlučiše da mali ostane kod nane i dede dok se god oni ne snađu za kakav bolji stan u Sarajevu. A za naći stan ili napraviti kuću u Sarajevu trebale su godine i godine, tako da je mali Hikmet ostao da raste u Čadovini na veliku radost i sreću svog dobrog i blagog dede Muje, čije je srce bilo široko k’o pola dunjaluka. Hikmet se kod dede razrahatio ljepše i bolje nego da je bio na sultanovu dvoru.
 Nikog i ništa Mujo nije volio kao svoga unuka Hikmeta. A zna se, samo oni koje istinski voliš, mogu te zaoprave nasikirati.

* * *

Dedi bijaše puno drago što mali Hikmet izađe pravo pametan. Malo sam od sebe, a malo uz pomoć svoje tri tetke i daiđe. Hikmet začas nauči da čita i piše. Muji su se oba brka mrdala od smijeha kad bi pričao kako on ima šezdeset, a ne zna ni jedno slovo dok njegov petogodišnji unuk sriče i latinicu i ćirilicu.
 Aman kako su se dedo i unuk voljeli...
 Vazda su bili zajedno, Muji bilo duša da Hikmeta provoza kroz selo na kolima. Upregnuo bi obadva svoja vola i Galonju i Milonju onako, ni za šta, samo da Hikmetu učini na volju. Pravio mu je drvene svirale različitih veličina i zvukova, od male zviždaljke pa do prave frule, učio ga kako se rezbari drvo, plete krošnja, pravi ograda, ore njiva i žito sije. Mali Hikmet je volio životinje pa je Mujaga nakupovao kokoši, horoza, ćurki, pašćadi, zečeva i golubova. Avlija je bila puna razne zvjerke koja nije bila ama baš ni za kakvu korist, već samo da Hikmet bude radostan. Uveče prije nego se ugasi lampa i svi pospu, dedo bi svom unuku obavezno ispričao po jednu priču, a imao je za svaku noć po jednu, iz davnih i slavnih vremena kad su Bosnom hodile gazije, a ne fukara k'o sada.
 I bilo je sve tako, da ne može biti ljepše, sve do onog dana kad se dogodilo zlo.
Jednog ljetnog dana, u akšam, Mujo je stajao na verandi, nešto majstorisao sa čekićem i ekserima i svaki čas pomalo potezao iz velike dvolitarske flaše što mu je stajala kraj nogu. Hikmet, k'o dijete, igrao se u avliji, skakao i bješnjao sa životinjama. Sve je izgledalo baš kao i svakog drugog dana.
 A onda se, bježeći k'o fol ispred cuke zvanog Klikota s kojim se najradije igrao, Hikmet iznenada zatrkao na verandu pa put one flase, preturi je i sva se rakija prosu po podu. Pune šezdeset dvije godine je Muju svakakav jad trao, a on nije dao da ga išta nasikira i naljuti. Ali tada ne izdrža. Kako mu mali Hikmet prosu rakiju tako Mujo istim onim čekićem pa unuka u glavu. Gruh!
 Muju prvi put u životu uhvati huja i nebo se prolomi.

* * *

 Skoro sve kuće u Čadovini su bile oštećene, mnoge glave su bile rascopane, a hajvan je trčkarao amo-tamo po selu, dvije krave su crkle prežderavši se djeteline, stoku niko nije čuvao jer su se svi bili sakrili u podrume plašeći se Gađana. Sve i jedan svjedok je izjavljivao kako je nebrojeno kamenje padalo na Čadovinu i da su ponekad kamenčuge bile tolike da ih ni dva odrasla muškarca nisu mogli podići. Svjedočanstva su se međutim bitno razlikovala u dvije važne stvari. Po jednima kamenje je dolazilo pravo sa neba, dok su se drugi kleli da hripe dolijeću iz šume, iz utrobe planine Sjemeč. Oni prvi su govorili da kamenje u jednom naletu pada po pola sahata, a onda prestane, dok se drugima činilo da kiša kamenica bez prekida traje i po nekoliko dana.
 Niko, međutim, nije imao dileme da je sav taj zulum djelo prikaze zvane Gađan o kojoj bi Mujo znao najviše reći kad bi se s njim moglo pričati. Žali Bože, izgledalo je da je on sad skroz pomahnitao, pobjegao je od kuće i luta po šumi držeći veliki handžar u ruci pa mu se niko nije smio ni primaći.

