ROGATIČKE VAKUFNAME

VAKUFNAME BOSNE (1463.-1878.)
Aladin Husić
Osman Lavić
SARAJEVO 2013.

Vakufnama ili vakfija su isprave o zavještanju nekog dobra u vjerske, prosvjetne, zdravstvene , socijalne, saobraćajne i dobrotvorne svrhe. Svaka takva zadužbina zove se vakuf, a njen osnivač vakif  (zakladnik). Vakufname nam pružaju mogućnost ne samo da objasnimo instituciju vakufa, koja pretstavlja pitanje velikog značaja za izučavanje islamskog društva kako sa pravnog tako sa historijskog gledišta, nego nam one isto tako mogu poslužiti kao prvorazredni izvori za izučavanje mnogih drugih pitanja iz svih grana historije.

U okviru manifestacije “Dani vakufa” koju od 2011. godine organizira Vakufska direkcija Rijaseta islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, priređena je izložba pod nazivom “Vakufname iz Bosne 1463.-1878..” Organizatori izlože su Vakufska direkcija i Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, a autori Osman Lavić i Aladin Husić. Izložba je otvorena 04.06. 2013. godine u holu nove zgrade Gazi Husrev-begove biblioteke u ulici Gazi Husrev-begova 46. U dosadašnjoj praksi priređivane su raznovrsne izložbe, rukopisa, djela, mushafa, no izložbi vakufnama kao vrlo značajnih izvora za proučavanje naše prošlosti nije bilo. Prema tome ovo predstavljaprvu izložbu te vrste.
Iz mnoštva vakufnama koje se čuvaju u fundusu Gazi Husrev-begove biblioteke izvršen je izbor vakufnama prema kriterijima koje su autori postavili shodno idejnoj koncepciji izložbe.

VAKUFNAME ŽENA

Shodno svojim mogućnostima žene su vrlo često kao i muškarci ostavljale sredstva i uvakufl javale u različite svrhe. Među prvim poznatim vakifama u Bosni su Šahdidar, supruga Gazi Husrev-bega (sredinom 16. stoljeća) zatim, Hatidža supruga Ilijas-bega iz Rogatice, te sestra Mihri-hatun, Aiša-hatun supruga Ibrahim-age u Glasincu (krajem 16. stoljeća). U svim krajevima Bosne do kraja osmanske vladavine susrećemo takve slučajeve. Svaka vakufnama definira neke specifi čne namjene uvakufl jene imovine ili sredstava.

Susret Rasima i Tita

O prosvjetnim prilikama na području sreza Gračanica od 1945. do 1955. godine (autobiografski zapisi)

GRAČANIČKI GLASNIKË BROJ 23, 2007

Salih Avdić

 

Na dužnost učitelja u gračanički srez upućen sam krajem 1945. godine. Međutim ja sam počeo raditi nešto ranije,još dok je trajao rat, prvo na zbrinjavanju ratne siročadi u Bosni, a kasnije  u dječjim domovima u Beogradu, Kneževcu na Tisi,zatim Kasindolu kod Sarajeva i Sarajevu. Bilo je tu još dosta i drugih poslovakao što je otpremanje djece u Bugarsku, formiranje dječjih domova po Vojvodinii dr.

No to nije tema ovog priloga.

