30. 07. 2013.

Ibrahim Hodžić

Biografija Ibrahima Hodžića
obradio: Mirsad Durmišević


Ibrahim Hodžić rođen je 16.12. 1916 god. u Godomilju kod Rogatice, u porodici koja je više od dvjesta godina davala imame godomiljskoj džamiji. Otac Mula Zejnil i brat mu Abdulah su takođe bili imami u toj džamiji. Osnovnu školu je završio na Borikama, a Šeriatsku gimnaziju (1937) i Šeriatsko-teološki fakultet (VIST, 1941) u Sarajevu. U godini kada završava studije doživio je tešku porodičnu tragediju. U četničkom pokolju izvršenom u selu Godomilju, stradali su mu otac, dvije sestre, brat sa ženom i četvoro djece, dvojica amidža i desetine bližih rođaka. Teška tragedija i naporan rad na zbrinjavanju muhadžira u logoru Alipašin Most, narušili su mu zdravlje i to ga je pratilo do kraja života.
   
Od 1944. godine živio je i radio u Visokom, gdje je i umro 12.9.1991 godine. Prve radove je objavio kao gimnazijalac. Od tada nije prestao da se bavi pisanjem. Dragocjeni su prikupljeni i izneseni veoma konkretni podaci, odnosno imena i prezimena nastradalih, mjesto izvršenja djela, starost i način izvršenja četničkih klanja, te raznovrsnost zvjerstava nad Muslimanima, kao i podaci o pojedinim susjedima, četničkim zlikovcima, čija zlodjela su bila svirepija i krvoločnija, pogotovu od onih koji su i prije zločina bili poznati kao nastrani. Autor je u uvodu nastojao da citiranjem pojedinih pisaca ukaže na programirano, odnosno plansko nasilničko istrebljenje Muslimana u Srbiji i Bosni i Hercegovini.
Premda je Ibrahim ef. Hodžic umro 1991 godine. Dakle prije srpsko-crnogorske agresije na suverenu, međunarodnu priznatu državu Bosnu i Hercegovinu, njegovi podaci su samo jedan detalj, odnosno potvrda o najnovijoj srpsko-crnogorskoj programskoj orijentaciji dokrajčivanja i potpunog istrebljenja Muslimana. Autorova sjećanja su dragocjena opomena i kritika, a i pouka da „Kratak pogled na razvitak egzaktnih i prirodnih nauka u islamskom svijetu“, „101 rubaija“ i „Četrnaesto stoljeće“. Pisao je o muslimanskim običajima, o narodnom stvaralaštvu muslimana, o duhovnim i egzaktnim naukama klasične islamske kulture. Napisao je i objavio oko 150 izvornih radova. Jezgro njegovog bogatog pisanog opusa čine radovi iz područja osnovnih vjerskih disciplina islama. Više od 50 takvih radova je objavio u „Glasniku“ Islamske zajednice, „Takvimu“, „Preporodu“ i dr. te u knjizi „O intelektualnom i primitivnom shvatanju vjere i vjerskih propisa“, koja predstavlja prvo djelo te vrste, napisano i objavljeno između dva svjetska rata u bivšoj Jugoslaviji. Okušavši se kao pjesnik Ibrahim Hodžić je svoj izraz našao u formi rubaije. Prve rubaije spjevao je i objavio 1969. godine. U februaru 1995. u izdanju „El-Hidaje“ mu je štampana zbirka „101 rubaija“ sačinjena po njegovom vlastitom izboru.

Abdulah Hodžić
 


23. 07. 2013.