* * *

 Milan prvo ode u rogatičku bolnicu i tamo nađe malog Hikmeta kome je dedo razbio glavu čekićem. Mali je gorko plakao, manje što ga je boljelo, a više jer mu je bilo žao dede koji je skrenuo s pameti. Novinar ga malo razgali s kutijom popularnih bombona "505 sa crtom", sjede u ”fiću” pa direkt u Čadovinu. Gađan se već bio malo smirio, kamenice nisu više padale, ali ljudi su još uvijek bili izhavješteni od straha. Tu Milan shvati da ako želi saznati sve o Gađanu onda se po svaku cijenu mora sresti sa Mujom za koga su mu rekli da boravi negdje duboko u šumi skačući s drveta na drvo, urlajući kao međed, da nosa veliku nožinu i prijeti da će zaklati svakog ko mu se približi.
 Ne bi Milan bio jedan od najboljih novinara "Arene" da se nije znao snaći u svakoj situaciji. On se odmah zaputi pravo u šumu i počne dozivati Muju spominjući svog pokojnog strica Zdravka, istog onog s kojim je Mujo četiri godine krvario bijući se s četnicima i ustašama.
 Umjesto čudovišta s nožem u zubima pred Milana izbi starčić prepukla tijela i srca sa uvehlim očima što su odavno ostale bez zadnje suze. Mujo je bio jedva živ, lijeva strana mu se već počela oduzimati, ali srećom pamet i glas još su mu radili pa on stiže da novinaru Milanu ispriča strašnu tajnu o Gađanu.

* * *

 Gore na Romaniji, tačno ispod Crvenih stijena, rasklimani "fićo" izdade Milana Zoranovića. Dok je novinar bio zabavljen smišljanjem rečenice za svoj tekst, iznenada otkazaše kočnice i auto se sjarga u hendek. Milan slomi vrat i izdahnu na mjestu.
 Nekoliko dana kasnije iz Zagreba je došao jedan drugi novinar, posjetio Čadovinu, baš se zadesio na Mujinoj dženazi, ali Gađan se već bio povukao. Koristeći se izjavama mještana Čadovine i bilježnicom poginulog kolege, novinar sastavi tekst o misterioznoj pojavi u bosanskom zaseoku Čadovina na koji se sručio pljusak kamenja. Uz tekst, novinar objavi i izjavu poznatog zagrebačkog geologa koji je cijelu stvar znanstveno protumačio tako što je pretpostavio da se na planini Sjemeč nalazi nekakav omanji vulkan što, s vremena na vrijeme, pomalo kašljuca izbacujući kamenje. I tu nema nikakva čuda, osim za ljude primitivne i sujevjerne kakvih kod nas, zna se, ima koliko hoćeš.
 Nije to bila reportaža ni upola zanimljiva kao ona što bi je napisao Milan, da nije poginuo, ali i takva kakva je bila namami puno ljudi da kupi novine. Nešto zbog pripovijesti o Gađanu, a nešto zbog članka o pojavi blagotvorne "muške vode" kod Kladnja koja drži kitu stalno nadignutu, "Arena" se ponovo omili čitaocima.
 Tako "Arena" prebrodi svoju krizu i nastavi izlaziti dugo godina poslije toga za razliku od "Čika" koji ne poživi još dugo. Kad jedna tvornica poče flaširati i prodavati kladanjsku "mušku vodu" i narod ponovo shvati da mu se puno više isplati raditi one stvari nego samo čitati o njima, "Čik" ode u helać.

Sve su ozbiljne novine u Titinoj Jugoslaviji bile dosadne i sve su ličile jedna na drugu, bez obzira jesu li izlazile u Zagrebu, Skopju, Beogradu ili Sarajevu. Ako bi Tito išta radio, a rijetki su bili dani da nije radio baš ništa, onda bi sutradan sve to bilo opisano na prvoj strani uz obaveznu Maršalovu sliku, na ostalim stranicama prepisivani su dugački referati sa bezbrojnih sjednica Komiteta koje niko živ nije mogao razumjeti, pa ih zato nije ni čitao. Događaji iz svijeta se nisu mnogo pominjali, osim ako taj dan nije možda ubijen predsjednik Amerike ili se čovjek ispeo na Mjesec, a na kulturnim rubrikama su se ponavljali referati ili bi bili objavljivani intervjui sa pjesnicima što su znali sastavljati fine stihove o Titu, partizanima i socijalizmu. Sve u svemu, štogod zanimljivog moglo se naći samo na sportskim stranicama, jedinoj rubrici koju su normalni ljudi čitali u ozbiljnim novinama.
 Zbog toga su oni koji su izdavali neozbiljne novine u Jugoslaviji mogli zaraditi fine pare. Nije to bilo kao u Rumuniji ili Poljskoj gdje je, kažu, sve živo bilo zabranjeno. U Jugoslaviji nije. Ako nisi imao ništa protiv Tita, Partije, vlasti radničke klase i jugoslavenskog puta u socijalizam, a najbolje ako te politika uopće nije zanimala, mogao si štampati stripove i romane o kaubojima i Indijancima, zabavne i porodične revije, magazine koji se bave crnom magijom, tračevima o glumcima i pjevačima, predviđanjem budućnosti i drugom besposlicom, vlast je gledala kroz prste čak i na pojavu takozvanih "muških novina" punih slika gologuzog ženskinja.
 Pričalo se da je i sam Maršal Tito, sve te novine u potaji listao i u njima uživao.

