22. 07. 2014.

Avdo Palić


Avdo Palić (4.4.1958 - 5.9.1995?) je bio pukovnik Armije Bosne i Hercegovine i glavno komandujući odbrane Žepe  tokom  agresije na Bosnu i Hercegovinu. Palić je zarobljen i ubijen nakon pada Žepe 1995. godine. Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine ali nisu bili identificirani do auvgusta 2009. godine.
Avdo Palić rođen u mjestu Krivača kod Han Pijeska. Tokom studija u Sarajevu  upoznao je svoju suprugu Esmu iz Žepe . Prije rata žive u Vlasenici  gdje Avdo zaposlen kao nastavnik u lokalnoj srednjoj školi. Za bajram 1992. godine Avdo i Esma putuju u Žepu u posjetu rodbini. U međuvremenu Avdin otac Murat je preminuo od srčanog udara nakon protjeravanja iz Krivače na putu za Srebrenicu.
U međuvremenu počinje agresija na BiH. Avdo Palić ostaje u Žepi  i organizuje otpor agresoru. Slijedeće tri i po godine branioci Žepe pružaju žestok otpor nadmoćnijem neprijatelju. Tokom rata Avdo i Esma su se vjenčali. Esma je rodila dvije kćerke, Semru i Nejru.
Na pregovorima o evakuaciji civila iz tzv. zaštićene zone Žepa 27. jula 1995. godine, u ukrajinskom kampu UNPROFOR-a na Bokšanici kod Žepe, zajedno s Palićem, kukavički su zarobljeni i Mehmed Hajrić i Amir Imamović, članovi ratnog Predsjedništva Žepe. Njihova tijela ranije su identificirana i ukopana u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu. Palić je iz Žepe odveden 4. avgusta u tajni vojni zatvor u Bijeljini, odakle ga je 5. septembra 1995. godine, po naređenju Glavnog štaba Vojske RS, na razmjenu zarobljenika odveo kapetan Dragomir Pećanac i pripadnik VRS Željko Mijatović.



Upravo se taj datum, 5. septembar smatra danom kada je ubijen, iako lokacija na kojoj se to dogodilo nije poznata. Prema nalazima, odnosno na osnovu posmrtnih ostataka Palića, zaključeno je kako je najvjerovatnije ubijen pucnjem u glavu. Pretpostavlja se da mu je pucano s leđa.
Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine u Vragolovima kod Rogatice, zajedno sa ostacima još osam žrtava. Potraga za kostima je trajala 14 godina. Masovnu grobnicu u Vragolovima 2001. godine otkrio je Jusuf Karahmet, nekoliko mjeseci nakon što se vratio svojoj kući. Ekshumacija je obavljena 3. novembra iste godine. Ekshumirano je devet kompletnih tijela, a dvije lobanje nađene su nekoliko metara van grobnice. U Palićevom slučaju uzorak nije bio "genetski dovoljno dobar", zato je pri prvom podudaranju s uzorcima krvi u ICMP-jevoj bazi pokazana podudarnost s Palićevom sestrom i djecom u svega 22 posto. Nakon neuspješne DNK analize Palić je ukopan na mezarja u Visokom, pod oznakom NN. Druga analiza DNK je obavljena u avgustu 2009. godine i sa preciznošću od 99,99 posto dokazuje da je riječ o skeletnim ostacima Avde Palića.
Moralni lik heroja Avde Palića najbolje se vidi iz njegove humane i posljednje životne odluke o spašavanju naroda Žepe: "Dužan sam otići na pregovore ratnim zločincima po cijenu da izgubim sopstveni život ako ću pri tome spasiti i jedno dijete".

21. 07. 2014.

Zehra Alispahić-prva žena koja je doktorirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu

