23. 01. 2014.

Izgubljena nada



autor: Mediha Rađo Hasanović


Moje nade i mladalački snovi koje sam snio već par godina trebale su tog ljeta da postanu stvarnost. Ljubav i zanos nadjačali su stid i nesigurnist mojih dvadeset i dvije godine života. Skupio sam hrabrost i saopštio svoje nakane mom ocu. Ponos mu je na tren uspravio pognuta ramena, izbrisao duboku boru na čelu i vratio sjaj zamučenom pogledu. Uzdahnu duboko i dade mi blagoslov i svoju podršku. Majka se zaplaka od sreće, pomilova mi kosu i već poče plahovito nabrajati sve što treba da se uradi kako bi ispoštovali naše muslimanske običaje. Porastoše mi grudi od zadovoljstva, proletješe ispred očiju kose i oči voljene djevojke iz susjednog sela. Mirisali su ti dani aprila 1992 godine na zumbule, na tek poniklu travu i već otopljeni snijeg. Ptičice su živahno poskakivale čim bi zraci sunca izašli iza Prodolskih brda i obasjali naša polje i njive. Jedino su noći bile teške i nosile u sebi zebnju i neizvjesnost zbog svega sto se dešavalo u državi. Tješila me moja vjera u dobrotu ljudi i komšijskih odnosa, ljubav koju sam nosio u sebi. Prsten kojim sam trebao da vjerim djevojku, svaku noć bih po ko zna koji put uzimao iz kutijice i posmatrao. Tako je bilo i te noći. Ostavivši ga pod jastuk utonuo sam u san. Probudi me u zoru jaka buka i prodorni glasovi.
Trgnuh se, skočih zgrabih u ruku biljegu prsten i stisnuh ga čvrsto u šaci. Izađoh pred kuću i vidjeh babu na koljnima pred ogromnom aždahom zla. Udarac i mene prvo obori pa natjera da ustanem. Povedoše nas sa ostalim muškarcima i mladićima i dječacima iz sela na mjesto gdje smo često voleli igtrati klisa i lopte. Babo me dodirnu toplom rukom ispucalih hrapavih dlanova. Sve se odigra brzo, jak udarac metaka u prsa i moj pad na tlo bilo je posljednje što nosim sa ovog dunjaluka. Moja ruka sa prstenom u njoj ostade čvrsto zatvorena sve do danas. I evo moja duša vidi kako sa mog tijela skidaju sloj po sloj zemlje posute po mom tijelu i tijelima mojih rođaka, komšija i oca. Dođoše i do desne šake i između sasušenih prstiju ispade prsten. Nisam više mogao čvrsto da stežem dlan. Vrijeme je da svjetlo dana i sunčev sjaj prenesu preko tog zlatnog krugića sa kamenčićem svu moju bol. izgubljenu nadu i čežnju, nepovratnu šansu za životom i srećom u ljubavi i potomstvu. Da bljesne njegov sjaj nad mojom Prodolom i istočnom Bosnom i pokaže da sam tu, da moja duša lebdi iznad nje skupa sa svim ostalim dušama pronađenim i nepronađenim. Tu smo u svakom svitanju, u prvim satima akšama, u beharu i njivama. Tu smo.

19. 01. 2014.