* * *

 Milan Zoranović je bio dopisnik zagrebačke "Arene" i jedan od najboljih novinara tog sedmičnjaka koji je dugo vremena bio daleko najtiražniji list u Jugoslaviji. "Arena" je štampana na glatkom papiru u šarenim bojama i od prve do zadnje stranice bila je ispunjena reportažama čiji su glavni junaci bili ljudi sa dvije glave, tri oka, duplom slezenom, oni što jedu žilete i staklo ili su obdareni neobičnim umnim sposobnostima, čudotvorci, hipnotizeri, telepate, ili narodni ljekari. Još češće je pisao o običnim ljudima kojima se dogodio kakav veliki belaj, takav čiji je uzrok bila neka natprirodna sila, a pokatkad bi se radilo i o nekome koga je zadesila iznenadna sreća kao što je dobitak na lutriji ili sportskoj prognozi zahvaljujući tome što je usnio dobitnu kombinaciju ili mu je tajanstveni glas u noći prišapnuo rezultate utakmica koje tek treba da se odigraju.
 Kako je Bosna, kao što se zna, zemlja puna legendi, mitova i nikad razjašnjenih tajni, Milan ne samo da je uvijek imao pune ruke posla nego uglavnom, za razliku od drugih svojih kolega iz "Arene", nije morao gotovo ništa izmišljati. Svake bi se hefte u Bosni dogodilo nekakvo čudo, Milan bi to zabilježio i tako zaradio svoju platu.

* * *

 "Arena" je godinama bila duševna hrana i starom i mladom. U skoro svim dijelovima Jugoslavije, čak i tamo gdje se govorio slovenački, makedonski ili albanski jezik svake srijede, kad je "Arena" izlazila, ljudi bi se tiskali oko trafika da kupe svoj omiljeni list. Bilo je to tako sve dok se krajem šezdesetih, a pogotovo početkom sedamdesetih godina redovi pred trafikama ne počeše naglo smanjivati da bi postepeno potpuno iščezli, a na desetine primjeraka "Arene" stajali bi po cijelu heftu u izlogu te bi na kraju, neprodani bili vraćeni izdavaču u Zagreb. Glavni uzrok ovoj tržišnoj katastrofi "Arene" bio je fenomen poznat u svijetu kao "seksualna revolucija", što je za posljedicu imalo nastanak jedne nove vrste štampe čiji su najvažniji sadržaj bile fotografije golih žena, a u svim tekstovima se, dibidus slobodno, pisalo o onim stvarima. Vlast u Jugoslaviji propustila je ovu bezobraznu novotariju stiglu sa Zapada, mnogo lakše nego bi čovjek pomislio da je bilo moguće u jednoj komunističkoj zemlji. Naravno, bilo je pameti u svemu tome, narod je pomahnitao od silne seksualne slobode pa nikom više nije padalo na pamet da traži kakvu drugu. Svi su pričali o jebačini - niko o politici.
 Najviše uspjeha u izdavanju tih nazvanih "seksi listova" imala je redakcija beogradskog magazina "Čik". Kao i u drugim sličnim novinama i u "Čiku" su se mogle naći rubrike u kojima "stručnjaci za seks" odgovarajući na pristigla pisma tješe muškarce - čitaoce kojima se broj centimetara na njihovoj najvažnijoj alatki činio nedovoljnim ili uvjeravaju cure i žene kako je u izvjesnim slučajevima moguće izgubiti nevinost samo parcijalno, a da se ponekad može biti djelimično trudan. Bilo je u "Čiku" još hejbet sličnih stvari. Međutim, ono što je ovu novinu izdvajalo od svih ostalih bilo je to što su se urednici dosjetili da objavljuju jednu rubriku pod nazivom "Ljubavna iskustva". Na prvi pogled su "Ljubavna iskustva" izgledala kao obična pisma čitalaca, ali u stvarnosti sve tekstove je pisala skupina mladih, nezaposlenih književnika što ih je "Čik" angažirao računajući prije svega na njihovu raskalašenu seksualnu maštu. Računica se pokazala tačna, jer su pisci, sastavljajuci tobožnja pisma u kojima izmišljeni čitaoci opisuju svoje neobične seksualne pustolovine, uradili pravi posao. Što `no kažu, mnoga se pubertetska desnica nažuljala zbog "ljubavnih iskustava". Treba li reći, "Čik" je postao list sa najvećim ikad prodatim tiražom u Jugoslaviji.
 Vječne tajne skrivene ispod ženske suknje ma kako nam se ponekad činile obične i banalne, imale su, pokazalo se, veću tržišnu vrijednost nego bezbrojna čudesa ovog i onog svijeta, putovanja u svemir, historijske spletke, mračna proročanstva, i druga moguća i nemoguća dešavanja o kojima je pisala "Arena".
 Zato je ono što se dogodilo u zabačenom istočnobosanskom zaseoku Čadovina, gdje je veliko kamenje počelo da pada ranjavajući ljude, stoku i razvaljujući krovove kuća i štala, a što je potvrđeno od mnogih svjedoka u ”Areni” ocjenjeno kao jedna od posljednjih šansi da se napravi senzacionalna reportaža koja će koliko- toliko poboljšati čitanost lista što se već nalazio na pragu totalne ekonomske propasti i gašenja.