Hadži Ahmed-beg Bukvica


Hadži Ahmed-beg Bukvica 

 autor: Mirsad Durmišević

Potiče iz veoma ugledne porodice koja je zauzimala značajno mjesto u društvenom životu Bosne tokom osmanske vladavine. Izgleda da je potomak bogumilske vlastelinske porodice, koja je za vrijeme fetha prešla na islam. Potomak je Mustafa-paše Bukvice, zvorničkog muhafiza, koji je umro u Prači gdje mu se nalazi turbe kod džamije. Njegov djed Fetah-beg je živio kao turski vazal u selu Bukvica kraj Prače, gdje je umro i ukopan. Hadži Ahmet-beg, rodio se u Barama u blizini sela Bukvice, općina Prača, u srezu rogatičkom 1854. godine i rano se doselio u Rogaticu sa ocem Smail-begom. Kao jedinac u oca od muškog roda bio je juzbaša u taboru Fazli-paše Šerifije u Bijeljini pred okupaciju Bosne 1875. godine. Na njega je prenešen i berat na zijamet, po kom je njegova porodica imala pravo pobiranja desetine u Novom Pazaru, Rogatici, Turskoj Mitrovici, Glasincu i Orahovici kod Foče. Nakon obavljenog hadža 1889. godine Ahmed-beg je bio izabran za gradonačelnika Rogatice i tu je dužnost obavljao 37 godina, tj. sve do pred samu smrt. Čovjek koji je biran za gradonačelnika Rogatice na neposrednim izborima od strane svih građana 37 godina zaredom mora biti nešto posebno. Kada se tome doda i podatak da je hadži Ahmed-beg (Hadžibeg) Bukvica bio nepismen i da se znao samo potpisati arebicom, onda je to možda i za knjigu Ginisovih rekorda. Uvijek je nosio bosansko odijelo. Stajao je na čelu Opštine i Opštinskog vijeća, koje je takođe birano od građana neposrednim i tajnim glasanjem. Bio je veoma pametan, uredan, disciplinovan i u pravom smislu poštovan čovjek. Da nije tako ne bi bio biran za načelnika od svih stanovnika Opštine (muslimana, pravoslavaca, katolika, jevreja i ostalih) u svim mandatima od 1889. do 1926. Mada je bio nepismen, uvijek se interesovao kako djeca uče u školi, pa je pozivao roditelje nadarene djece na razgovor oko daljeg školovanja. Roditelji, većinom u nemogućnosti da djecu upučuju na školovanje u Sarajevo i druga mjesta, govorili su Hadžibegu da bi to oni rado učnili ali da nemaju mogućnosti. Hadžibeg bi im odgovorio da će im i Opština pomoći. Njegov sin Abdullah Bukvica je bio prvi koji se upisao u osnovnu školu u Rogatici i tako pokazao očev stav i pristup novonastaloj situaciji. Kasnije se pokazalo da je takav pristup bio korisniji našem narodu od bojkota koji je učinio da veliki broj muslimnske djece i omladine ostane nepismen zbog uvođenja u službenu upotrebu latiničnog pisma.Tako su i odškolovani prvi visokoobrazovani kadrovi sa rogatičkog područja. To su bili veoma cijenjeni pravnici, ljekari, profesori i sl. Neke od njih ćemo i pomenuti. To su bila braća Kosorić, Veselin i Dušan, te Edhem Daidžić, pravnici, Avdulah Bukvica ljekar, Mustafa Ajanović profesor, Šahin Šahinpašić, također profesor, koji je studirao na Sorboni i dr. Tu je bilo i nekoliko kadija među kojima: Galib ef. Hafizovic, koji je kasnije bio vrhovni kadija u Sarajevu, Ahmet ef. Pašić i Muhamed ef. Ajanović, sveštenik-proto Atanasije Tane Kosorić, te mualimi: Muhamed ef. Hadžiahmetović, muderis Muhamed ef. Škaljić i dr.Umro je Ahmed-beg 14. novembra 1926. godine, a pokopan u haremu Careve džamije u Rogatici. Iza sebe je ostavio četiri dobro obrazovana sina od kojih je jedan i Abdullah-beg, jedan od sedam prvih ljekara muslimana iz Bosne i Hercegovine.

 
Hadži Ahmed-beg Bukvica, popularni gradonačelnik Općine Rogatica, na fotografiji sjedi u prvom redu u sredini. Hadži Ahmed-beg Bukvica, biran je za gradonačelnika Rogatice na neposrednim izborima od strane svih građana, 37 godina zaredom, u periodu od 1889. do 1926. godine.
Na lijevoj strani sjedi njegov sin Ismail-efendija, kadija, a na desnoj Mustafa-efendija kadija.
U drugom redu stoje lijevo dr. med. Abdullah Bukvica, a desno Muhammed-beg Bukvica.

Izvor: Gazi Husrev-beg KNJIŽNICA


Smail ef. Bukvica, kao najstariji sin hadži Ahmed-bega, rodio se u Rogatici 1874. godine. Čim se otvorila osnovna škola poslije austrijske okupacije, prvi je od muslimanske djece upisan u školu. Po završetku osnovne škole otišao je u Kuršumliju medresu u Sarajevu i nakon tri godine prešao u Šerijatsku sudačku školu, koju je završio 1895. godine. Službovao je kao šerijatski sudija u Sarajevu, Foči i Tešnju. Umro je 1922. godine u Sarajevu od upale pluća i ukopan na Grličića Brdu blizu svoga učitelja rahmetli hadži Hasana ef. Spahe.

Mustafa ef. Bukvica rodio se 1878. godine u Rogatici gdje je završio osnovnu školu. Pohađao je medresu Kuršumliju i Šerijatsku sudačku školu, koju je završio 1896. godine. Službovao je kao šerijatski vježbenik u Visokom, Travniku, Bugojnu i Sarajevu gdje je i umro 1929. godine i pokopan na Grličića Brdu do svoga brata Smaila ef.


Muhamed Bukvica je rođen 1885. godine u Rogatici gdje je završio i osnovnu školu poslije čega upisuje gimnaziju u Sarajevu. Nakon završenog četvrtog razreda prešao je u srednju tehničku školu u Sarajevu, koju je završio 1908. godine. Nakon osluženja vojnog roka stupio je u službu kao civilni geometar u Brčkom i tu službovao do 1913. godine, a potom je u Bugojnu otvorio kancelariju kao civilni geometar. Početkom Prvog svjetskog rata pozvan je u vojsku gdje je ostao do 1916. godine. Bio je na raznim frontama gdje je kao poručnik poginuo na rumunskoj fronti 1916. godine.


