Pripremio: Žepa-online
VLAJKO PALAVESTRA
Etnološko-folkloristička istraživanja u Žepi
UVOD
Etnografsko odjeljenje Zemaljskog muzeja u Sarajevu poduzelo je, kao nastavak svojih ranijih naučnoistraživačkih poduhvata (proučavanje života i kulture stanovništva Livanjskog polja i Imljana), obradu života i kulture muslimanskog stanovništva u Žepi, u istočnoj Bosni.
Prillkom izbora muslimanske etničke grupe, koju je, u okvirima planskog etnološko-folklorističkog istraživanja Etnografskog odjeljenja trebalo ispitivati, rukovodili smo se, prvenstveno, potrebom da se što kompletnije sakupi sam materijal, pošto su dosadašnja ispitivanja bosansko-hercegovačkih Muslimana vršena parcijalno, u raznim geografskim sredinama i raznim oblastima narodnog života, tako da ne možemo kazati da je narodna kultura Muslimana u našoj Republici dosadašnjim ispitivanjima u potpunosti obuhvaćena. Osim toga, dosadašnja studijska analiza takvog nesistematski sakupljenog materijala, zajedno sa pokušajima koji su u našoj stručnoj etnološkoj (i ne samo etnološkoj) literaturi ostvareni na sintetskom tumačenju karaktera naših Muslimana, njihova porijekla i etničkih osobenosti, ukazali su na potrebu etnološkog proučavanja jedne kompaktne seoske muslimanske grupe, u kojoj bi se uticaji, primljeni prvenstveno iz gradova, što manje osjećali. Nakon izvršenih rekognosciranja i prethodnih ispitivanja, ustanovili smo da sela u području Žepe u potpunosti odgovaraju zahtjevima takvog radnog zadatka1.
Terenski rad je obavljen u više navrata, a započet je regnosciranjem maja 1961. godine, nakon koga je uslijedilo višekratno ispitivanje juna, jula i oktobra 1961. godine, zatim oktobra 1962. i, konačno, marta 1963. godine. Obradjena je narodna privreda, arhitektura, nošnja, tekstilna tehnoiogija, zatim narodni običaji, vjerovanja i narodna medicina, narodna proza i poezija, narodne društvene igre, narodna muzička tradicija i narodni govor2, i, posebno, narodna tradicija po porijeklu pojedinih žepskih rodova. U vezi sa ovim terenskim istraživanjima obavljeno je ispitivanje srednjovjekovnih nekropla u području Žepe, a rezultati tog rada, koji se štampaju odvojeno, treba da omoguće bolje poznavanje prilika na tom području u doba prije islamizacije3.
U cilju uporedjivanja narodnih tradicija žepskog stanovništva sa tradicijama stanovnika okolnih oblasti, vršena su, prema potrebi,i dopunska komparativna sakupljanja materijala, kako bi se šlo sigurnije omedjio prostor rasprostranjenja specifičnih crta u norodnoj kulturi Žepe.
Veoma mali broj rodova koji su po narodnoj tradiciji starinački (4) i znatan procenat doseljenika iz susjednih oblasti, većinom novijeg datuma (36,38%), upozoravaju nas na stanoviti oprez prilikom definisanja starosti i porijekla osnovnih elemenata narodne kulture Muslimana u Žepi. Medutim, ukoliko prihvatimo kao tačnu narodnu tradiciju o starijim doseljenicima, koje smo, po narodnom kazivanju, u Žepi mogli konstatovati (18 rodova. ili 23.37% od ukupnog broja rodova), možemo pretpostaviti da su upravo ti rodovi starijih doseljenika izvršili prenošenje prvenstveno toponomastike a zatim atuhtone i lokalne tradicije na nove, skorašnje doseljenike. Ovi stariji doseljenici (koji su doselili vjerovatno u XVII i XVIII vijeku), bili su, takodje, ona grupacija stanovništva koja je izvršila asimilaciju slovenskih starosjedilaca u Žepi i odigrala značajnu ulogu u formiranju današnjeg inventara kulturnih tradicija u mnogim oblastima narodnog života u Žepi. Najstariji pisani izvor koji dosada poznamo, turski popis iz godine 1468—1469, spominje u nahiji Vratar, u Vilajetu Kovač, veliki broj sela čije nazive i danas susrećemo u području Žepe, ili, pak, u bližoj okolini4. Tako se spominju sela Vratar, Ljubomišlje, Žepa, Ribioci, Slap, Laze, zatim sela za koje se može pretpostaviti da im se staro ime sačuvalo danas u nazivu pojedinih lokaliteta u Žepi, te znatan broj sela, odnosno lokaliteta koje danas, u Žepi, ne možemo naći. U spomenuti turski popis ova žepska naselja su upisana kao carski has, odnosno hasovi Isabega Ishakovića ili pak kao zijameti ili timari ljudi koji su sačinjavali posadu grada Ključevca; zanimijivo je da u nahiji Vratar nema spahijskih timara, što, pored ostalog, može značiti da je znatan dio tadašnjeg stanovništva bio slobodan, izvan feudalnog posjeda, nije bio potčinjen feudalcima.