* * *

 Dva puta je Milan Zoranović morao da mijenja gumu na svom "Fići" dok se putem punim gudura i rupa, tijesnim i zaprežnim kolima, odvezao od Rogatice do Čadovine i nazad. Imao je Milan kod kuće u Sarajevu još jedno mnogo bolje auto italijanske proizvodnje, ali je obično na put sličan ovome išao malom grbavom "Zastavom 750" proizvedenom u Kragujevcu. Takva je odluka bila rezultat njegova iskustva stečenog na brojnim putovanjima kroz Bosnu koju je poznavao kao svoj džep. Znao je u kakvom se bijednom stanju nalazi njena putna mreža, pa mu je zato italijanski auto služio kao šminka, kad bi uveče u Sarajevu krenuo u lov na ženskinje.
 "Fićo" je mogao i da se obatali, nije bila velika šteta. Uz to, u kraju gdje se Čadovina nalazila živila je uglavnom sirotinja pa si već vozeći i tako obično auto kao što je "Fićo" mogao da se osjećaš kao gospodin, sa taman toliko uvjerljivosti i autoriteta među lokalnim stanovništvom koliko je neophodno da se obavi novinarska istraga.
 Vozeći se kući Milan je, kako je to uvijek radio, u glavi presabirao rezultate svoje posjete Čadovini, redao događaje jedan za drugim, slagao izjave koje su mu dali mještani tog sela i počeo da smišlja naslov, međunaslove i da oblikuje tekst svoje buduće reportaže o krajnje neobičnoj pojavi u Čadovini, zabiti smještenoj Bogu iza leđa. Žitelji tog zaseoka i žrtve prikaze koja baca teške kamenčine na ljude, kuće, krave i kokoši odmah su dali odgovarajuće ime čudovištu. Nazvali su ga Gađan.

* * *
 Evo šta je Milan saznao. Najpoznatiji čovjek u Čadovini bio je Mujo Žiga, bivši Titin partizan više puta odlikovan za zasluge u ratu. Da je htio mogao je da ima kuću i službu u samom Beogradu, ali Mujaga je odabrao da živi u toj pustopoljini. No, nije samo to bilo neobično u vezi s njim. Mujo je bio miran kao buba, iako je imao snagu koja se skoro mogla mjeriti sa onom što su je posjedovali Šefko Fočak, čovjek-aždaha koji je iz poteza mogao podići trista kila i o kome je Milan već pisao. Pored toga Mujo je bio i pametan, bio je najbolji šahista u selu, a ipak nikad nije naučio da čita i piše. Mujo se potpisivao otiskom palca kad bi primao svoju boračku penziju pa mu je poštar uvijek krao pomalo para.
 Mujo je bio dobar ko hljeb, a zna se dobričine uvijek nastradaju zbog svog karaktera. Kad je seoska balavurdija shvatila da Mujo neće nikad upotrijebiti ni svoju snagu, ni pamet, niti ugled partizanskog prvoborca protiv njih, niti da će im uopće naškoditi na bilo kakav način bez obzira šta mu oni uradili, Mujo je postao glavni predmet sprdnje u cijeloj Čadovini.
 Nema šta mu obijesna seoska mladež nije radila i kakve mu sve podvale i ujdurme nije namještala. Takav je naš svijet. Niko nikad nikakva zla nije učinio onom lopovskom poštaru Rasimu koji ne samo da je pijan znao po tri dana ne doći u selo, a pokatkad čak pogubiti svu poštu, već je uvijek donosio ružne vijesti. Ništa loše se nije dogodilo ni šumaru Đorđu koji je terorizirao cijeli kraj. Nisi mogao nasjeći drva ne samo za ogradu nego ni za potpalu, a da on odnekud ne izbije i prišije ti kaznu.
 Jok, narod ti udara samo po onima što se izdignu duševnom dobrotom ili kakvom drugom ljepotom. Kakva god da si dobra djela činio za života tek će ti kad umreš reći hvala, a možda ni tada. Mujo kao da je još od malehna bio svikao na to da su ljudi opaki i pakosni prema njemu pa svoju narav nije mijenjao. Šta god mu selo uradi, bilo da mu zapale sijeno, natjeraju njegove krave da se razobadaju, pogaze mu djetelinu, razvale pušnicu ili bace krepano pašće u bunar, on bi samo odmahnuo rukom i nastavio po svome. Ne bi se ni nasikirao. Hajde što je Mujo bio najsnažniji, najpametniji i najugledniji nego je on živeći skladno i hairli sa svojom Zumrom i djecom bio i najsretniji insan u Čadovini, a tek to mu selo nikako nije moglo halaliti.
 Jednom su seoski momci u "Čiku", novinama koje su svi čitali naišli na reklamni oglas jedne izdavačke kuće iz Beograda. Među ostalima, prodavane su i knjige slavnog srpskog komediografa Branislava Nušića, njih dvadeset i pet komada u tvrdom, platnenom uvezu. Cijena da te Bog sačuva. Momci izrezaše oglas iz novina, napisaše da knjige naručuje Mujo Žiga iz Čadovine, općina Rogatica BiH, naškrabaše nešto ofrlje, k'o fol Mujin potpis, i poslaše sve skupa u Beograd.
 Kad je dvije hefte poslije, poštar Rasim doteglio knjige do Muje svi su u selu virili kroz prozor da vide šta će se desiti. Ali Mujo ni mukajet. Samo je platio knjige, uzeo ih pod ruku i dao ih Hikmetu, svom prvom unuku, da se s njima igra. Niko ništa nije mogao Muji sve dok ga nije uhvatila huja.
A kad se to dogodilo pojavio se Gađan.