Igra prstena


izvorfotografije : Mujo Zimić


Omiljena igra na našem području bilo je skrivanje prstena. Ne znam kako, kada i gdje je nastala ova neobična igra. Stariji su govorili da se s prstenovima igra od kada je i svijeta. Iz priča naših nena i deda, znamo da se prstenom igralo u dugim zimskim večerima kada se nije imalo šta raditi na imanjima. Zanimljivo je da igraju samo muškarci i to samo zimi kada su duboki snijegovi i kada studen stegne pa se nema šta drugo raditi oko kuće. Dok su žene prele vunu, muškarci su vodili teške borbe u prstenu. Za ovu igru potrebno je jedanaest čarapa od vune. I, naravno, glavni rekvizit - prsten, po mogućnosti zlatni. Princip igre je, u suštini, jednostavan - igrač iz jedne ekipe sakriva prsten pod jednu od čarapa, dok protivnici trebaju da otkriju gdje se on nalazi. Ako se prsten pronađe u prvom ili pretposljednjem pokušaju onda, kao u odbojci, set-potez preuzima protivnička ekipa. Svi pronalasci prstena, osim ova dva pokušaja, skrivačima donose bodove i to u skali od jedanaest do tri. Na sredini sobe za prsten prostrto je ćebe, a zanimljivo je da se ova igra igra klečeći. Bude i povreda. Često se koljena nažuljaju, a zna se desiti kada igrač pronađe prsten da od sreće lupi po njemu i povrijedi prst. No, te fizičke povrede nisu ni blizu drugih povreda koje može izazvati ova igra. Psihička bol je teža. Čovjek nakon poraza može dva dana da ne spava. Krivo mu bude. To zna da boli. U ovoj igri isključivo je bitna vještina. Igrač koji skriva prsten mora biti hladan k’o špricer, njegovi pokreti moraju biti ujednačeni, a lice kameno, bez nepotrebnih grimasa. Onaj koji gleda skrivača istovremeno mora pratiti ruku protivnika, njegovo lice, reakciju ostalih igrača, a nekada i publike. Igra prstena je pravi psihološki rat. Jako je bitno uočiti na koji se način protivnik odaje. Partije su nekada znale trajati sat vremena i to uglavnom kada se susretnu ekipe potpuno različitog kvaliteta. Kada se radi o ekipama približno istog nivoa onda se igra oduži i na nekoliko sati.

12. 01. 2014.

ROGATIČKE VAKUFNAME

VAKUFNAME BOSNE (1463.-1878.)
Aladin Husić
Osman Lavić

SARAJEVO 2013.





Vakufnama ili vakfija su isprave o zavještanju nekog dobra u vjerske, prosvjetne, zdravstvene , socijalne, saobraćajne i dobrotvorne svrhe. Svaka takva zadužbina zove se vakuf, a njen osnivač vakif  (zakladnik). Vakufname nam pružaju mogućnost ne samo da objasnimo instituciju vakufa, koja pretstavlja pitanje velikog značaja za izučavanje islamskog društva kako sa pravnog tako sa historijskog gledišta, nego nam one isto tako mogu poslužiti kao prvorazredni izvori za izučavanje mnogih drugih pitanja iz svih grana historije.










U okviru manifestacije “Dani vakufa” koju od 2011. godine organizira Vakufska direkcija Rijaseta islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, priređena je izložba pod nazivom “Vakufname iz Bosne 1463.-1878..” Organizatori izlože su Vakufska direkcija i Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, a autori Osman Lavić i Aladin Husić. Izložba je otvorena 04.06. 2013. godine u holu nove zgrade Gazi Husrev-begove biblioteke u ulici Gazi Husrev-begova 46. U dosadašnjoj praksi priređivane su raznovrsne izložbe, rukopisa, djela, mushafa, no izložbi vakufnama kao vrlo značajnih izvora za proučavanje naše prošlosti nije bilo. Prema tome ovo predstavljaprvu izložbu te vrste.
Iz mnoštva vakufnama koje se čuvaju u fundusu Gazi Husrev-begove biblioteke izvršen je izbor vakufnama prema kriterijima koje su autori postavili shodno idejnoj koncepciji izložbe.



VAKUFNAME ŽENA
Shodno svojim mogućnostima žene su vrlo često kao i muškarci ostavljale sredstva i uvakufl javale u različite svrhe. Među prvim poznatim vakifama u Bosni su Šahdidar, supruga Gazi Husrev-bega (sredinom 16. stoljeća) zatim, Hatidža supruga Ilijas-bega iz Rogatice, te sestra Mihri-hatun, Aiša-hatun supruga Ibrahim-age u Glasincu (krajem 16. stoljeća). U svim krajevima Bosne do kraja osmanske vladavine susrećemo takve slučajeve. Svaka vakufnama definira neke specifi čne namjene uvakufl jene imovine ili sredstava.