***

Ipak, nekoliko riječi o timpočecima.Sjećam se, 3. marta 1945. godine, u rano jutro, ispred vladikinepalače u Tuzli, sa još jednim Skojevcom, primio sam 250-toro djece, ratne siročadi,sa zadatkom da ih evakuiramo i zbrinemo u Srbiji. Ukrcali smo ih u kamione i pravac Zvornik. Tu smo primili još 150-toro, tako da ih je bilo ukupno 400.Preko Drine nije bio žičani most još podignut. Pet teških dana i noći čekalismo na obali Drine dok taj most nije bio gotov. Prešli su kamioni s brašnom iposlije nekoliko sati smo i mi prešli u Srbiju. Djeca su bila skoro gola. Ložilismo vatru i tako ih održavali u životu. Dobijali smo ponešto i hrane. Nakonukrcavanja u tako brašnjave kamione, ja sam jedno dijete, koje je imalo oko 3-4godine, stavio sebi na prsa. Kad smo došli u prvo prihvatilište, u fabriku„Zorka“, ja sam htio svog malog drugara da skinem sa prsiju, ali on je negdje uputu umro. Odnijeli su gi zakopali. Da svom malom drugaru, makar, ime saznadoh!U tom privremenom prihvatilištu djeca su se ogrijala, okupala i dobila novuodjeću. Čini mi se da sam i ja dobio sve što mi je trebalo, iako sam imaošinjel bez jednog rukava. Nakon 15 dana odmora i oporavka, odveli smo djecu u Beograd - ulica Krunska br. 8. Tu sam doživio susret sa drugom Titom. U Sali, gdje je moglo objedovati 400 učenika, bio sam dežurni. Jedan dječak mi je rekao da se u Sali nalazi dosta. Nisam obraćao pažnju na to jer su dolazile raznedelegacije. Na meni je bilo vojničko odijelo. Odjedan put se stvorila oko menegrupa oficira. Prišao mi je drug Tito i pitao me šta radim tu. Kad sam muodgovorio da sam učitelj koji je doveo djecu iz Bosne, pitao me da li znam kolikoimamo djece po nacionalnosti. Rekao sam da ne znam jer su meni sva djeca jednaka Dok je sa mnom razgovarao, jedan dječak, ime mu je bilo Rasim viknuo je: „Djeco, mi jedemo, a došao nam drug Tito.“ Djeca su skočila, isprevrtala jelo i krenula prema drugu Titu. Za dva minuta, on je bio sav mokar od poljubaca djece. Da nije bilo pratnje, čini mi se da bi ga oborili. Tito je zahtijevao da mu Rasima dovedu. Kad je upitao, odakle ga zna, kako je poznao, Rasim mu je odgovorio da je on od Rogatice i da je Tito sjedio na čardaku s njegovim nanom i jeo pure i varenike. Tito se toga sjetio i upitao Rasima šta mu je s roditeljima. Kazao je da su ih četnici zaklali. Nama je naredio da pazimo na Rasima...Kroz nekoliko dana je došao oficir i odveo ga. Bio je Titov gost 7 dana.

Ismet Ajanović

Ismet Ajanović - Oslobođenje 23.12.2010.g.

Ismet Ajanović rođen je 1922.g. u Rogatici.

ROGATICA - Popis 2013 (preliminarni rezultati)

ROGATICA

Popis 2013 - preliminarni rezultati

Hamami i hanovi u Rogatici - Hamdija Kreševljaković

BANJE, VODOVODI, HANOVI I KARAVANSARAJI...

IZABRANA DJELA III

HAMDIJA KREŠEVLJAKOVIĆ

 

 

Hakija Muftić u knjizi Fraqgmenti života spominje hanove u Rogatici koji su bili prije Drugog svjetskog ratai:

1-       Suljaga Čolić - na Mejdanu, otprilike na mjestu stare kuće rahmetli Hazima Čolića.

2-       Hadžbeg Pašić- na izlazu iz grada prema Goraždu.

3-       Alija Hasečić .  preko puta Sudžaudinove džamije.

4-       Jusufbeg Šahinpašić -  preko puta pijace

5-       Tankosava Lubarda - o na pravcu prema Holuču i putu za Višegrad, sa desne strane iznad crkve.

6-       Mehaga Hrelja  -  lokacija nekadašnje radnje sodađije Milivoja i izlaz iz gradskog bioskopa

7-       Lutvibeg Pašić - ulica niz Tabhane u pravcu mosta na Rakitnici, sa desne strane.