* * *

 Prva Mujina šćer, ona što nije bila njegova zaoprave, nego je Zumra donijela u miraz, zvala se Hanka. Mujo je nikad nije razdvajao od svoje ostale djece, uvijek ju je zvao "šćeri", nikako drugačije. Kad je napunila sedamnaest Hanka se, uz Mujinu dozvolu, dobro udala. Otišla je u Sarajevo za Mušana, plaho finog čovjeka što je bio jal` kondukter, jal` miliconer, Muju nije bilo puno briga koju, ali nekakvu je uniformu nosio.
 Hanka i Mušan odmah naprave dijete. Prvo pa muško, ali po nesreći, maksum se teško razboli. Mušan nije imao ni kuće ni stana već je bio podstanar. K’o i druge došlje iz Istočne Bosne stanovali su gore na Širokači u nekakvom podrumu punom vlage i mema pa djetetu ode na pluća. Ljekar reče da malog moraju odmah voditi na čisti zrak ili će dijete umrijeti. Njih dvoje, šta će kud će, neg' Muji na vrata. Od Sarajeva do Čadovine, dijete nije uvlačilo jezik u usta, ali čim ga je dedo uzeo u ruke mali Hikmet prestade plakati.
Dijete začas ozdravi. Sve mu je u Čadovini prijalo i zrak, i hrana, a najviše ljubav kojom je bio okružen što dječiji instinkt zna nepogrešivo osjetiti, pa Mušan i Hanka odlučiše da mali ostane kod nane i dede dok se god oni ne snađu za kakav bolji stan u Sarajevu. A za naći stan ili napraviti kuću u Sarajevu trebale su godine i godine, tako da je mali Hikmet ostao da raste u Čadovini na veliku radost i sreću svog dobrog i blagog dede Muje, čije je srce bilo široko k’o pola dunjaluka. Hikmet se kod dede razrahatio ljepše i bolje nego da je bio na sultanovu dvoru.
 Nikog i ništa Mujo nije volio kao svoga unuka Hikmeta. A zna se, samo oni koje istinski voliš, mogu te zaoprave nasikirati.

* * *

Dedi bijaše puno drago što mali Hikmet izađe pravo pametan. Malo sam od sebe, a malo uz pomoć svoje tri tetke i daiđe. Hikmet začas nauči da čita i piše. Muji su se oba brka mrdala od smijeha kad bi pričao kako on ima šezdeset, a ne zna ni jedno slovo dok njegov petogodišnji unuk sriče i latinicu i ćirilicu.
 Aman kako su se dedo i unuk voljeli...
 Vazda su bili zajedno, Muji bilo duša da Hikmeta provoza kroz selo na kolima. Upregnuo bi obadva svoja vola i Galonju i Milonju onako, ni za šta, samo da Hikmetu učini na volju. Pravio mu je drvene svirale različitih veličina i zvukova, od male zviždaljke pa do prave frule, učio ga kako se rezbari drvo, plete krošnja, pravi ograda, ore njiva i žito sije. Mali Hikmet je volio životinje pa je Mujaga nakupovao kokoši, horoza, ćurki, pašćadi, zečeva i golubova. Avlija je bila puna razne zvjerke koja nije bila ama baš ni za kakvu korist, već samo da Hikmet bude radostan. Uveče prije nego se ugasi lampa i svi pospu, dedo bi svom unuku obavezno ispričao po jednu priču, a imao je za svaku noć po jednu, iz davnih i slavnih vremena kad su Bosnom hodile gazije, a ne fukara k'o sada.
 I bilo je sve tako, da ne može biti ljepše, sve do onog dana kad se dogodilo zlo.
Jednog ljetnog dana, u akšam, Mujo je stajao na verandi, nešto majstorisao sa čekićem i ekserima i svaki čas pomalo potezao iz velike dvolitarske flaše što mu je stajala kraj nogu. Hikmet, k'o dijete, igrao se u avliji, skakao i bješnjao sa životinjama. Sve je izgledalo baš kao i svakog drugog dana.
 A onda se, bježeći k'o fol ispred cuke zvanog Klikota s kojim se najradije igrao, Hikmet iznenada zatrkao na verandu pa put one flase, preturi je i sva se rakija prosu po podu. Pune šezdeset dvije godine je Muju svakakav jad trao, a on nije dao da ga išta nasikira i naljuti. Ali tada ne izdrža. Kako mu mali Hikmet prosu rakiju tako Mujo istim onim čekićem pa unuka u glavu. Gruh!
 Muju prvi put u životu uhvati huja i nebo se prolomi.