Postojanje ovih toponima i danas, uz egzistenciju izvjesnog broja naziva za pojedine lokalitete u Žepi koji imaju nesumnjivo hrišćansko obilježie (Križevac, Crkelj, Za krstom, Vidov do, Crkvina, Marino Osoje, Šćepan grad itd.), govori u prilog pretpostavci da je broj starinačkih rodova u Žepi morao biti znatniji nego što je to danas slučaj i da su stariji doseljenici, koji su na današnje, nesumnjivo skorašnje, doseljenike prenosili izvjesne lokalne tradicije, morali biti u dužem kontaktu sa starosjediocima. Znači, u današnjem stanovništvu Žepe sačuvan jo kontinuitet u pogledu konzerviranja toponomastike.
Pitanje kontinuiteta ćemo, zbog njegove važnosti za sagledanje procesa etničkog razvoja ove muslimanske grupe stanovništva, razmotriti malo podrobnije, služeći se i drugim elementima i rezultatima istraživanja koji nam stoje na raspolaganju. Uz nekoliko današnjih muslimanskih grobalja u Žepi, bila ona napuštena ili još uvijek aktivna, nalaze se ostaci srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, što ukazuje postojanje tradicije sahranjivanja novih muslimana uz svoje neislamske pretke5. Zanimljivo je da su nam stariji kazivači, spominjući stari običaj održavanja dova, molitava za kišu u doba suše, spominjali lokalitete koje je taj ophod naroda, sa hodžom na čelu, redovito obilazio. Ophod se kretao ispred džamije u Žepi, gdje je održana prva molitva, prema groblju na Tuležu, u selu Stop, odatle je produžavao na lokalitet Podbrdalje, do groblja, a završavao je na planini Bukoviku, na lokalitetu Panjak. Na svim ovim mjestima, koja imaju nesumnjiv sepulklarni karakter, što može biti osobito značajno pošto se radi o molitvama za kišu, nalaze se ostaci srednjovjekovnih nekropola, koje smo, na licu mjesta, konstatovali 6. S tim u vezi je zanimljiv i jedan, doduše usamljen podatak, zabilježen od jednog starijeg kazivača u Žepi, koji za lokalitet „Docevi” u selu Ljubomišlju, na mjestu gdje se, danas, nalaze brojni srednjovjekovni spomenici, kaže da se nekada, u staro vrijeme, nazivao „Crkvina” 7. U istom svjetlu je, svakako, zanimljiva i tradicija o tome da su u selu Purtić prije današnjih muslimanskih žitelja „živjeli nekakvi pravoslavci”, iako se ovaj podatak ne može uzeti kao vjerodostojno svjedočanstvo, pošto su ovi “pravoslavci” mogli biti čifčije, samo privremeno naseljeni na aginskoj zemlji u Purtićima, i to tek u novije vrijeme.
Pogled na žepsku dolinu sa zapada (Foto: M.Petrič)
U prilog pretpostavci o kontinuitetu žepskog stanovništva govore i izvjesni elementi i zaključci, izneseni u radovima koji slijede. Posebno je značajno utvrdjivanje područja rasprostiranja oblika starinskog polifonog pjevanja u Žepi, koje se, što je veoma zanimljivo, podudara sa granicama nahije Vratar turskog perioda, vrlo vjerovatno, te granice obilježavaju i područje srednjovjekovne župe Vratar 8. Iz ovoga proističe da se u jednoj jasno omedjenoj predionoj cjelini, kakva je Žepa, sačuvao lokalni autohtoni način starinsikog pjevanja, koji su doseljenici mogli primiti samo od autohtonog stanovništva, dakle od starosjedilaca. Napuštanje svojih narodnih tradicija matice iz koje su potekli i preuzimanje novih, koje pripadaju kraju u kome se naseljavaju, često je konstatovano kod doseljenika u mnogim našim krajevima, tako da ni žepski doseljenici u tnm pogledu ne predstavljaju nikakav izuzetak.
