06.07.2016.

Selo Jarovići (Rogatica)

Selo Jarovići (Rogatica)
autor: Velija Palo 


Položaj

Jarovići su selo na krajnjem zapadu rogatičke opštine. Istoimeno selo postoji i u okolini Goražda. Selo je dosta raštrkano i obuhvata prostor od Batova Polja na sjeveru, do rijeke Prače na jugu, te od Banj Stijene na zapadu do Drijenjka na istoku. Jarovićima pripadaju i zaseoci Mahov Do, Bjelota, Gaj, Luka, Dubovice, Gradac, Lisičine I Drijenjak. Nadmorska visina varira od 800-900m. Selo nema živu vodu, već bunare s kišnicom. Najbliži izvor s živom vodom je bunar Vrbovik u Batovu Polju kod džamije. Za pojenje stoke bilo je nekoliko lokava. U ekstremno sušnim godinama, kad bi lokve presušile, stoka se pojila na Vrboviku.
Što se putne mreze tiče, može se doći iz tri pravca i to: sa Stjenica (10km) na sjeveru, iz Hrenovice preko Gosine na zapadu i prema Rogatici (15km) na istoku. Do ljeta 1978. godine je najaktuelniji je bio četvrti pravac na jugu, naime željeznica Sarajevo-Višegrad, kanjonom rijeke Prače. Moglo se nekoliko puta dnevno otići za Sarajevo i vratiti se u toku jednog dana. Do željezničke stanice je trebalo oko pola sata, a u suprotnom pravcu nešto više, jer je trebalo savladati oko 300m nadmorske visine.
Učenici su išli u osnovnu školu u Batovu (oko 2km) prva četiri razreda, a ostatak na Stjenice (oko 10km).
Od 1962. godine stanovništvo se snabdijevalo u prodavnici u Dobračama oko 2km), a ranije na Lješčicama (oko 6km), Stjenicama i u Rogatici.
Električnu energiju selo je dobilo 01.05.1970. godine.

Privreda

Selo je, u odnosu na prostor koji pokriva, bilo uvijek rijetko naseljeno. Tek u austrijskom periodu i kasnije osjećao se nedostatak obradivog zemljišta, pa je masovno uzurpirano državno zemljište. Stočarstvo i zemljoradnja su ovdje oduvijek bile glavne djelatnosti. Bilo je zastupljeno i voćarstvo, posebno šljiva požegača, i nešto manje stare sorte jabuke i kruške. Pravila se kvalitetna šljivovica, prerađevine od voća, a dosta se i sušilo za zime. Pri izuzetno rodnim godinama je nekoliko domaćinstava znalo prodavati i po više tona šljive.
Stanovništvo je imalo i privilegiju zarađivati platu već s kraja 19. vijeka, početkom izgradnje željezničke pruge i kasnije njenom eksploatacijom do njenog ukidanja. Mnogi su radili u Sarajevu a dolazili kući vikendom. Ukidanjem željeznice, proces iseljavanja je dodatno ubrzan. 

Istorija

Naziv sela se, po do sada poznatim dokumentima pominje prvi put u austrijskom popisu. Nastao je nekad u drugoj polovini turskog perioda. Prezime Jarović se ranije moglo naći samo na dva mjesta: u selu Vragolovima i u okolini Gusinja. Ovi u Vragolovima kažu da su došli iz Gračanice, nekad kod Rogatice. Za Jaroviće iz okoline Gusinja se može naći u literaturi da su starinci, međutim kod njih je ostalo upamćeno da je njihov predak tu došao kao vojnik sa turskom vojskom iz Bosne, zaljubio se i tu ostao. Ovo može upućivati na zaključak da su Jarovići u rogatičkoj opštini, kao i ono na goraždanskoj opštini, mogli biti timari čije su vlasnike tako nazivali. Epidemije kuge su pomorile stanovništvo nekoliko puta. Moguće da se neko od njih u toku neke epidemije zadesio u okolini Gusinja. Zna se da je bilo i bježanja kod pojave kuge, što bi mogao biti slučaj Jarovića iz Vragolova.
Selo je bilo naseljeno još u praistorijskom periodu. Austrijski arheolog Franjo Fiala je na samom kraju svog istraživanja s početka prošlog vijeka prekopao i nekoliko gromila na prostoru Jarovića ali ne sve. Iz kasnijeg perioda su i neki ostaci materijalne kulture, prije svega gradine, na kojima skoro da nije bilo nikakva istraživanja. Vrlo je interesantan, ali neistražen, trougao Gradina, Mali Gradac i Veliki Gradac prema Golubovićima. Isto tako i gradina na Rudinici, na ivici kanjona Prače, takođe prema Golubovićima.ovalnog oblika dimenzija 120x40m.
Pored sela, preko Drijenjka i Batova Polja vodio je rimski i turski drum Rogatica-Prača.
Na lokalitetu Vilino Kolo se nalazi nekropola od 23 stećka, a bilo ih je sigurno više. Najveći sljemenjak sa originalnim ukrasima je negdje početkom šezdesetig godina prošlog vijeka transportovan u Zemaljski muzej u Sarajevu. Prilikom transporta je napukao ukoso, skoro dijagonalno, po čemu se može prepoznati. Ima originalne ukrase sa tri strane. Sa jedne duže strane je uklesan konjanik. S jedne kraće strane je je uklesan pijetao na nekom postolju, a sa druge kraće strane čovjek na istom takvom postolju sa glavom drugog čovjeka i sa štapom.