* * *

 Skoro sve kuće u Čadovini su bile oštećene, mnoge glave su bile rascopane, a hajvan je trčkarao amo-tamo po selu, dvije krave su crkle prežderavši se djeteline, stoku niko nije čuvao jer su se svi bili sakrili u podrume plašeći se Gađana. Sve i jedan svjedok je izjavljivao kako je nebrojeno kamenje padalo na Čadovinu i da su ponekad kamenčuge bile tolike da ih ni dva odrasla muškarca nisu mogli podići. Svjedočanstva su se međutim bitno razlikovala u dvije važne stvari. Po jednima kamenje je dolazilo pravo sa neba, dok su se drugi kleli da hripe dolijeću iz šume, iz utrobe planine Sjemeč. Oni prvi su govorili da kamenje u jednom naletu pada po pola sahata, a onda prestane, dok se drugima činilo da kiša kamenica bez prekida traje i po nekoliko dana.
 Niko, međutim, nije imao dileme da je sav taj zulum djelo prikaze zvane Gađan o kojoj bi Mujo znao najviše reći kad bi se s njim moglo pričati. Žali Bože, izgledalo je da je on sad skroz pomahnitao, pobjegao je od kuće i luta po šumi držeći veliki handžar u ruci pa mu se niko nije smio ni primaći.

* * *

 Milan prvo ode u rogatičku bolnicu i tamo nađe malog Hikmeta kome je dedo razbio glavu čekićem. Mali je gorko plakao, manje što ga je boljelo, a više jer mu je bilo žao dede koji je skrenuo s pameti. Novinar ga malo razgali s kutijom popularnih bombona "505 sa crtom", sjede u ”fiću” pa direkt u Čadovinu. Gađan se već bio malo smirio, kamenice nisu više padale, ali ljudi su još uvijek bili izhavješteni od straha. Tu Milan shvati da ako želi saznati sve o Gađanu onda se po svaku cijenu mora sresti sa Mujom za koga su mu rekli da boravi negdje duboko u šumi skačući s drveta na drvo, urlajući kao međed, da nosa veliku nožinu i prijeti da će zaklati svakog ko mu se približi.
 Ne bi Milan bio jedan od najboljih novinara "Arene" da se nije znao snaći u svakoj situaciji. On se odmah zaputi pravo u šumu i počne dozivati Muju spominjući svog pokojnog strica Zdravka, istog onog s kojim je Mujo četiri godine krvario bijući se s četnicima i ustašama.
 Umjesto čudovišta s nožem u zubima pred Milana izbi starčić prepukla tijela i srca sa uvehlim očima što su odavno ostale bez zadnje suze. Mujo je bio jedva živ, lijeva strana mu se već počela oduzimati, ali srećom pamet i glas još su mu radili pa on stiže da novinaru Milanu ispriča strašnu tajnu o Gađanu.

* * *

 Gore na Romaniji, tačno ispod Crvenih stijena, rasklimani "fićo" izdade Milana Zoranovića. Dok je novinar bio zabavljen smišljanjem rečenice za svoj tekst, iznenada otkazaše kočnice i auto se sjarga u hendek. Milan slomi vrat i izdahnu na mjestu.
 Nekoliko dana kasnije iz Zagreba je došao jedan drugi novinar, posjetio Čadovinu, baš se zadesio na Mujinoj dženazi, ali Gađan se već bio povukao. Koristeći se izjavama mještana Čadovine i bilježnicom poginulog kolege, novinar sastavi tekst o misterioznoj pojavi u bosanskom zaseoku Čadovina na koji se sručio pljusak kamenja. Uz tekst, novinar objavi i izjavu poznatog zagrebačkog geologa koji je cijelu stvar znanstveno protumačio tako što je pretpostavio da se na planini Sjemeč nalazi nekakav omanji vulkan što, s vremena na vrijeme, pomalo kašljuca izbacujući kamenje. I tu nema nikakva čuda, osim za ljude primitivne i sujevjerne kakvih kod nas, zna se, ima koliko hoćeš.
 Nije to bila reportaža ni upola zanimljiva kao ona što bi je napisao Milan, da nije poginuo, ali i takva kakva je bila namami puno ljudi da kupi novine. Nešto zbog pripovijesti o Gađanu, a nešto zbog članka o pojavi blagotvorne "muške vode" kod Kladnja koja drži kitu stalno nadignutu, "Arena" se ponovo omili čitaocima.
 Tako "Arena" prebrodi svoju krizu i nastavi izlaziti dugo godina poslije toga za razliku od "Čika" koji ne poživi još dugo. Kad jedna tvornica poče flaširati i prodavati kladanjsku "mušku vodu" i narod ponovo shvati da mu se puno više isplati raditi one stvari nego samo čitati o njima, "Čik" ode u helać.