Zehra Alispahić, (kćerka Sejde i Mujesire) rođena je 1965. godine u Rogatici. Osnovnu i srednju ekonomsku školu je završila u Rogatici. Godine 1984. pisala se na Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za orijentalne jezike i književnost. Diplomirala je u septembru 1988. godine. Od 1988. do 1998. godine radila je kao novinar u glasilima Preporod, Muslimanski glas i Ljiljan, te na Radiju Stari Grad. Postdiplomski studij je pohađala na Univerzitetu Muhammed Peti u Rabatu (Kraljevina Maroko), u periodu od 1998. do 2000. godine. Magistarsku tezu je odbranila 2000. Godine o temi „Metodika izučavanja arapskog jezika u srednjoškolskim obrazovnim institucijama u Bosni i Hercegovini“. Od 2001. do 2006. godine, radila je kao profesor arapskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, a od 2005. godine radi, najprije spoljni saradnik, kao asistent a potom i kao viši asistent na predmetu arapski jezik na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Bila je dugogodišnji urednik vjerskog programa Radija Federacije Bosne i Hercegovine, uređivale je i vodila autorske serijale na Radiju IZ „BIR“ i stručni je saradnik Televizije Bosne i Hercegovine. Članica je Sabora IZ u Bosni i Hercegovini, Redakcije Novog muallima, Udruženja ljubitelja arapskog jezika.
Aktivno govori arapski jezik a služi se ruskim, engleskim i turskim. Angažirana je u području organizovanja vjerskih i kulturnih aktivnosti u okvirima IZ Bosne i Hercegovine. Učestvovala je u radu značajnog broja domaćih i međunarodnih stručnih seminara iz oblasti arapskog jezika i islamske kulture i civlilizacije, religije, medija, ljudskih prava i pozicije žene u religiji. Autorica je nekoliko dokumentarnih filmova koji tretiraju teme iz oblasti islamske tradicije Bošnjaka.
 Dana 18. 6. 2014. godine na Fakultetu islamskih nauka magistrica Zehra Alispahić je uspješno odbranila doktorsku disertaciju o temi „Arapski prijedlozi i semantika glagola u Kur'anu“, pred komisijom u sastavu: dr. Mehmed Kico (mentor), dr. Mejra Softić, dr. Jusuf Ramić, dr. Enes Karić i dr. Amrudin Hajrić, postavši tako prva žena koja je doktorirala na na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.




Rogatička zaboravljena dovišta

Ajvatovica kroz djela učenjaka hanefijskog mezheba i u govoru bošnjačko-hercegovačkih alima (dio članka)
 Minber.ba
Piše: hfz. Dževad Gološ

Najpoznatije dovište u Bosni i Hercegovini je Ajvatovica, gdje su se sedmog ponedjeljka iza Jurjeva okupljali vjernici i historijski je utvrđeno da je Ajvaz-dedo bio bogumil. Isto tako, vidljiva je asocijacija na relaciji dedo-did bosanskih bogumila. Tako historijski izvori spominju Ajni-dedu, Šemsi-dedu, Suknen-dede itd.“

Poznati historičar, prof. Salih Jalimam, navodi da su večina dovišta zapravo zaostaviština bosanskih bogumila. A i prethodni reisu-l-ulema, Mustafa ef. Cerić, u jednom obraćanju i sam »priznaje« da je Ajvatovica bogumilsko naslijeđe i praksa čije obilježavanje su napustili katolici i hrišcani, i da su smo samo »mi« nastavili da njegujemo tu tradiciju. Nažalost!

Zapravo, „radi se o dovištima ili molitvištima, gdje su se obavljali određeni obredni postupci, prije svih molitve za kišu na grobljima bogumila.Svaki kraj je imao svoj ciklus dova. Region Romanije ja imao svoju završnu dovu u selu Rakova Noga. Istrajnim istraživanjima ustanovljeno je postojanje sljedećih lokaliteta: Preljubovići (dova se obavlja šeste nedjelje poslije Jurjeva), Turkovići (Knežina – dova se obavlja sedme nedjelje po Jurjevu), Miletine (dova se obavlja osme nedjelje po Jurjevu), Kruševci (dova se obavlja desete nedjelje po Jurjevu), Šaševci (dova se obavlja po Alidunu), Bakići (dova se obavlja sedme nedjelje po Jurjevu), Vrući (Ozren – dova se obavlja trece nedjelje po Jurjevu), Drinčići kod Nišica, (dova se obavlja jedanaeste nedjelje po Jurjevu), Petov do (Vratar – dova se obavlja odredeni dan po Jurjevu kada dugo nema kiše), Dumanjići kod Borike, Kurtino  groblje (Rogatica), Poljanici (Rogatica), Točlice, Gvozdevići. Svaki kraj je imao svoj ciklus dova. Region Romanije ja imao svoju završnu dovu u selu Rakova Noga.Treba znati da su dovišta i molitvišta u kozmologiji bosanskih bogumila zanimljiva i vrijedna veza bogumilstva i islama, što samo dalje usložnjava pitanje ovih veza.


Kako se prizivala  kiša

U Rogatici skupe 7000 kamenčića, koje hodže između sebe razdijele, kako bi na svaki kamenčić po tri puta proučili suru Ihlas te kišnu dovu. Zatim metnu sve kamenčiće u jednu vreću i polože ih na onakvo mjesto, gdje ne mogu doći u dodir sa nečistim stvarima, naime u bunar, u zemlju ili u džamiju.