Abdulah-beg Bukvica je završio osnovnu školu u Rogatici a gimnaziju u Sarajevu 1902. godine. Zanimljivo je istaći u vezi školovanja Bošnjaka u vrijeme austro–ugarske okupacije, da su muslimani imali velike rezerve prema upisu u te ''kaurske'' škole. Dr. Abdullah Bukvica je bio prvi koji se upisao u osnovnu školu u Rogatici i tako pokazao očev stav i pristup novonastaloj situaciji. Kasnije se pokazalo da je takav pristup bio korisniji našem narodu od bojkota koji je učinio da veliki broj muslimnske djece i omladine ostane nepismen zbog uvođenja u službenu upotrebu latiničnog pisma. Po završetku gimnazije, upisuje se na medicinski fakultet u Beču kojeg završava 1909. godine i biva promovisan u ljekara cjelokupne medicine. Od 1908. do 1910. godine provodi svoju praksu u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu, nakon čega biva postavljen za gradskog liječnika i upravnika bolnice u Brčkom. Istovremeno mu je povjereno istraživanje i liječenje bolesnika od sifilisa u više podmajevičkih sela brčanskog sreza, jer je u tim selima harao sifilis u epidemiološkim razmjerama. Od tada počinje njegov mukotrpan rad i život ispunjen raznim problemima i iskušenjima koje su nosile predratne, ratne i postratne godine oba svjetska rata.



22. 07. 2013.

"MOST"



 autor: Mediha Rađo Hasanović



Jednom davno postojao je veliki most koji je poveziva selo Stara Gora, Živaljevici i Godimilje. Bio je prekrasan, širok, bijel,  posut cvijećem, čvrst i siguran. Njime su hodile dobre duše bošnjačke pune radosti, prijateljstva , jednostavnosti i ljudstva. Na početku i na kraju mosta bile su raširene tople ruke dobrodošlice,i spucale od rada i zemlje, ali najljepše i najmekše na svijetu. Osmijesi koji su odavali rodbinsku ljubav i želju da ugoste i pokažu poštovanje prema musafiru. Trčala sam tim mostom kao dijete često, mirisalo je sve oko njega, i trava i cvijeće i lisće, i moja nena i moja majka. Lepršala je nenina bošća jašući na konju do Godimilja, sve do onih raširenih ruku koje bi nas dočekale i vodile svaku noć u drugu kuću na prevod. Sijela, pošalice, smijeh. Iznošenje na siniju raznih jela, spremljenih od srca, bez vage, bez luksuznih tanjira, ali ljepše u životu jos ne vidjeh i ne probah. Duša ti pjeva osjećaš tu svu međusobnu povezanost, jednostavnost, smijeh i raspoloženje. Donese se krigla hladne vode s bunara i svi redom pijemo, gledamo u kao tijesto gusti mrak u kome zaiskri poneki svitac i oglasi hor zrikavaca. Tihi smjeh djevojaka u sobi na prozoru koje ašikuju sa momkom koji je u bašči ispod prozora. Pune štale mala i ovaca. Bogastvo na sve strane, a niti auta,  niti telefona,  niti namještaja,  ni električnih uređaja. Samo velika sreća, uzajamno poštovanje, sloga i velika sinija puna svega. Agići i njihove prelijepe djevojke u Staroj Gori i moji dragi Hodzići u Godimilju i najdraži Jahići i Isakovići u Živaljevićima. I na kraju moj MOST, sagrađen od moje dječije mašte jer je to putovanje od sela do sela bilo nešto najljepše za vrijeme mojih školskih raspusta na selu kod nene. Sada imamo sve, a nemamo ništa, nema smijeha, nema sinije, nema gostoprimstva onog od srca i bez imalo licemjerstva. Nema mog mosta, a nema ni ruku koje me čekaju na početku i na kraju njega. Nema moje najdraže majke i njenog mirisnog zagrljaja i njegove sigurnosti. 
Nek je rahmet svim dušama plemenitim koje mi pružiše nešto što je neprocjenjivo: osmijeh i ljubav rodbinsku i osjećaj da sam im pripadala i bila dio njih.

Stara Gora
Živaljevići
Godimilje

Šejh hafiz Mustafa ef. Mujić

Šejh hafiz Mustafa ef. Mujić rođen je 15. 5. 1910. godine u Rogatici od oca Osmana i majke Fatime. Majku nije zapamtio jer je preselila na Ahiret u Bosanskom Novom za vrijeme prvog svjetskog rata. Slabo se sjeća i oca koji se, kada se vratio iz rata, razbolio i umro. Šejh-hafiz, kao siroče bez oca i majke, odrastao je u dedinom i naninom okrilju. Dedu i nanu je izuzetno volio i pazio. U posljednjim časovima njihovog boravka na ovom svijetu Šejh-hafiz im je hizmetio i njegovao ih. Prije vojske se oženio sa Bahtanović Hasnijom iz Karačića (selo nedaleko od Rogatice) koja tada imaše svega 16 godina. Nana nije doživjela ženidbu svoga unuka, dok je dedo preselio na Ahiret devet mjeseci poslije ženidbe.

Nakon osnovne škole završio je rogatičku medresu i u isto vrijeme radio u pekari. Nakon završetka medrese Šejh-hafiz radi kao imam u Karačićima, zatim u Džedovićima – okolnim rogatičkim mjestima. Šejh-hafizova žena Hasnija ukupno je rodila sedmero djece, šest kćerki i jednog sina: Fatimu (1934.), Osmana (1936.), Nuru (1938.), Muliju (1941.), Hajriju (1944.), Eminu (1947.) i Aišu (1950.). Osman, Mulija i Hajrija su preselili na Ahiret u svom djetinjstvu. Osman je umro u Rogatici, Mulija u Karačićima, a Hajrija u Sarajevu za vrijeme rata. Svo Šejhovo potomstvo potiče od preostale četiri kćerke.