Stećak iz Banja Stjene (Vilino Kolo) kod Rogatice
ZEMALJSKI MUZEJ BOSNE i HERCEGOVINE ( Botanički vrt)

Na Drijenjku je najveća nekropola stećaka na sočičkom kraju smještenih u šumi na južnoj strani brijega. Radi se o 169 stećaka raspoređenih u 5 skupina. Sanduka je 150 i sljemenjaka 19. Orijentacija im nije određena. Ukrašena su tri sanduka sa reljefnim motivima štita sa mačem i luka sa strijelom. Među stećcima ove nekropole nalazi se jedan dvostruki sanduk i jedna rimska spolija sa predstavom tužnog Atisa. Odmah do stećaka su staro muslimansko groblje. Na jednim starom nišanu su isklesane životinjske figure i motivi polumjeseca, rozete, luka i buzdovana. Dosta stećaka je prilično utonulo i naravno obraslo mahovinom.


Kasnije je kod stecaka, s drugu stranu puta, formirano i pravoslavno groblje.
Selo je došlo pod tursku upravu 1463. godine. Proces islamizacije je bio završen na prelasku sa 16. na 17. vijek. Odmah do nekropole stećaka, samo s drugu stranu puta je krajem 15. ili početkom 16. vijeka formirano muslimansko groblje i bilo je jedino groblje za nekoliko okolnih sela sve do izgradnje džamije u Batovu na prelazu sa 19. na 20 vijek.

Stanovništvo

Selo je naseljavano više puta. Samo u turskom periodu kuga je pomorila stanovništvo najmanje dva puta. Posljednji put 1813-1815 godine. Dugo je bilo nenaseljeno. Intenzivnije naselajvanje je počelo oko 1850. godine.U samim Jarovićima je bilo muslimansko stanovništvo, a u zaseocima pravoslavno.
U Jarovićima su bila prezimena Palo, Karić i Ćato. Za Pale nije sigurno da su u srodstvu s prezimenjacima s područja Prače i Podgraba. Nekad i negdje su bili spahije i nije poznato odakle su došli. Godine 1880. su u selu bili Mujo i Halil. Mehmed je došao negdje između 1895. i 1901. godine. Karić je porijeklom sa Modrika i došao je na ženevinu oženivši udovicu. Ćato je porijeklom iz sela Dubočice kod Višegrada i došao je na ženevinu.
U Mahovu Dolu je bio Maksimović. Jedan dio zemlje koju je obrađivao je bila vlasništvo Suljagića iz Sočica. Poginuli su 1942. godine tako da je ovo prezime izumrlo u selu.
Na Luci je Suljagić iz Sočica naselio Milana Vukojičića koji nije imao muške djece. Poginuo je u prvom svjetskom ratu i na ćifluku ga je naslijedio zet Džida sa Borike.
Na Bjeloti su Božovići i Babići. Božovići su došli poslije 1901. godine. Babići su naselili ćifluk na koji je svojevremno Salihagić s Kovačice naselio Milinića koji je upisan kao Krsto Dunđer. Pošto nije imao djece, pod starost je otišao na Ponor a na njegovo mjesto je, poslije 1901. godine, došao Babić od Gacka. Na Bjeloti su upisana još dva prezimena koja su iščezla – Žigić i Smrekar. Na njihovo mjesto je došao Božović poslije 1901. godine
Na Dubovicama je bio Danojlić koga je naselio Salihagić s Kovačice i Kušić.
Na Gaju je bio Kušić.
Poslije 1901. a prije 1910. godine na Gradac je dosao Hršum. Bila je još jedna kuća Radojevića koji se tu nastanio nakon što se odvojio od oca u susjednom selu Golubovići.
U Lisičinama i na Drijenjku su bili Vučkovići koji su se naselili između 1901. i 1910. godine. U susjednim Rudinama je 1880. bila kuća Đoke Vučkovića.
U austrijskom periodu izvršena su četiri popisa. Broj kuća i stanovnika je prikazan u tabeli

Popis   Kuća    Ukupno žitelja   Muslimani    Pravoslavni
1879       9                70                    21                49
1885     10                84                    23                61
1895     11                94                    25                69
1910     20              131                    41                90

U austrijskom periodu su jedna četveročlana porodica i jedan samac otišli u Tursku.U periodu između dva svjetska rata su bila dva popisa, 1921. i 1931. godine ali nije prikazan broj stanovništva po selima. Isto važi i za popis iz 1953. godine. Ostali popisi su prikazani u narednoj tabeli iz koje se vidi da je stanovništvo bilo najbrojnije 1961. godine poslije čega se ubrzava proces raselajvanja. Raseljavanja je bilo i ranije. Najviše se iselilo u Sarajevo i na Pale.
Popis    Kuća  Ukupno žitelja   Muslimani   Pravoslavni     Ostali
1948      32           158                       -                      -
1961       -            169                    32                  137
1971       -            133                    30                  102
1981       -            103                    41                    60                 2 *
1991       -             42                     15                    27
(Kao „ostali“ su popisane dvije osobe *)

U avgustu 1992. godine muslimansko stanovništvo je izbjeglo a njihovih svih sedam kuća je spaljeno 21. septembra. Nije bilo povratka stanovništva. Pravoslavno stanovništvo se raselilo poslije rata i po popisu 2013. godine bile su samo tri starije osobe.
Danas stanovništvo porijeklom iz Jarovića, osim u BiH, živi još u Švedskoj, Danskoj, SAD-u, Kanadi, Njemačkoj, Austriji, Švajcarskoj, Hrvatskoj, Mađarskoj.

Nema komentara:

Objavi komentar