Plovidba na Drini od Goražda preko Višegrada do Slapa

Bošnjak kalendar 1893

Rogatica-Starobosanski nadpisi u Bosni i Hercegovini

Starobosanski nadpisi u Bosni i Hercegovini. 

(V. Viestnik God. XII. str. 88.)

. XCVII.

 

 

Arheološki izlet u pograničnu koloniju (Rusanovići) 1894

 Arheološki izlet u pograničnu koloniju

 Aleksandar Palavestra

U ljeto 1894. austrougarska Zemaljska vlada u Bosni i Hercegovini, organizovala je Zemaljskom muzeju u Sarajevu Kongres arheologa i antropologa. Cilj Kongresa bio je da se evropski arheolozi i antropolozi upoznaju s rezultatima arheološkog istraživanja u Bosni i Hercegovini, te da svojim savetom usmere dalja istraživanja.Učesnici Kongresa doputovali su u Sarajevo 15. avgusta, a 19 avgusta posjetili su Glasinac, planinsko područje i visoravan u jugoistočnoj Bosni sa velikim brojem praistorijskih humki i gradina iz bronzanog i gvozdenog doba. Istraživan od 1880.

Dvodnevna ekskurzija na Glasinac bila je, nesumnjivo, vrhunac Kongresa. Putovalo se kočijama i bosanskim konjićima, a gosti su spavali u velikoj austrougarskoj kasarni, koja je za tu priliku bila zgodno ispražnjena. Manro u svojoj knjizi ne štedi reči, opisujući lepote divljeg pejsaža, legendarne romanijske hajduke (Starinu Novaka) i živopisne, naoružane, stanovnike Romanije i Glasinca koji sviraju čudne instrumente: Feleberg je kupio od jednog seljaka tamburicu, a Manro od drugog kuburu (Munro 1900, 69–73). I Firhov u svom izveštaju pominje bivše romanijske hajduke, od kojih im je jedan svirao gusle (Virchov 1895, 39). Manro detaljno (uz mnogo čuđenja) opisuje ognjište u kućama, peku (sač), i delove nameštaja. Stanovnici su se s strancima sporazumevali preko tumača, ili znakovnim jezikom (kako Manro veli „iz pre-lingvističkog vremena”). Učesnici kongresa obišli su jednu srednjovekovnu nekropolu pod stećcima, kao i pećinu Megara,(10) a drugog dana, 20.8. uz vojnu pratnju stigli su do praistorijske nekropole u Rusanovićima. Tu je doček stranih naučnika bio impozantan. Gradonačelnik Rogatice održao je govor (na koji je Firhov ljubazno uzvratio), svirala je ciganska muzika, devojčice u narodnim nošnjama delile su cveće, a onda je zvanicama prikazana sveže iskopana praistorijska humka. Zanimljivo je da je „najbolji deo” iskopavanja (čišćenje skeleta i nalaza) ostavljen za strane goste (Szombathy 1894, 206). Tako su Montelijus, Sombati, ali i neki drugi, spremno uskočili u sondu i otkopali dva groba, od kojih je jedan (ženski) od priloga sadržavao dve bronzane fibule i dve narukvice (Sl. 4, 4a). 

Dok su potom arheolozi ručali na travi, svirali su im i igrali meštani u narodnim nošnjama. Naročitu pažnju je izazvao „patuljak” (po imenu Ivan Dobrača), čija je pojava uzbudila Firhova. Čuveni antropolog iz Berlina je Dobraču odmah, na licu mesta pregledao i premerio i sve te rezultate pedantno zabeležio. Navodno je Dobrača bio toliko ponosan zbog Firhovljeve pažnje, da je od radosti hodao na rukama čitav minut (Munro 1900, 79–80, Virchow 1895, 51, Szombathy 1894, 206). (11) 

Manro navodi da su „meštani bili zadovoljni što su mogli da se ravnopravno druže s naučnicima” (Munro 1900, 80–81), te očigledno, uprkos pokroviteljskom tonu, nije delio rasističko gađenje čuvenog arheologa Artura Evansa sa zbog prisnog načina na koji se Bosanci ophode sa strancima.

 

11- Za razliku od Manroa i Sombatija, koji vele Ivan,  Firhov pak navodi da se dotični zvao Ibrahim Dobrača iz Vragolova, te da je bio star preko pedeset godina (Sombati kaže 56) i visok 112,5 cm.