Znatan broj elemenata i odredjenih pojava u kulturi današnjeg muslimanskog stanovništva Žepe pokazuje izrazit južnoslovenski karakter i dublje slovensko porijeklo 9. Ono što treba posebno istaknuti jeste zaključak da upravo u Žepi, medju Muslimanima, ti elementi i pojave pokazuju znatnu starinu i da se, u tom svjetlu, Žepa predstavlja kao rezervat u kome su očuvani arhaični oblici narodne kulture. Seosko muslimansko stanovništvo ovog područja je, zbog specifičnih uslova svoga razvoja, za vrijeme turske vladavine sačuvalo odredjeni kontinuitet kulturnih tradicija starijeg slovenskog stanovništva i u tom smislu omogućilo ja- snije sagledavanje sudbine stare slovenske baštine kod naših Muslimana 10.
Pitanje islamizacije stanovništva ovog područja zaslužuje posebnu pažnju pošto se, na osnovu pravilnog sagledavanja tog procesa, jedino ispravno može tumačiti porijeklo, karakter
Srednjovjekovni nadgrobnl spomenik Iz Ljubomlilja Foto: V. Palavestra
i intenzitet ovih pojava u narodnoj kulturi stanovništva Žepe koje su nesumnjivo nastale kao rezultat islamskog uticaja na taj dio našeg naroda. Prema turskim popisima iz 1468-69. i 1485. godine, u tadašnjim selima današnjeg područja Žepe (Vratar, Žepa, Slap, Ljubomišlje, Ribioce, Laze, Vrelo i Stop) bila je, pet godina nakon turskih osvajanja, 91 hrišćanska kuća i samo jedan jedini novi Musliman, a 1485. na osnovu popisa iz te godine, vidi se da je broj hrišćanskih kuća u opadanju (svega 79 i 7 neoženjenih članova), dok se povećava broj Muslimana (ukupno 11 kuća i dva neoženjena) 11. Ovdje nisu uzeti u obzir podaci koji se odnose na ona sela koja danas ne spadaju u podrućje Žepe (a u ono vrijeme su, zajedno sa Žepom, spadali u nahiju Vratar), kao ni podaci o prelaženju na islam u onim selima iste nahije koja nismo uspjeli ubicirati. Na osnovu ovih podataka iz najstarijeg perioda turske vlasti u našim krajevima slijedi da je proces islamizacije bio umjeren i spor i da nema ni traga nekom nasilnom prevjeravanju12. Kako je taj proces tekao dalje, sve do kraja XVII stoljeća, možemo pretpostaviti samo po analogiji sa drugim krajevima Bosne i Hercegovine na osnovu do sada objavljenog materijala. Publikovani podaci pokazuju da je prelaženje domaćeg stanovništva bilo u prvim decenijama turske vlasti sporo i postepeno, da se krajem prve polovine XVII vijeka intenzivira i traje sve do Bečkog rata (1682 -1699) kada polagano počinje da jenjava13.
Nišan Topči-Sinanpaše na Tuležu (Foln: M. Petrić)
Prema tome, XVI i XVII vijek su i u Žepi, najvjerovatnije, razdoblja u kojima je uslijedio najintenzivniji proces prelaženja na islam.