Susret Rasima i Tita

O prosvjetnim prilikama na području sreza Gračanica od 1945. do 1955. godine (autobiografski zapisi)

GRAČANIČKI GLASNIKË BROJ 23, 2007

Salih Avdić
 
Na dužnost učitelja u gračanički srez upućen sam krajem 1945. godine. Međutim ja sam počeo raditi nešto ranije,još dok je trajao rat, prvo na zbrinjavanju ratne siročadi u Bosni, a kasnije  u dječjim domovima u Beogradu, Kneževcu na Tisi,zatim Kasindolu kod Sarajeva i Sarajevu. Bilo je tu još dosta i drugih poslovakao što je otpremanje djece u Bugarsku, formiranje dječjih domova po Vojvodinii dr.
No to nije tema ovog priloga.
***
Ipak, nekoliko riječi o timpočecima.Sjećam se, 3. marta 1945. godine, u rano jutro, ispred vladikinepalače u Tuzli, sa još jednim Skojevcom, primio sam 250-toro djece, ratne siročadi,sa zadatkom da ih evakuiramo i zbrinemo u Srbiji. Ukrcali smo ih u kamione i pravac Zvornik. Tu smo primili još 150-toro, tako da ih je bilo ukupno 400.Preko Drine nije bio žičani most još podignut. Pet teških dana i noći čekalismo na obali Drine dok taj most nije bio gotov. Prešli su kamioni s brašnom iposlije nekoliko sati smo i mi prešli u Srbiju. Djeca su bila skoro gola. Ložilismo vatru i tako ih održavali u životu. Dobijali smo ponešto i hrane. Nakonukrcavanja u tako brašnjave kamione, ja sam jedno dijete, koje je imalo oko 3-4godine, stavio sebi na prsa. Kad smo došli u prvo prihvatilište, u fabriku„Zorka“, ja sam htio svog malog drugara da skinem sa prsiju, ali on je negdje uputu umro. Odnijeli su gi zakopali. Da svom malom drugaru, makar, ime saznadoh!U tom privremenom prihvatilištu djeca su se ogrijala, okupala i dobila novuodjeću. Čini mi se da sam i ja dobio sve što mi je trebalo, iako sam imaošinjel bez jednog rukava. Nakon 15 dana odmora i oporavka, odveli smo djecu u Beograd - ulica Krunska br. 8. Tu sam doživio susret sa drugom Titom. U Sali, gdje je moglo objedovati 400 učenika, bio sam dežurni. Jedan dječak mi je rekao da se u Sali nalazi dosta. Nisam obraćao pažnju na to jer su dolazile raznedelegacije. Na meni je bilo vojničko odijelo. Odjedan put se stvorila oko menegrupa oficira. Prišao mi je drug Tito i pitao me šta radim tu. Kad sam muodgovorio da sam učitelj koji je doveo djecu iz Bosne, pitao me da li znam kolikoimamo djece po nacionalnosti. Rekao sam da ne znam jer su meni sva djeca jednaka Dok je sa mnom razgovarao, jedan dječak, ime mu je bilo Rasim viknuo je: „Djeco, mi jedemo, a došao nam drug Tito.“ Djeca su skočila, isprevrtala jelo i krenula prema drugu Titu. Za dva minuta, on je bio sav mokar od poljubaca djece. Da nije bilo pratnje, čini mi se da bi ga oborili. Tito je zahtijevao da mu Rasima dovedu. Kad je upitao, odakle ga zna, kako je poznao, Rasim mu je odgovorio da je on od Rogatice i da je Tito sjedio na čardaku s njegovim nanom i jeo pure i varenike. Tito se toga sjetio i upitao Rasima šta mu je s roditeljima. Kazao je da su ih četnici zaklali. Nama je naredio da pazimo na Rasima...Kroz nekoliko dana je došao oficir i odveo ga. Bio je Titov gost 7 dana.

09. 01. 2014.