Šejh-hafiz je bio više puta u muhadžerluku. Prvi put je bio na Kosovu kao vojnik. U tom vremenu supruga Hasnija je živjela u Rogatici ne znajući da li je on uopće živ. Godinu dana je sa Fatimom, Nurom i malom Mulijom provela u tuđoj kući pod vrlo teškim uvjetima života, jer je njihova porodična kuća izgorjela. To je bila prva godina rata. Posebno je važno spomenuti da je ona tada imala jednu ogru (koja bijaše u to vrijeme na cijeni) koju je cijelu potrošila da bi sebe i svoju čeljad spasila od gladi.

Kada se vratio sa Kosova, izbjegao je u Sarajevo sa ženom i djecom i tamo počeo raditi kao imam u džamiji na Bistriku. U proljeće koje je uslijedilo nakon dolaska u Sarajevo Hasnija se ponovo vratila u Karačiće sa djecom da posije povrće bojeći se gladi, dok je Šejh-hafiz ostao u Sarajevu radeći sa djecom. Kada je nastupila jesen, odnosno, kada su počeli ubirati plodove posijanih usjeva, Hasnija je vozom slala krompir, pšenicu i druge plodove u Sarajevo. Pred sami kraj jesenje žetve, četnici su ih zarobili i odlučili strijeljati. Svo seosko stanovništvo koje su činili isključivo žene i djeca su poveli na mjesto strijeljanja. Međutim, na putu do odredišta pojavio se neki Srbin koga su, inače, smatrali ludim, koji je nagovorio Hasniju i par žena da skrenu u jednu njivu zasijanu kukuruzima, što su one i učinile. Nakon što su uspjele da pobjegnu četničkoj bandi čule su, krijući se po kukuruzima, pucnjeve iz vatrenog oružja, koji su označavali kraj životne priče preostalih zarobljenih seljana. Kćerke Nura i Fatima su živi svjedoci ovog teškog događaja. Odatle se Hasnija uspjela izvući i vratiti u Sarajevo. Ovo je opis samo jednog od teških trenutaka u životu Šejh-hafiza i njegove porodice. Njih je bilo mnogo više. Treba spomenuti da se samo tri puta vraćao iz Sarajeva u Rogaticu, što dovoljno govori o iskušenjima koja su ga kroz život pratila.

Veći dio ratnog vremena Šejh-hafiz je proveo u Sarajevu radeći u spomenutoj džamiji. Pred kraj rata je i hifz završio za osam mjeseci. Muhaffiz mu je bio kurra-hafiz Hadžijahić. U Carevoj džamiji po završetku II svjetskog rata proučena mu je dova.

S obzirom da su i poslije drugog svjetskog rata muhadžire izgonili iz stanova, Šejh-hafiz je bio prisiljen vratiti se ponovo u svoje rodno mjesto gdje nastavlja imamsku službu u Dobračama. Ovdje se zadržao svega osam mjeseci, nakon čega se prebacuje u Palež kod Kiseljaka, gdje živi od 1946. do 1993. ratne godine. U dugom periodu boravka na ovom mjestu, kao imam radio je prvo u Kiseljaku, zatim i pod Duhrima, a svakako najveći dio radnog vremena proveo je u Paležu. Činjenica koja govori da se skoro dvije godine pokrivao kaputom, a žena sa djecom jednim pokrivačem (koga su jedino posjedovali) dovoljno govori u kakvom je finansijskom stanju živio ovaj skromni čovjek. Osim toga, tadašnja plata je bila godišnja, a ne mjesečna, i to u obliku namirnica koje su seljani sabirali. I pored toga, svaki dan osim petka radio je neumorno po nekoliko sati sa djecom, učeći ih kur'anskom pismu, imanskim i islamskim šartima i drugim temeljnim vjerskim dužnostima. Djeca koja su pred njim učila i danas se prepoznaju kao dobri i temeljiti učači Kur'ana.

Šejhovo zanimanje nije se završavalo na poučavanju djece. Pored ove obaveze koju je smatrao svetom i nezaobilaznom, on je pripremao kandidate za vanredno polaganje imamskih ispita u Sarajevu. Ovo je radio čak i onda, kada su nastupile zabrane od strane tadašnje komunističke vlasti. Kako govore njegovi učenici, uspješno je podučio preko trideset kandidata. Među njima se posebno ističu hfz. Zilko Zolja i derviš Ramo Brkanović. Osim toga, izveo je pet hafiza, a to su: hafiz Zilko Žolja, hafiz Nura (šejhova kćerka), hafiz Vehbija Šečerović, hafiz Abdulkadir Kadrić (šejhov unuk) i hafiz Kemal Mehić. Od njegovih potomaka, petorica unuka su, također, završili medrese.

Obzirom da je šejh hfz. Muharem Lemeš iz Uvorića kod Visokog bio oženjen iz Paleža, on je redovno ovaj kraj posjećivao. Čim je došao novi imam u Palež, šejh Lemeš se odmah sa njim upoznao i zapazio njegovu oštroumnost. On je još tada vidio da će ovaj postati veliki čovjek, te je stoga upozorio Paležane riječima: «Dobro ga čuvajte! Ako ga izgubite nećete dobro proći!» Susret sa ovim šejhom bili su prvi ozbiljniji susreti hfz. Mustafe Mujića sa tesavvufom, što je rezultiralo nasljeđivanjem spomenutog šejha. Naime, šejh Lemeš je 1955. godine preselio na Ahiret, a nasljednika je označio riječima 'Ono što sam ja, to je on i suprotno' misleći pri tome na šejh hafiza Mujića. Od tada ovaj velikan među narodom slovi kao Šejh-hafiz sa Paleža.