Sve dok se ne izdaju potrebni dokumenti, za nas će ostati nepoznanica da li su, nezavisno od tog procesa, u Žepi i dalje egzistirali rodovi koji nisu prihvatili islam. Nagadjanja u tom pravcu su, u svakom slučaju, nezahvalna. Ako se postojanje znatnog broja neislamskih elemenata u narodnoj kulturi Muslimana Žepe ne može tumačiti paralelnim, istovremenim životom autohtonog, domaćeg stanovništva, od koga je jedan dio zadržao svoju pradjedovsku vjeru, a drugi primio islam, onda nam jedino ostaje mogućnost da postojanje tih elemenata protumačimo tako da je okolno hrišćansko stanovništvo (na Glasincu, u Osatu i drugdje), tokom vremena,
Kula u Žepi (Crtež: V. Palavestra)
kroz neprestano medjusobno kontaktiranje, koje je i danas veoma živo i intenzivno, uvijek iznova osvježavalo odredjene tradicije koje su, inače, strane islamu14. S obzirom na činjenicu da se radi o seoskom stanovništvu u teško pristupačnom području, smatram da su neislamski, slovenski elementi u današnjoj narodnoj kulturi Muslimana Žepe (na primjer, zemljoradnička i stočarska proizvodna terminologija, neki elementi u tehnikama tkanja i dr. 15) ostali sačuvani uglavnom zahvaljujući tome što se održao kontinuitet stanovništva. Muslimani u Žepi su već u prvim godinama turske vlasti bili izloženi uticajima islama i islamske kulture; bilo je, nesumnjivo, pojava djelimične, pa i potpune konverzije pujedinih rodova, ali je isto tako činjenica da stare, pradjedovske tradicije nisu sasvim odbačene i napuštene, već su, paralelno sa novom, islamskom tradicijom, nastavile da žive sve do danas.
Sedamnaesti i osamnaesti vijek bili su, pretpostavljam, presudni za formiranje današnjih tradicija Muslimana u Žepi, kao i za konsolidaciju njihove etničke grupe. Na osnovu nekih indicija možemo pretpostaviti da je, u to vrijeme, u Žepi bilo hrišćana (najvjerovatnije pravoslavaca), koji su, osobito u XVIII vijeku, kada je muslimansko starinačko stanovništvo bilo prorijedjeno ratnim gubicima i epidemijama (osobito je kobna bila kuga 1783. godine), predstavljali najznačajniju kolonizacionu formaciju u istočnoj Bosni. Ovom migracionom talasu mogli su pripadati i oni „pravoslavci“, koji su, kako narodno predanje kaže, ranije stanovali u Purtićima, ali se, isto tako, može pretpostaviti da je u Žepi u to vrijeme još uvijek bilo starosjedilačkog stanovništva koje nije islamizovano. Hrišćani su, najvjerovatnije predstavljali znatan procenat čifčija, iako moramo dozvoliti i postojanje muslimanskih čifčija, na raznim spahilucima u žepskom području16. U ovo vrijeme pada opšte opadanje otomanske imperije, koje se očitovalo kako na bojnom polju, tako i na unutrašnjem, društvenom planu, što je, u izvjesnoj mjeri, dovelo do znatnih poremećaja u odnosima islamizovanog i neislamizovanog stanovništva u našim krajevima. Ovakva situacija je osobito pogodovala jačanju podvojenosti izmedu te dvije grupe stanovništva s jedne strane, dok je s druge vodila medusobnom zbližavanju pripadnika istih konfesiia17. Muslimani Žepe su, u ovoi fazi razvoia svoie etničke grupe, nosili u svojoj tradiciji još uvijek svježe tragove pradjedovskih kulturnih dobara, a kako su, istovremeno, bili izloženi uticajima koje im je donosio islam, kod njih su se, kao rezultat toga kulturnog sinkretizma, tokom vremena formirale odredjene etničke osobine, specifične za Muslimane na širem području18. Uticaj islamskog vjeronauka, dodiri sa urbanizovanim muslimanskim sredinama (čaršije), kao i mnogobrojni vojnici-veterani koji su se vraćali u rodni kraj, doprinose afirmaciji različitih proizvoda islamske kulture (organizacija života, osobito unutar porodice, način odijevanja, ishrane, stabiliziranje odredjenih shvatanja islamske civilizacije i šerijatskih propisa19) u zabačenoj seoskoj sredini kakva je Žepa.
