24.09.2014.

Ramo Bajraktarević, Dobrače, (1910-1992)


 Ramo Bajraktarević, Dobrače, (1910-1992) 
autor: Velija Palo 

Ramo Bajraktarević je bio najpoznatiji od Bajraktarevića, koga je pamtila moja generacija. On je praunuk Ahmeta-bajraktara Dobrače, po kome je ovo prezime i nastalo u Dobračama, no o tome će biti riječi kasnije. Većina ga je, čak i pravoslavaca, oslovljavala jednostavno sa Ramaga. Čovjek koji je bio izuzetno respektovan među obje nacije. Nešto detalja iz njegove biografije koje nisam poznavao, sam našao u člancima ”Oslobođenja”, iz pera rogatičkog dopisnika Sretena Mitrovića. Ramo je, daleke 1934. godine, izabran za odbornika opštine pračanske, sreza rogatičkog, kako piše. Od tada pa do prvih višestranačkih izbora 1990. godine je bio odbornik. Biran je i za prvog odbornika narodnooslobodilačkog odbora, već u prvim danima ustanka u drugom svjetskom ratu. Dekret o tome su potpisala dvojica od organizatora ustanka na Romaniji Mihailo Bjelaković i Savo Pređa. I na prvim poslijeratnim izborima Ramo je ponovo biran za odbornika. Iako zemljoradnik i samouk, nastojao je da dužnosti odbornika odgovori koliko je umio i mogao. Na području njegove izborne jedinice i uopšte na području Sočica ni jedan značajniji događaj nije prošao da o njemu nije dao mišljenje i odbornik Ramo. U nekoliko posljednjih saziva Skupštine opštine u Rogatici imao je čast da kao najstariji odbornik predsjedava prvim sjednicama novoizabranih odbornika. Ramo je tokom dugogodišnjeg odbornikovanja bio biran i na niz drugih društveno-političkih funkcija – u SSRN, savjetima škole, zadružne savjete i druge. Ramina riječ se uvijek posebno cijenila i najčešće imala odlučujuću ulogu. On miri zavađene, dijeli očeve i sinove, braću. Negdje s početka sedamdesetih godina prošlog vijeka bila je neka vojna vježba na teritoriji Sočica uz izuzetno loše vremenske uslove. Rukovodstvu vježbe je Ramo predložio da vojska konači po kućama u Dobračama i na Kovačici što je i prihvaćeno. Ovaj gest Bajraktarevića nije ostao nezapažen i kao priznanje njemu i njegovom selu dodijeljen je TV prijemnik na poklon od Skupštine opštine i rukovodstva vježbe. Odbornikovanje je bio samo jedan dio posla. Bio je član Opštinskog odbora SUBNOR-a, delegat SIZ-a osnovnog obrazovanja, mjesne konferencije SSRN-a, predsjednik mirovnog vijeća u mjesnoj zajednici. Ni društvena priznanja nisu izostala. Dobitnik je Ordena rada sa srebrnim vijencem kojim ga je odlikovao drug Tito, pohvala za angažovanje u vježbi ”Jesen 73”, šestoseptembarsko priznanje koje se daje najzaslužnijima za razvoj rogatičke opštine i druga. Ramo je bio saradnik narodnooslobodilačkog pokreta od samog početka. Tiho, neprimjetno. Par puta ga je Teufik Hodžić pomenuo i knjizi „Crni Mujo“ upravo u tim početnim fazama ustanka i kad je prijetilo krvoproliće. Negdje 1941-42. godine kod njega su bila četvorica partizana sa Romanije.Imena ne znam, samo znam da je jedan proglašen narodnim herojem ili je kasnije bio general. Ta vijest je došla do ustaša i njihov zapovijednik Lojo pošalje Selima Spahića (iz Sočica) da ih likvidira ili privede. Opkolili su kuću, partizani su bili na tavanu. Ramo je izašao i pričao sa Selimom, nakon čega je ovaj postrojio jedinicu i otišao neizvršenog zadatka. Jedan od četvorice partizana je kroz ”komin” slikao Selima na konju.. Ovaj primjer pokazuje koliko je Ramo bio respektovan. Priča se ovdje nije završila. Po završetku rata je Selim Spahić pozvan na suđenje za učešće u ustaškom pokretu. Pokazana mu je slika ustaše na konju i pitanje je da li je to on. Na potvrdan odgovor su ga podsjetili na momenat kad je slika uzeta što je rezultiralo oslobađajućom presudom. Selim je kasnije napravio jednu grešku i dopao robije. Prvih mjeseci s početka drugog svjetskog rata je bilo nekih ubitstava i osveta počinjenih od ustaša i četnika. Tako je kao osveta za nekog ubijenog Karića iz Podgraba na kućnom pragu stradao neki od Radovića. Ramo je stigao malo prekasno. Ali su on i Osman Osmanović dogovorili sa Radovićima da se uzajamno štite i to se poštovalo sve do oslobođenja. Negdje 1942-43. su se pojavili srbijanski četnici. Ramu su uhvatili i odveli