Posljednjih nekoliko godina života Šejh-hafiz je proveo u Visokom u jednoj vakufskoj kući. Ovi pozni dani šejhovog života mogu se okarakterisati kao vrhunac da'vetskog poduhvata gdje šejh neprestano okuplja oko sebe ljude željne znanja i iluma i vodi kroz trnovite životne staze ka duhovnoj spoznaji stvoritelja Allaha dž.š. Zikir i vazove koje je održavao ponedjeljkom u Pertačkoj džamiji privukli su pažnju slušalaca – murida iz raznih krajeva BiH. Svake sedmice na ovom mjestu dolazili su ljudi iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, Gradačca, Mostara i brojnih drugih krajeva, što je na određeni način počelo predstavljati duhovno-obrazovni centar muslimana ovih krajeva. Valja spomenuti da su prisutni bili, ne samo obični vjernici, nego i mnogobrojni učeni ljudi koji su imali običaj kazati da kvalitet i kvantitet informacija koje je Šejh-hafiz davao nije isključivo odraz bavljenja literaturom, nego prije svega znak Božije nagrade u obliku ilhama – inspiracije koju Allah dž.š. spušta na srce Svoga roba kojeg voli. Allahovo svjetlo kada zasija u jednom kraju, ono sva druga svjetla čini neprimjećenim i neznatnim, a uz to i sve tmine razbija. Simpatizeri Šejh-hafiza su bili svjesni da će odgovore dobiti bez pitanja, da će naći bez traženja, da će biti opomenuti bez pokazivanja svojih grešaka. I to je, zasigurno, neminovnost kada se sjedi pred čovjekom koji je svoj život proveo u pokornosti i predanosti Allahu dž.š. kakav je zasigurno bio šejh hafiz Mustafa ef. Mujić.

Težak trenutak za sve šejhove muride bio je momenat njegova preseljenja na Ahiret. To se desilo poslije podnevskog ezana, u ponedjeljak, 28. rebiu-l-ewela 1420., odnosno, 12. jula 1999. godine kada veliki broj uplakanih vjernika saznaje da je dragi šejh otputovao svome Gospodaru. Sutradan su se klanjale dvije dženaze, jedna pred Pertačkom džamijom, a druga u haremu Gračaničke džamije gdje je i ukopan pored kabura svoga šejha Lemeša.

Kada govorimo o životu i djelovanju Šejh-hafiza, onda je najbolje da se susretnemo sa bilo kojim čovjekom koji ga je makar jednom u životu susreo. Teško je naći čovjeka koji će se negativno izraziti o ovom velikanu naših prostora. Ko je čitao životopis Božijeg Poslanika a.s. s jedne strane, i ko je pratio šejhov život s druge strane, primjetiće velike sličnosti kako u životnom smislu, tako i u duhovnom. Poslanik Muhammed a.s., kao siroče bez roditeljske pažnje i ljubavi, izrasta u najboljeg primjera i uzora čovječanstvu u moralu i ponašanju uz to podnoseći iskušenja koja bi teško obični čovjek mogao iznijeti. Skoro identičan slučaj imamo i sa šejhovom biografijom. Iako rano ostaje bez oca i majke, četiri puta biva u muhadžerluku, mijenja dvanaest domova i doživljava tri rata - sve ovo ne biva razlogom da posustane na putu islama i Istine. I pored svih iskušenja koja su ga pratila u životu nije se zapamtilo da je Šejh-hafiz ikada izrekao riječi negodovanja. Uvijek je zahvaljivao Allahu dž.š. na blagodatima koja mu je dao i neprestano je bio u kontaktu sa Njim, bilo putem zikra, učenja Kur'ana ili govora o Allahu i Pejgamberu. Bojao se nemara i gafleta. Imao je običaj kazati: «Ovaj svijet je samo jedan časak, pa ga iskoristite u pokornosti i ta'atu Allahu dž.š.!»

Šejh-hafiz je bio skroman čovjek, lijepe naravi i izuzetne sposobnosti prenošenja Božanskih istina. Vazda je držao malo oborenu glavu. Neprestano je iz njega zračila poniznost koju je imao u odnosu na Stvoritelja. Njegovi sugovornici su vazda bili iznenađeni njegovom jednostavnošću i pronicljivošću. Oni koji bi sa njim sjedili osjećali bi u isto vrijeme strahopoštovanje i smirenost. Nur koji je sijao iz njega ne bi ostavljao ravnodušnim ni najvećeg griješnika, a kamoli vjernika. Mnogo je vremena provodio učeći Kur'an. Posljednja njegova hatma bila je nanijećena poslaniku Muhammedu s.a.v.s. Iako je neprestano bio u hizmetu Allahovoj vjeri, nikada se nije time hvalisao. Cilj mu je bio Božije zadovoljstvo, a ne ljudska priznanja. I pored njegovog neprestanog skrivanja od očiju ljudi, kada su u pitanju dodatni ibadeti (pogotovu oni u kasnim noćnim satima), narod je uspio da primjeti njegovu požrtvovanost, te ga je stoga poštovao i cijenio. Koliko je bio odan Allahu dž.š. i koliko je vodio računa da nikog ne uvrijedi svjedoči njegov vasijjet u kome je naredio da se na smrtovnici napiše «Pozivam zetove, komšije, prijatelje i ahbabe da mi halale, a ja svima halalim». Jednom riječju, njegov život je bio poput Poslanikovog života.