Dolazak znatnijeg broja islamskih rodova, osobito u toku XIX vijeka (iz zapadne Srbije i, kasnije, Sandžaka) samo je ojačao muslimansku grupaciju u Žepi. Talas tih novih doseljenika, koji, prema ispitivanijma porijekla stanovništva, predstavljaju najveći procenat medju današnjim stanovnicima žepskih sela, nesumnjivo je donosio nove elemente narodnih kulturnih tradicija, čime je, svakako, donekle izmijenjena slika pravih, autohtonih žepskih lokalnih tradicija. Ispitivanja materijalne i duhovne kulture koja smo izvršili, a osobito kompariranje sakupljenog žepskag materijala sa narodnim tradicijama Muslimana (i ne samo Muslimana) u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, jasno pokazuje, pored ostalog, i značaj donesenih elemenata, koji su, doprli u Žepu, reducirali se, transformirali ili asimilirali lokalne, „žepske“ tradicije20. Svakako, izmedju mnogih elemenata tih specifičnih lokalnih tradicija Žepe, osobito na području duhovne kulture, postoji velika sličnost, čak bi se moglo reći i ujednačenost, sa ostalim muslimanskim grupama stanovništva u Bosni i Hercegovmi (osobito u slučajevima ako ono živi u kompaktnim etničkim cjelinama), što se, na prvom mjestu. može tumačiti uticajem islama kao njihove zajedničke religije koja im je, na odredeni način. poslavljala iste životne norme i koja ie omo^ućavala istovjetne uticaje. Ti doseljenici su konačno formirali današnji lik kulturmh tradicija stanovništva Žepe i dali im onaj pečat koji one danas nose. Možemo za sada, bez poznavanja potrebnih izvora, samo pretpostavljati da li je, u periodu njihove kolonizacije u Žepu, bilo i raseljavanja pravoslavnih rodova iz Žepe, što je konstatovano u nekim drugim krajevima21.
Prema tome, XVII i XVIII, a naročito XIX vijek su vremensko razdoblje u kome su se odigrali procesi koji su bili presudni za formiranje kako kulturnih tradicija tako i same etničke grupe Muslimana u Žepi. Iako je stanovništvo Žepe u pogledu konfesije danas jedinstveno i kompaktno, narodne tradicije tog stanovništva pokazuju različitu starinu i različito porijeklo. Postojanje znatnog broja arhaičnih elemenata, manje ili više reduciranih oblika, uz paralelno egzistiranje raznorodnih novijih uticajn predstavljaju dominantnu, osnovnu karakteristiku narodne kulture ove etničke grupe. Radovi koji slijede osvijetliće ovu konstataciju brojnim primjerima i omogućiti bolje i jasnije sagledavanje procesa formiranja današnjeg stanovništva u Žepi i kulture koju to stanovništvo nosi u svojoj tradiciji.
.........................................................................................................................................................
1 Rekognosciranja u području Gornjeg Borča, na izvorištu Neretve, i u Žepi obavili su M. Petrič i V. Palavestra
2 Pored članova etnografskog odjeljenja Zemaljskog muzeja u Sarajevu, čiji su radovi i uvršteni u ovu monografiju, u ispitivanjima su učestvovail Milica Obradović, tada stručni saradnik Odjeljenja, koja je ispitivala narodne društvene igre, kao i Nikola Pavković, tadašnji kustos, koji je prikupljao gradju iz narodne arhitekture. Pored navedenih, u ispitivanjima u Žepi je, kao spoljni saradnlk, učestvovao i prof. Cvjetko Rihtman, redovni profesor Muzičke akademijo u Sarajevu. Drugi spoljni saradnik, čiji se prilog takodje objovljuje, prof. Dr Jovan Vuković, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu (katedra za srpskohrvatski jezik), izvršio je jezičku analizu narodne proze, snimanje na magnetofonske trake.
3 V.Palavestra i M.Petrič,Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u Žepi (rukopis predat za štampu)
4 Upor. Žepa i njena okoina u prvim decenijama turske vlasti, str. 39 ff.
5 Ostatke srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, uz aktivna muslimanska groblja, nalazimo u samoj Žepi, zatim u Ljubomišlju, Krnjićama i Stopu (na Tuležu).
Sve u svemu. u Žepi smo konstatovali ukupno 162 spomenika iz srednjeg vijeka, većinom u obliku neukrašene ploče bez postolja (67 spomenika). Slijede spomenici u obliku niskog sljemenjaka s monolitnim postoljem (33), to sanduci bez postolja (29). Srednjovjekovni spomenici u Žepi su rijetko ukrašeni (svega 11), a u pogledu forme i načina ukrašavanj oni na sebi sjedinjuju oblike i ornamentalne elemente srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika istočnobosanskog područja i Podrinja sa zapadnom Srbijom.