 Hanovi su još postojali:

 Stjenice - Han Stjenice (Muje Katice do 1900.g.)
 Kog Kramer Sela - Kapića Han
 Kod Vragolova - Han Radovan
 Pešurići - Han Pešurići
 Sjemeć - Han Sjemeć
 Živaljevići - Han Branković, Han Štavanj
 Surovi - Han Lješćice, Han Prača, Han Radovan
 Sočice - Han Radovan, Osman Han
 Seljani - Han Seljani 

ODLIKOVANJE CARA FRANJE JOSIPA ZA ROGATIČKU MUALLIMU

Prilozi za istraživanje sociokulturnog položaja žene u BiH:
Izabrana bibliografija (1900-2010) Prilog 16
ŠUKRIĆ, NIJAZ
ODLIKOVANJE ZA MUALLIMU OD PRIJE STOTINU GODINA
MUALLIM
VOL. II, BR. 12, STR. 25. 1991. 

O tradicionalnoj aktivnoj prisutnosti muslimanke, u skoro svim sferama života, na našim prostorima, govore nam pisani i usmeni izvori. Brojne vakufname (zakladnice) svjedoče o vakufskim dobrima muslimanki kao: supruga, kćeri, sestara, majki, itd. Isto to nalazimo i u sudskim sidžilima i drugim dokumentima, kao prepisanim knjigama i zapisima na njima. Usmena tradicija (lirska pjesma, sevdalinka, balada i si) govori o knjizi koju pišu i šalju, o mejtefu koji pohađaju, o levhama koje vezu na đerđefu, o suzama koje liju, dovama, ilahijama, salavatima i tekbirima, koje uče dok ispraćaju voljene na put, vojnu, po završetku hatmi, nad bešikom djeteta, ili kad to dijete prate u školu itd. Stari muslimanski hroničari Bašeskija, Muvekkit i drugi govore o tome da žensku djecu nisu podučavali samo hodže (muallimi), nego i žene muallime u Bosni poznate kao bule, a u Hercegovini kao hōdže. Je li to bila puka formalnost, ili se proces odgoja i obrazovanja muslimanki odvijao ozbiljno i sa ljubavlju?

 Dio odgovora nude nam dokumenti napisani prije skoro stotinu godina u bosanskom gradiću Rogatici, a čuvaju se u Arhivu SRBiH u Sarajevu (Fond Zemaljske vlade, S-31-2/10 br. 34498/1903). Njihovim sadržajem odlikuje se, od strane Nj.C. K. Visočanstva Franje Josipa I, muallima Uzejfa-hanuma Jamaković za svoj četrdesetogodišnji predan prosvjetni rad u mektebu.

Hronološki sadržaj dokumenata pokazuje slijedeće:

1. „Općinski ured u Rogatici upućuje Kotarskom uredu u Sarajevu 26. januara 1903. godine pismo slijedećeg sadržaja: „Po nalogu tog slavnog ureda od 16. januara 1903. god. br. 332 potpisati ured da Uzejfa-hanuma Jamaković preko 40 godina kao hodžinica u ženskom mektebu služi na zadovoljstvo ukupnog građanstva u Rogatici. Ista se vrlo lijepo ponaša, a u materijalnom stanju je sasvim hrđava...“ (potcrtao N.Š.)
2.  „19. februara 1903. god. gradonačelnik Rogatice h. Ahmed-beg Bukvica predložio je Uzejfa-hanumu Jamaković za odlikovanje, uz zapisničko svjedočanstvo h. Eminage Eminagića (72 god.) i Selim-bega Brankovića (68 god.) iz Rogatice, koji su posvjedočili da znaju Zejfa-hanumu Jamaković da preko četrdeset godina podučava žensku djecu u mektebu i da je podučavala i njihove kćeri.“
3. „22 maja 1903. godine u Rogatici je izdata potvrda — u — „Vidu jedne počastne kolajne za četrdeset godišnje vjerno službovanje, kojim je niže potpisana (Uzejfa Jamaković, N.Š.) danas od kotarskog ureda u Rogatici doista primila“.