Njegov život treba svima nama koji smo ga nadživjeti da bude ibret i podsticaj da ustrajemo na Istini, jer je on, važeći prije svega svojim životom, pokazao da je moguće odoljeti svim dunjalučkim i ahiretskim iskušenjima i biti od dobrih Allahovih robova.

21. 07. 2013.

Hadži Kasim-ef. Dobrača (1910.-1979.)

hadži Kasim-ef. Dobrača
hadži Kasim-ef. Dobrača
 Hadži Kasim-ef. Dobrača (1910.-1979.)

Čovjek koji je digao glas za spas Srba, Jevreja i Roma 1941. godine
 
Trećeg novembra 1979. godine preselio je na Ahiret hadži Kasim-ef. Dobrača, muderris-profesor i vaiz, inače do svog penzioniranja zaposlen kao bibliotekar Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu.
Rođen je 1910. godine u Vraglovima, džemat Sočice kod Rogatice. Poslije mekteba i osnovne škole došao je u Sarajevo i upisao se na Gazi Husrevbegovu medresu. Po završetku nižeg tečaja na Medresi, prelazi na Šerijatsku sudačku školu koju završava 1927/28. godine.
Potom odlazi u Kairo i upisuje se na El-Ezher, gdje studira islamske teološke nauke i diplomira 1935. godine, nakon čega se odmah vraća u domovinu i stupa u službu kao vjeroučitelj u građanskim školama u Sarajevu, kasnije kao nastavnik-muderris, prvo u Islamskoj ženskoj vjerskoj školi (Ženska medresa), a onda u Gazi Husrevbegovoj medresi. Jedno vrijeme radio je kao vjeroučitelj u Realnoj gimnaziji u Mostaru i vjerski odgojitelj u srednjoškolskom internatu društva “Gajret”. Do svog odlaska u mirovinu radio je u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu na obradi orijentalnih rukopisa, da bi samo tri mjeseca kasnije preselio na Ahiret.
Kasim-ef. Dobrača je, u toku svog službovanja, predavao niz vjerskih predmeta: akaid, fikh, hadis, ahlak, historiju islama i imamet-hatabet-vaz, te arapski jezik i književnost. Predavao je na lahak i razumljiv način, a njegova predavanja su iz godine u godinu bivala sve interesantnija, jer je nastavnički predmet volio i u svaki se predmet potpuno unosio.
Onaj ko je pažljivo slušao njegova predavanja, nije se morao kasnije puno pripremati jer je svaka metodska jedinica bila zaokružena i kao cjelina obrađena. U tom kontekstu lahko je shvatiti i njegovu vrijednost kao vaiza, tako da je tražen da vazi ne samo u Sarajevu, gdje je jedno vrijeme bi stalni vaiz Gazi Husrevbegove džamije, nego i u drugim mjestima.
U muslimanskoj štampi Kasim-ef. počeo se javljati poslije povratka iz Kaira. Napisao je veliki broj članaka i rasprava, a sarađivao je u brojnim muslimanskim listovima i edicijama: Novom beharu, Glasniku Islamske vjerske zajednice, El-Hidaji,Gajretu i dr., a objavio je dva posebno štampana rada: Kadijanije i Ahmedije (Sarajevo,1938) i Kloni se zla (Sarajevo, 1971). Prvi je izašao u izdanju El-Hidaje, a drugi u izdanju Starješinstva Islamske zajednice za SR Bosnu i Hercegovinu.
Glasnik Islamske vjerske zajednice ubraja Kasim-ef. u svoje suradnike, jer se ponekad javljao sa radovima. Jedan od svojih prvih radova on je štampao upravo u Glasniku. To je rad pod naslovom “Iz islamskog prava i njegove historije”(1936.godina, brojevi od 1-10). Od tada pa do smrti on je u Glasniku objavio još deset tekstova, od kojih posebnu pažnju zavređuje “Jedan va’z” (Nekoliko islamskih propisa o privatnom i društvenom životu čovjeka) koji je objavljen 1936. godine i drugi “Jedan mevludski va’z”, održan na dan Mevluda 1964. godine u Begovoj džamiji u Sarajevu.
Posljednje što je za života objavio bio je članak “Vjerski značaj, smisao i svrha kurbana“, štampan u knjizi Smisao i značaj kurbana (Sarajevo, 1978), što ju je izdalo Starješinstvo IZ za SR BiH, poslije savjetovanja održanog u Sarajevu 1978. godine na ovu temu.
Kad je Kasim-ef. 1956. godine došao u Gazi Husrevbegovu biblioteku, povjeren mu je posao oko izrade kataloga orijentalnih rukopisa ove Biblioteke. Kao i drugim poslovima, i ovom radu Dobrača je prišao ozbiljno i savjesno.
Već 1963. godine štampan je prvi svezak ovog Kataloga (Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke, svezak I , 1963, str. XXXIII+607+XV tabela - stranica arapskog teksta), koji je obuhvatio 795 kodeksa sa više od hiljadu rukopisa.
Prvi svezak obuhvata materijale koji se odnose na Kur’an, njegovo tumačenje (tefsir), pravilno učenje Kur’ana (tedžvid), hadis, akaid i dove. Pojava ovog prvog sveska izazvala je vrlo živo zanimanje ne samo među orijentalistima, nego i među drugim kulturnim radnicima i kod nas i u svijetu, gdje su objavljeni brojni prikazi ovog kataloga. Drugi svezak se nalazi u štampi i obuhvatiće islamsko pravo. Po broju obrađenih rukopisa drugi svezak će nadmašiti prvi. Rahmetli Kasim-ef. bio je počeo raditi i na materijalima trećeg sveska, ali je usljed bolesti i odlaska u mirovinu taj posao zastao i velika je šteta da Kasim-ef. nije završio bar treći svezak, jer je teško naći čovjeka sa onolikim znanjem, prilježnošću i ustrajnošću u ovoj vrsti posla, kakav je on bio. Međutim i sa ovoliko, koliko je uradio na Katalogu orijentalnih rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke, osigurao je sebi mjesto u nauci i kod nas i u svijetu.[1]
Svoj život i ponašanje rahmetli Kasim-ef. usklađivao je sa onim ogromnim znanjem, koje je posjedovao. U tom pogledu bio je primjer kakav čovjek treba biti. Skroman, nenametljiv, miran i tih, bio je uvažavan, a u odbrani svoga uvjerenja, naročito vjerskog, bio je rezolutan. Zbog toga je uživao opće poštovanje. Otuda je i njegova smrt izazvala veliku žalost i gubitak za sve.