6 Upor. E. Schneewiss Serbokroatische Volkskundc. Erster Tell. Volksglaube und Votksbrauch. Berlln 1961, str. 164.
7 Kao zanlmljlva potvrda vjerodostojnosti izvjesnih narodnih predanja koja se čuju u Žepi može, uz nesumnjivo stari toponim “Topčije” u Stopu, poslužiti i legenda o Topči-Sinanpaši, koja spominje nrkog topčiju “koji se naselio u Žepi i od sultana dobio zemlju”. Naime, turski defter iz 1468. godine spominje u Žepi topčije koji su živjell na “vojoj zemlji i uživali poseban status (upor. Žepa i njena okolina u prvim decenijama turske vlasti str. 41).
8 Upor. prilog C. R i h t m a n. Narodna muzička tradicija Žepe.
9 Većina muslimanskih narodnih običaja vezana je za pojedine hrišćanske praznike, i to po starom kalendaru, tako da mnoge iste oblčaje vrši u iste dane i muslimansko i pravoslavno stanovništvo. Ali ono što je najznačajnije u tim običajima, to su prethrišćanski elementi, ostaci starih običaja i vjerovanja koji potiču još iz slovenske starine. Kod muslimanskog stanovništva u Bosni i Hereegovini najbolje su se sačuvali baš ovi elementi običaja. A to su u osnovi zemljoradnički i stočarski običaji koji se vrše bilo uz poslove oko zemljie ili stoke ili još češće o praznicima u namjeri da se utiče na proizvodnju, ili pak običaji koji se vrše radi zdravlja i zaštite ljudi i stoke, radi muškog poroda i svakog napretka, itd. Ista je stvar i sa narodnim vjerovanjima. Vrlo je značajno da su se, pored tako znatnih uticaja u životu i materijalnoj kulturi naših Muslimana, i pored velikih promjena u jeziku (prevladjivanje ijekavštine), ovi običaji tako uporno održavali. Iako se svi ovi običaji nisu posvuda podjednako uočavali, značajno je da kod muslimanskog stanovništva u cijeloj Bosni i Hercegovini nailazimo na brojne tragovo ovih prastarih slovenskih običaja. Š. Kulišić, Razmatranja o porijeklu Muslimana u Bosni i Hercegovin, GZM NS, sv. VIII, Sarajevo 1953. str. 130—151.
10 Upor. priloge o narodnoj privredi u Žepi, tehnologiji i tehnici tkanja, narodnim običajima, medicini i vjerovanjima, u kojimo ova konstatacija ima iscrpnije potvrde.
11 Upor. Žpa i njena okolina u prvim decenijama turake vlasti. str. 39 ff.
12 Veoma je bio sličan procs islamizacije seoskog stanovništva u Lepenici, u srednjoj Busni. Podaci koje sam mogao koristiti za sagledavanje tog procesa pokazuju da prema „popisu ove nahije iz 1468. godine. dakle pet godina poslije pada ovog kroja pod tursku vlast, od 279 domaćina, sa još 61 odraslim muškim članom njihovih domaćinstava, koji su nazivani mudžeredi, nema nijednog lica koje je bilo prešlo na islam... Proces islamizacije nije uzeo maha ni u sljedećem deceniju“. Dr H. Šabanović, Lepenica u prvom stoljeću turske vlasti (u štampi).
Medjutim, kako pokazuju turski defteri, na ovom području je 1519. godine bilo samo 160 hrišćanskih kuća prema 393 muslimanske. Zanimljlvo je spomenuti da pada u oči kako mahom neoženjeni seljaci prelaze na islam.