Rogatičani na mađarskim grobljima 1915-1918

Rogatičani na mađarskim grobljima 1915-1918
autor:Velija Palo

Mnogo Bosanaca i Hercegovaca je upućeno na istočni front u prvom svjetskom ratu.Mnogi se nikad nisu kući vratili, niti se saznalo kad i gdje su umrli ili poginuli. Našao sam izvor koji kaže da je preko dvije hiljade njih sahranjeno na mađarskim grobljima, najviše u Budimpešti ali i u nekim drugim mjestima. Prešao sam te spiskove i našao 36 imena iz rogatickog kotara. Nije bilo uvijek lako desifrovati kako su Madjari pisali imena, prezimena i nazive naselja. Osim ovih podataka naveden je rod vojske kome su pripadali, groblje na kom su sahranjeni kao i broj parcele. U rubrici ”uzrok smrti” je samo navedeno ako su umrli od neke zarazne bolesti, kao dizenterija, malarija i sl.
Pretostavljam da je još veći broj zarobljen od ruske vojske. Do tih spiskova nije moguće doći, ako ih ima. Jedino su poznata imena oko 1500 ruskih logora za zarobljenike u prvom svjetskom ratu.
Sa područja rogatičkog kotara našao sam sljedeća imena:

Agić Suljo, Rogatica, rođen 1880, umro 25.05.1915.
Avdić Salih, Purtići, Rogatica, rođen 1897, umro 21.03.1916.
Branković Ismet, Rogatica, rođen 1890, umro 03.04.1918.
Brezo Kosta, Vinograd, Rogatica, rođen 1868. umro 07.08.1917.
Ćutuk Osman, Strane, Prača, datum rođenja nepoznat, umro 21.07.1918.
Dizdarević Omer, Osovo, Rogatica, rođen 1897, umro 08.12. 1915.
Dizdarević Mustafa, Osovo (piše Ozozvec), Rogatica, rođen 1897. umro 10.12.1915.
Dragovac Smail, Prača, rođen 1895. umro 19.03.1915.
Džebo Mustafa, Žepa, Rogatica, datum rođenja nepoznat, umro 05.09.1917.
Đerić Ilija, Begzadići, Rogatica, rođen 1871, umro 23.07.1917.
Husić Hasan, selo Maksići (?), Rogatica, rođen 1897. umro 23.04.1917.
Kaljanac Salko, Kaljani Rogatica, rođen 1899, umro 06.03.1918.
Kapo Rizvo, Rogatica, rođen 1872, umro 21.07. 1917.
Karić Rizvan, Glasinac, Rogatica, rođen 1891, umro 19.03.1918.
Kovuc Imsen, Pribevzak, Rogatica, rodjen 1898, umro 27.05.1917.
Krsmanovic Sava, Zioljevica, Rogatica, rodjen 1868, umro 24.10.1917.
Kulović (ime nečitko, napisano Hritim), Zepa, Rogatica, rođen 1871, umro 19.09.1917.
Kušić Danilo, Rusanovići, Rogatica, rođen 1886. umro 03.09.1917.
Kušić Maksim, Sočice, Rogatica, rođen 1872. umro 04.04.1917.
Kušić Milorad, Borike, Rogatica, datum rođenja nepoznat, umro 14.12.1917.
Mehić Ragib, Živaljevići, Rogatica, rođen 1882. umro 08.11.1917.
Milić Meho, Sočice, Rogatica, rođen 1883. umro 30.03.1916.
Nalbantić Mehmed, Rogatica, rođen 1875. datum smrti nepoznat
Parnica (kao) Šaban, Vratar, Rogatica, rođen 1885. umro 14.12.1917.
Pasic Sulejman, Rogatica, datum rodjenja nepoznat, umro 06.08.1917.
Pleho Muradif, Osovo, Rogatica, rođen 1896. umro 16.09.1917.
Salihagić Jusuf, Sočice, Rogatica, rođen 1884. umro 12.11.1915.
Sarnica Saba, Vratar, Rogatica, rodjen 1886, umro 14.12.1917.
Spahić Ibro (piše Ibno), Bereg, Rogatica, rođen 1850. umro02.05.1917.
Spalić Hfadžić (pišem kako je zapisano), Lučice, Rogatica, darum rođenja nepoznat, umro13.05.1918.
Sokolović Alija Rogatica, rođen 1878, umro 27.05.1918.
Šabanić Ahmed, Šatorovići, Rogatica, rođen 1868. datum smrti nepoznat.
Šabanovic Alija, Ljubomislje, Rogatica, datum rođenja nepoznat, umro 29.12.1917.
Šehic Himzo, rođen 1895, umro 12.01.1918.
Setic Himzo, Salici, Rogatica, rodjen 1895, umro 12.01.1918.
Šibalija Mijat, selo necitko, Rogatica, rođen 1869. umro 29.09.1917.
Škipina Krsto, Prača rođen 1892. umro 07.04.1915.
Vidaković Milan, datum rođenja nepoznat, umro 20.11.1917.
Vojnovic Nikola, Jagovica, Rogatica, rodjen 1895, umro 22.04.1917.
Zukić Lutvo, Crijep, Rogatica, rođen 1867. umro 05.02.1918.
Zulfić Hakija, Godimilje, Rogatica, rođen 1886, umro 17.02.1918.
Žiga (ime nečitko), Rogatica, rođen 1898. umro 03.06.1917

7.