O tome ko je bila Uzejfa-hanuma Jamaković, nažalost, osim šturih podataka iz dokumenata Arhiva, nemamo. A, iz njih se vidi da je bila već u godinama, dok naziv hodžinca upućuje da ga je dobila ili udajom za hodžu, ili da je u Rogatici u to vrijeme bilo u običaju da mu’allimu nazivaju hodžinca. Kako se iz prijedloga za odlikovanje da pročitati imala je sina Mustafu, koji se bavio trgovinom i u njoj bankrotirao, pa je i majku doveo u težak (hrđav) položaj.
Prema riječima Devlet-hanume Nalbantić (76) iz Sarajeva, koja je porijeklom iz Rogatice gdje je pohađala mekteb, tadanji mu’allim hafiz Muhammed-ef. Zagorica uobičavao bi od djece zatražiti da se učenjem Fatihe, poslije nastave, sjete bule Jamakovićke. Što znači da ona, dvadesetih godina ovog stoljeća, nije bila među živima, ali da je njen glas i ugled u rogatičkoj muslimanskoj sredini i dalje bio živ.
Zanimljivo je da je negdje u isto vrijeme (1892-1894) u Sarajevu na Muslimanskoj višoj djevojačkoj školi, predavala Uzejfa-hanuma Jabučar, ali je to sigurno druga osoba. Rodbine ili potomaka Uzejfa-hanume Jamakovića postoji još u Rogatici i okolini, a neki su nastanjeni i u Sarajevu.
Nepostojanje podataka, padanje u anonimnost i zaborav, zaslužnih ljudi i žena, za našu muslimansku pismenost i obrazovanost, ukazuje na nasušnu potrebu Islamske zajednice, a u njoj ilmije naročito da se sačini jedna monografija uleme (inteligencije), od najstarijih vremena do danas, za šta postoje realne materijalne i kadrovske pretpostavke i mogućnosti.
Ako je austro-ugarska vlast kao strana i nemuslimanska nalazila za shodno i potrebno da pohvali trud, rad i pregalaštvo jedne mu’allime u provinciji, i vrjednuje njen doprinos prosvjeti i kulturi, čak konkurentskoj orijentalnoj, kakva je u tom smislu tek obaveza IZ prema radu i trudu mu’allima koji s ljubavlju obavljaju svoj, kod Boga i ljudi, odgovoran posao. Možda bi bilo interesantno da napr. udruženje Ilmije osnuje svoje žensko-mu’allimsko krilo, koje bi ponijelo ime neke čuvene muslimanske prosvjetiteljke (Uzejfa-hanume, Fatma-hanume, itd.). Bilo bi zanimljivo uspostaviti i neku godišnju nagradu pod njihovim imenom, koja bila dodjeljivana najvrijednijoj mu’allimi, učenici Medrese ili studentici Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu.

Dr. Ibrahim Pašić

Ibrahim Pašić, doktor historije, rođen 1948. godine u Rakitnici, Rogatica. Od 1956. godine živi u Sarajevu gdje je završio osnovnu i srednju školu i diplomirao na odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta. Godine 1995. upisao je postdiplomski studiji na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Magistrirao je 11. septembra 2001. godine na temu “Politički motivi promjena antroponima i toponima u Bosni i Hercegovini”.Doktorat iz historije stekao je 2005.godine disertacijom iz oblasti starog vijeka i predslavenskih elemenata u etnogenezi Bošnjaka. Njegov znanstveni rad karakteriziraju multidisciplinarna istraživanja, zasnovana na klasičnom historijskom, arheološkom, etnološkom, politiološkom, lingivističkom i onomastičkom metodu. S aspekta navedenih metoda, posebno lingvističkog i onomastičkog, u bošnjačkoj historiografiji nema prethodnika. Profesor je historije starog vijeka i arheologije na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru. Objavio je više pojedinačnih raprava, uglavnom iz prethistorije i antike i četiri knjige: Zločin u Ahatovićima, Sarajevo 1993. godine, Toponimska srbizacija Glasinca, Sarajevo 1996. godine, Od hajduka do četnika, Sarajevo 2000. godine, Kulin i Prijezda, dva imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinstiji srednjovjekovne Bosne, Zenica 2006. godine i Predslavenski korijeni Bošnjaka – od planine Romanije do istočnih granica rimske provincije Dalmacije, Mostar 2008. Učestvovao je na brojnim naučnim skupovima i konferecijama. U Sarajevu je nakon teške i kratkotrajne bolesti preminuo  23.6.2017.g. a dženaza akademika Pašića obavljena je na Grličića brdu u Sarajevu u subotu, 24. juna.