13 Ioko još uvijek nije publikovana sva istorijska grada koja bi proces islamizacije u Bosni i Hercegovini jedino pravilno osvjetlila i objasnila (ovdje mislim prvenstveno na objavljivanje dokumenata iz vremena turske vlasti u ovim zemljama), spomenuću ipak neke novije radove koji su obradjivali ovo pitanje, a koji su djelimično koristili samu istorijsku gradju, odnosno postojeću literaturu o islamizaciji u našim krajevima: A. Solovjev, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne. Godišnjak istorijskog društva Bosne i Hercegovine, knj. I. Sarajevo 1949; S. Kulišić, nav. djelo; N. Filipović. Bosna i Hercegovina, istorija naroda Jugoslavije, II (V poglavlje), Zagreb 1959; M. Tayyib Okic, Les Kristians (Bogomiles Parfaits) de Bosnie d'apres des documents turc inedits. Sudost-Forschungen. Band XIX, Munchen 1960; Dr H. Šabanović, Lepenlca u prvom stoljeću turske vladavine (u štampi); Isti. Sumarni pois bosanskog krajišta 1455. godine (u štampi) itd
14 Takvo je, na primjer, spominjanje Ognjene Marije prilikom obavljanja izvjesnih mgičnih radnji, običaj dijeljenja hrane poslije sahrane i prilikom pomena itd.; vidi detaljnije u radovima o narodnim običajima, vjerovanjima i medicini u Žepi.
15 Upor. radove o narodnoj privredi. tehnologijl i tehnici tkanja u Žepi.
16 Zabilježeni toponimi „Spahovine“, „Pašovina“, „Begluk“. „Spahin hrid“ itd. govore u prilog pretpostavci da broj čifčija na spahijskoj zemlji u Žepi nlje bio neznatan. S ovim treba dovesti u vezu i postojanje kule u samoj Žepi, koja je, svakako, bila podignuta upravo s ciljem da se što neposrednije upravlja spahijskim dobrima.
Datiranje ove kule za sada je nejasno; narodna tradicija je veži uz ime nekog Redžep-paše. S obzirm na način gradnje i izvjesne gradjevinske karakteristike, kula u Žepi pripada starijem tipu takvih gradjeina u Bosni i Hercegovini, tačnije XVII vijeku (upor. H. Kreševljaković. Kule i odžaci u Bosni Hercegovini. Naše starine II, Sarajevo 1954. str. 73). Provjeravanje narodne tradicije u pogledu vjerodostojnosti postojanta Redžep-paše otkrilo je samo jednog jedinog Redžep-pašu rodom Bosane, koji je bio veliki vezir 1632. godine. Bilo bi suviše smjelo poistovjetiti ove dvije ličnosti, pošto turska istoriografija, koju sam konsultovao, ne kaže izričito iz kojeg je kraja Bosne bio rodom veliki vezir Redžep-paša. S obzirom na to da je bio prisan prljatelj Husrev-paše Sokolovića, koji je bio porijeklom iz okoline Rudog, moglo bi se pretpostaviti da su bili zemljaci, iz istih krajeva.
O egzistiranju znatnijeg broja čifčija u Žepi da se, pored ostalog, zaključivati i na osnovu popisa bosanskih spahija u ordiji na Prutu 1711. godine. upor. V. Skarić. Popis bosanskih spahija iz 1123 (1711) godine. GZM. XLII, Sarajevo 1930 str. 1-100.
17 ...u cjelini, proces izjednačavanja starijeg i doseljenog muslimanskog stanovništva u pojedinim krajevima Bosne i Hercegovine je olakšan zbog znatne etničke ujednačenosti muslimanskog stanovništva, do koje se došlo u toku njegovog formiranja... Uz opštti i dominantan uticaj tursko-istočnjačke kulture, i značajnu ulogu starijeg stanovništva, na ujednačavanju muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini djelovalo je i nstajanje viših feudalnih slojeva koji su se dobrim dijelom izjednačili sa ostalim muslimanskim stanovništvom - S. Kulišić, nav. djelo. str. 157.
18 U to se vrijeme formira, na prlmjer, današnji oblik i sadržaj muslimanske epske poezije (upor. A. Schmaus. Studije o krajinskoj epici, Jugoslavenska akudemija znanosti i umjetnosti. Odjel za filologiju, knj. V. Zagreb 1953. str. 97 i dalje); narodna proza je znatno uplivisana orijentalnim inventarom narodnih priča, dok predrnja, osobito lokalna, nastavljaju svoj život bez znatmjih promjena. Itd.
19 S. K u l i š i ć, nav. djelo, str. 134.
20 U ovom pravcu su posebno zunimljivi rezultati ispitivanja narodnog govora i narodne muzičke tradicije, te neki rezultati proučavanja narodne privrede i arhitekture u Žepi.
21 Dr R. Jeremić, O poreklu stanovništva tuzlanske oblasti. Glasnik Geografskog društva, sv. 7 i 8. Beograd 1922. str 150, 152.