Na Panjku kod sela Purtići,  lokalitet koji se zove „šehova džamija“ su Žepljaci išli da uče kišnu dovu kada bi bilo sušno ljeto. “Šehova džamija” zapravo spada u jedno od poznatih bosanskih dovišta.S koljena na koljeno se prenosi da se Žepljaci nikada sa tog mjesta nisu vratili kada bi išli da uče kišnu dovu a da ne pokisnu dok dođu kući. Povorku je predvodio hodža. Povorka sa učesnicima dove kretala se od žepske džamije prema groblju na Tuležu, gdje se održavala prva molitva. Potom, povorka je nastavljala put prema groblju na Podbrdalju u Krnjićima. Ophod se završavao na Hlađeniku, na žepskoj planini Bukoviku.

U Rogatici i Žepi vjeruje se da utorkom i petkom ne valja prati odjeću niti bilo što drugo raditi na rijeci ili potoku da se ne bi uzmutila voda i zbog toga ne bi padao grad.

02. 07. 2014.

Ada Treskavac na Drini



 autor: Mirsad Durmišević
*Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst



Treskavac je mala kamenita ada obraslo rijetkim listopadnim i četinarskim drvećem nastala formiranjem Perućačkog jezera (Drinskog jezera) na rijeci Drini  u blizini sela Slap (Žepa). Ovdje se rijeka Žepa ulijeva u Drinu, tačnije u Drinsko jezero. Tu se nalazio  čuveni most na Žepi ali je zbog izgradnje hidrocentrale Bajina Bašta i stvaranja akumulacionog jezera bio ugrožen njegov opstanak pa je 1966. godine demontiran i izmješten nekoliko kilometara uzvodno uz rijeku Žepu. Ada ima mali improvizovani pristanište za brodice i čamce, a na sredini  ostrvca nalazi se manji objekat drvene konstrukcije sa stolom i klupama za kojim se može odmoriti i uživati u prelijepom krajoliku. Ovo je raj za oko, dušu, za puno srce. Ovo je  čarobno carstvo prirode, ljepota koje se ne možete  nagledati i kad je god gledate, nije bitno koje je godišnje doba, uvijek je magično, privlačno, novo u igri boja i sjenki. Na ostrvcu možete biti i usluženi i specijalitetima iz obližnjeg restorana čiji je vlasnik povratnik Nezim Cocalić. Uslužni domaćin će vam ponuditi i vožnju čamcem kroz kanjon Drine prema Višegradu.  Ljubitelji ribolova ovdje mogu, ako imaju pribor i pecati jer je Drinsko jezero bogato svim vrstama bijele ribe. Ako i ne upecate koju ribu, ni to nije problem; možete je kupiti u firmi „Ribarstvo Slap", čiji je vlasnik povratnik Muhamed Tabaković. Želite li prenoćiti, provesti noć kraj vode, odmah uz rijeku nalaze se bungalovi i vikend kućice za iznajmljivanje po pristupačnim cijenama. U fazi gradnje je i  hotel uz samu lijevu obalu jezera. Nedaleko od ade Treskavac, uz lijevu obalu nalazi  se drvena konstrukcija sa stolom i klupama na vrhu izolovane stijene u rijeci.


Na mjestu gdje se sada nalazi ostrvce Treskavac, prije formiranja Drinskog jezera nalazio se Gornji  Buk (Gornji Slap). Buk se nalazio između dvije okomite stijene, manje “Žepe” sa lijeve i veće “Treskavca” sa desne strane. Drina je  između tih stijena bila jako sužena, širina je bila jedva 22 metra. Riječna matica išla je sasvim s desne strane pored  Treskavca. To je jedna okomita, na vrhu zaobljena stijena, podlokana odozdo tako da je činila utisak kao da pliva na vodi.  Gornji Buk je imao riječni pad  od 3,79 ‰  i pri visokom vodostaju  je bio vrlo opasan i neprelazan za splavove i čamce. Čim se izađe iz ovog  tjesnaca Drina se  naglo širila i dosezala širinu od 105 metara. Na pomenutom proširenju, sa lijeve strane, je bilo splavište i točilo, za spuštanje balvana iz šume za Trgovinsko-industrijsku banku u Beogradu.

Ova okomita stijena je sad potopljena jezerom i sad je to malo ostrvo Treskavac!
Slike nedvojbeno govore da je priroda netaknuta ali na slikama se i nemože vidjeti koliko je zapravo netaknuta. Ko nije vidio nemože ni zamisliti ljepotu ovog kraja, stoga, jedan od narednih vikenda vrijedi odvojiti za posjetu ovome kraju...Isplati se!













Most na rijeci Žepi - (stara lokacija mosta) 1965.g.