(Prvi put objavljeno u: Glasnik VIS-a, XLIII/1980, br.1, str.106-108.)
Izvor: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, Rijaset IZ u BiH, Izdavačka djelatnost El-Kalem, Sarajevo, 1998., str. 77-80.
Trećeg novembra 1979. godine preselio je na Ahiret hadži Kasim-ef. Dobrača, muderris-profesor i vaiz, inače do svog penzioniranja zaposlen kao bibliotekar Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu.
Rođen je 1910. godine u Vraglovima, džemat Sočice kod Rogatice. Poslije mekteba i osnovne škole došao je u Sarajevo i upisao se na Gazi Husrevbegovu medresu. Po završetku nižeg tečaja na Medresi, prelazi na Šerijatsku sudačku školu koju završava 1927/28. godine.
Potom odlazi u Kairo i upisuje se na El-Ezher, gdje studira islamske teološke nauke i diplomira 1935. godine, nakon čega se odmah vraća u domovinu i stupa u službu kao vjeroučitelj u građanskim školama u Sarajevu, kasnije kao nastavnik-muderris, prvo u Islamskoj ženskoj vjerskoj školi (Ženska medresa), a onda u Gazi Husrevbegovoj medresi. Jedno vrijeme radio je kao vjeroučitelj u Realnoj gimnaziji u Mostaru i vjerski odgojitelj u srednjoškolskom internatu društva “Gajret”. Do svog odlaska u mirovinu radio je u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu na obradi orijentalnih rukopisa, da bi samo tri mjeseca kasnije preselio na Ahiret.
Kasim-ef. Dobrača je, u toku svog službovanja, predavao niz vjerskih predmeta: akaid, fikh, hadis, ahlak, historiju islama i imamet-hatabet-vaz, te arapski jezik i književnost. Predavao je na lahak i razumljiv način, a njegova predavanja su iz godine u godinu bivala sve interesantnija, jer je nastavnički predmet volio i u svaki se predmet potpuno unosio.
Onaj ko je pažljivo slušao njegova predavanja, nije se morao kasnije puno pripremati jer je svaka metodska jedinica bila zaokružena i kao cjelina obrađena. U tom kontekstu lahko je shvatiti i njegovu vrijednost kao vaiza, tako da je tražen da vazi ne samo u Sarajevu, gdje je jedno vrijeme bi stalni vaiz Gazi Husrevbegove džamije, nego i u drugim mjestima.
U muslimanskoj štampi Kasim-ef. počeo se javljati poslije povratka iz Kaira. Napisao je veliki broj članaka i rasprava, a sarađivao je u brojnim muslimanskim listovima i edicijama: Novom beharu, Glasniku Islamske vjerske zajednice, El-Hidaji,Gajretu i dr., a objavio je dva posebno štampana rada: Kadijanije i Ahmedije (Sarajevo,1938) i Kloni se zla (Sarajevo, 1971). Prvi je izašao u izdanju El-Hidaje, a drugi u izdanju Starješinstva Islamske zajednice za SR Bosnu i Hercegovinu.
Glasnik Islamske vjerske zajednice ubraja Kasim-ef. u svoje suradnike, jer se ponekad javljao sa radovima. Jedan od svojih prvih radova on je štampao upravo u Glasniku. To je rad pod naslovom “Iz islamskog prava i njegove historije”(1936.godina, brojevi od 1-10). Od tada pa do smrti on je u Glasniku objavio još deset tekstova, od kojih posebnu pažnju zavređuje “Jedan va’z” (Nekoliko islamskih propisa o privatnom i društvenom životu čovjeka) koji je objavljen 1936. godine i drugi “Jedan mevludski va’z”, održan na dan Mevluda 1964. godine u Begovoj džamiji u Sarajevu.
Posljednje što je za života objavio bio je članak “Vjerski značaj, smisao i svrha kurbana“, štampan u knjizi Smisao i značaj kurbana (Sarajevo, 1978), što ju je izdalo Starješinstvo IZ za SR BiH, poslije savjetovanja održanog u Sarajevu 1978. godine na ovu temu.
Kad je Kasim-ef. 1956. godine došao u Gazi Husrevbegovu biblioteku, povjeren mu je posao oko izrade kataloga orijentalnih rukopisa ove Biblioteke. Kao i drugim poslovima, i ovom radu Dobrača je prišao ozbiljno i savjesno.
Već 1963. godine štampan je prvi svezak ovog Kataloga (Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke, svezak I , 1963, str. XXXIII+607+XV tabela - stranica arapskog teksta), koji je obuhvatio 795 kodeksa sa više od hiljadu rukopisa.
Prvi svezak obuhvata materijale koji se odnose na Kur’an, njegovo tumačenje (tefsir), pravilno učenje Kur’ana (tedžvid), hadis, akaid i dove. Pojava ovog prvog sveska izazvala je vrlo živo zanimanje ne samo među orijentalistima, nego i među drugim kulturnim radnicima i kod nas i u svijetu, gdje su objavljeni brojni prikazi ovog kataloga. Drugi svezak se nalazi u štampi i obuhvatiće islamsko pravo. Po broju obrađenih rukopisa drugi svezak će nadmašiti prvi. Rahmetli Kasim-ef. bio je počeo raditi i na materijalima trećeg sveska, ali je usljed bolesti i odlaska u mirovinu taj posao zastao i velika je šteta da Kasim-ef. nije završio bar treći svezak, jer je teško naći čovjeka sa onolikim znanjem, prilježnošću i ustrajnošću u ovoj vrsti posla, kakav je on bio. Međutim i sa ovoliko, koliko je uradio na Katalogu orijentalnih rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke, osigurao je sebi mjesto u nauci i kod nas i u svijetu.[1]
Svoj život i ponašanje rahmetli Kasim-ef. usklađivao je sa onim ogromnim znanjem, koje je posjedovao. U tom pogledu bio je primjer kakav čovjek treba biti. Skroman, nenametljiv, miran i tih, bio je uvažavan, a u odbrani svoga uvjerenja, naročito vjerskog, bio je rezolutan. Zbog toga je uživao opće poštovanje. Otuda je i njegova smrt izazvala veliku žalost i gubitak za sve.
(Prvi put objavljeno u: Glasnik VIS-a, XLIII/1980, br.1, str.106-108.)
Izvor: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, Rijaset IZ u BiH, Izdavačka djelatnost El-Kalem, Sarajevo, 1998., str. 77-80.