u kuću Osmanovića na Tukovcu, gdje je trebao ”progovoriti”. Pri polasku je samo rekao ženi – ”Radovići”, i vrlo brzo su se petorica Radovića s puškama našla u Sočicama, naružili Srbijance i Ramo je došao kući u Dobrače kojima je ostao vjeran čitav zivot. Čitav život zemljoradnik i odupro se svim ponudama za privlačne dužnosi poslije oslobođenja. Odbio je i penziju uz obrazloženje da nikad nije bio u radnom odnosu. Bio je pismen i to samouk. Poslije oslobođenja je učestvovao u tečajevima opismenjavanja dok škola nije počela raditi. A škola čija je zgrada u Batovu spaljena u toku rata, je počela je po oslobodjenju u Dobračama. Sočički kraj je bio prilično zapostavljen od opštine. Ramo je dao svoj doprinos i za otvaranje prodavnice mješovite robe u Dobračama u prvoj polovini šezdesetih godina prošlog vijeka. Isto tako je bio vrlo aktivan i oko elektrifikacije donjeg dijela sočičikog kraja koji je dobio električnu energiju (ili ”svjetlo”, kako se to onda govorilo) tek prvog maja 1970. godine. Jedno priznanje nije mogao odbiti. Za Novu 1972. godinu je pozvan sa suprugom na novogodišnji doček u Skenderiju. Voditeljica je bila čuvena Mirjana Jančić. Predstavljen je kao poljoprivrednik iz Sočica. Bilo bi interesantno izračunati koliko kilometara je Ramo prepješačio za tih 56 godina aktivnosti. Do Rogatice je 15 km a do Stjenica 10 km. Autobusi su došli tek 1978. po ukidanju pruge. A do tad samo pješke. Ne može se reći da je baš svima bio po volji. Prvi put je to osjetio odmah po oslobođenju kad je pozvan u Udbin logor negdje prema Han Pijesku, gdje je glavni bio neki Sava Bilić. Zvalo se to ”Pod Crvenkom” ili tako nekako. Odatle su se rijetki vratili kući. Ramu je neko, vjerovali ili ne, optužio za saradnju sa četnicima. Doveli su jednog isprebijanog četnika da prepozna njihovog ”saradnika”. Taj je samo rekao: ”Glavu ću izgubiti ali dušu neću, ja ovoga čovjeka nikad nisam vidio”. Poslije toga se Ramo vratio kući. Drugi put je izbjegao smrt 1947. godine. Vraćajući se iz Rogatice, negdje ispod Lješčica čuo je glas koji pita ”Ramo, jesi li to ti?” Na potvrdan odgovor, uslijedio je pucanj. Ranjen, uspio je, ili doći na Drijenjak, ili dozvati Božidara Vučkovića (i o njemu će biti riječi) koji mu je previo ranu i onda ga na konju prebacio u Dobrače. Oko ove epizode nije nikad ”dizao prašinu”. Trebalo je ponovo hoditi istim drumom, trebalo je zacjeljivati ratne rane, trebalo je izgrađivati zemlju. Znam za nekoliko slučajeva kad su žene imale problema sa nasljedstvom muževe penzije. Valjda se u prvoj Jugoslaviji nisu uvijek vjenčavali kod matičara već samo pred kadijom ili kako je to već moglo ići. Onda je Ramin iskaz bio dovoljan da se to reguliše. I na kraju, dvadeset godina nakon pohvale teritorijalne odbrane, u septembru 1992. godine, kad je počelo konačno uništenje posljednjih sela na sočičkom kraju, Ramo Bajraktarević je poginuo od prve granate koja je pala na njegove Dobrače 18. septembra, mada mu je (neki) Radović garantovao sigurnost, ali su sad bila neka druga vremena. Sad nije bilo ravnoteže straha kao pedeset godina ranije a ni partizanima se nije moglo nadati. Dan ili dva kasnije selo je spaljeno. Poznavao sam Ramagu i dobro se sjećam prvog i posljednjeg rukovanja s njim. Prvi put je to bilo na svadbi njegovog najmlađeg sina Taiba negdje sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka.. Tad je bio običaj da uveče bude sijelo a narednog dana, rano ujutro je bila pješačka trka sa tri nagrade: košulja, peškir i maramica (onda se to još nerijetko zvalo ”rubac”). Tad sam, kao mlad student, pobijedio tu trku, ili ”uteko” kako se to onda govorilo. Profurao sam štapove na kojima su nagrade visile ne uzevši nijednu. Još dobro zadihanom, prilazi mi Ramaga s košuljom u jednoj ruci dok mi je drugom čestitao. Osjetioo sam tad izvjesnu dozu stida. Posljednji put sam se rukovao s njim krajem osamdesetih godina. U Batovu smo čekali autobus za Sarajevo. On je pratio nekog od svojih. Tad su bili na vrhuncu mitinzi Miloševićevih hordi. Vidno uznemiren me pitao na što će ovo izaći. Odgovorio sam “ da bog da na dobro, Ramaga”.

Selo Dobrače


Nema komentara:

Objavi komentar