12.04.2015.

Čistog obraza i čiste duše

  Čistog obraza i čiste duše
autor: Mediha Rađo Hasanović 

Polahko odlazi noć, povlači svoj crni plašt razastrt po brdima, livadama, selima, kućama. Pojavljuje se svijetlost blaga i tiha, donoseći svježinu jutra. Prolomi se ezan... Zvonki glas džamijskog imama poziva na spas, na obraćanje jedinom stvaraocu i gospodaru svih svjetova, tame i svjetla, vidljivog i nevidljivog, jedinog nam Boga! Ptičice cvrkuću, horozi pjevaju, čuje se klepetanje bakrača i kašljucanje ustalih seljana. Mala kučica, huđera okrečena u bijelo sa zelenim prozorčičima od jednog krila sastavljenog od šest cijelina, razdjeljenih drvenim pregradicama na kojima je okčen punim bodom vezeni kratki šifončić, cvjetnih motiva. Vrata od daske, colarice, izblanjana, zelena sa velikom halkom! Pred pragom napolju velika ploča, ali u stvari od godina gaženja izlizani kamen koji je bio već stotinama godina tu i jedini preživio paljenje i golgotu četničku od 1942 do 1945 godine, kad se vratiše preživjeli seljani i od države dobiše te huđerice. Domaćica koja nađe samo tu ploču-kamen i metnu je pred svoja vrata, gdje je i pripadala. Već je prošlo petnest godina kao je i ona i ploča tu. Udovica pogurena pokrivena bijelom šamijom sa vezenim listovima i katu i pletenom poluveru uvijek je nalazila posla oko kuće, mala, sebi i svoje djece. Bilo ih je četvero. Rodila je devetero... Kad pomisli na njih orose joj se zelene oči upale i prazne, uvehle od tuge i prolivenih suza. Nastradaše u krvoločnim pohodima čeničkim kao djeca i mladići. Muž, cjenjeni domaćin u džematu bio je među prvim žrtvama dok je kosio žito u polju. Preživjelu djecu trudila se kao i svi koji su sa tog podneblja, da odgoji kao čestite i vesele ljude, koji će stvarati novi i ljepši svijet. Narod Rogatičkog kraja krase osobine pripisane čestitim i poštenim ljudima, velikim radnicima i borcima. Žene, vesele, poštene radine majke i supruge, sestre i ščeri. Kroz stoljeća Rogatica je iznjedrila čestite ljude u punom smislu te riječi. Osobe sa stavom, vjerom, poštenjem, održanjem zadate riječi, bez obzira na status, obrazovanje i položaj, sve do jednog je krasilo ljudstvo! Iz male kučice u svijet odoše dva sina i dvije ščeri. Gdje dođoše tu donesoše toplotu ljetnog dana,s vježinu zimskih hladnih noći uokvirenu čistoćom bijelog svjetlucavog snijega. Mirisu homore i pokošenog žita. Majčinim savjetima podkovaše mudrost življenja, obećanjem o čestitošću života vodiše svoje porodice i evlad. Učiše, stvaraše, prenosiše svu ljepotu zajedništva bratske i sestrinske ljubavi. Miris pite iz tiš šporeta pomaščene kajmakom, iftarskim jelima i slatkim pitama po kojima rogatičankama nema ravnih. Moja Istočna Bosna majka, kao i majka sa početka priče. Prosu po cijelom svijetu evlad. Čistog obraza i čiste duše njene ščeri, njeni sinovi danas kad pročitaju istoriju i priču o majci Rogatici i Istočnoj Bosni, grudi im ispuni ponos i ljubav, želja da to održe i budu bar malo kao njihovi preci po kojima je istorija ostala i opstala čista i ponosna...

Nema komentara:

Objavi komentar