[1] U međuvremenu su i drugi i treći svezak Kataloga objavljeni – drugi 1979., a treći, koga je obradio Zejnil Fajić, 1991. godine. Do sada je objavljeno 17 svezaka ovog kataloga (ghbibl.com.ba)
- See more at: http://www.akos.ba/kultura-tradicija/bosnjacka-tradicija/biografije-istaknutih-bosnjaka/kasim-dobraca-covjek-koji-je-digao-glas-za-spas-srba-jevreja-i-roma-1941-godine#sthash.sg1d4xwp.WO33ajpf.dpuf
Trećeg novembra 1979. godine preselio je na Ahiret hadži Kasim-ef. Dobrača, muderris-profesor i vaiz, inače do svog penzioniranja zaposlen kao bibliotekar Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu.
Rođen je 1910. godine u Vraglovima, džemat Sočice kod Rogatice. Poslije mekteba i osnovne škole došao je u Sarajevo i upisao se na Gazi Husrevbegovu medresu. Po završetku nižeg tečaja na Medresi, prelazi na Šerijatsku sudačku školu koju završava 1927/28. godine.
Potom odlazi u Kairo i upisuje se na El-Ezher, gdje studira islamske teološke nauke i diplomira 1935. godine, nakon čega se odmah vraća u domovinu i stupa u službu kao vjeroučitelj u građanskim školama u Sarajevu, kasnije kao nastavnik-muderris, prvo u Islamskoj ženskoj vjerskoj školi (Ženska medresa), a onda u Gazi Husrevbegovoj medresi. Jedno vrijeme radio je kao vjeroučitelj u Realnoj gimnaziji u Mostaru i vjerski odgojitelj u srednjoškolskom internatu društva “Gajret”. Do svog odlaska u mirovinu radio je u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu na obradi orijentalnih rukopisa, da bi samo tri mjeseca kasnije preselio na Ahiret.
Kasim-ef. Dobrača je, u toku svog službovanja, predavao niz vjerskih predmeta: akaid, fikh, hadis, ahlak, historiju islama i imamet-hatabet-vaz, te arapski jezik i književnost. Predavao je na lahak i razumljiv način, a njegova predavanja su iz godine u godinu bivala sve interesantnija, jer je nastavnički predmet volio i u svaki se predmet potpuno unosio.
Onaj ko je pažljivo slušao njegova predavanja, nije se morao kasnije puno pripremati jer je svaka metodska jedinica bila zaokružena i kao cjelina obrađena. U tom kontekstu lahko je shvatiti i njegovu vrijednost kao vaiza, tako da je tražen da vazi ne samo u Sarajevu, gdje je jedno vrijeme bi stalni vaiz Gazi Husrevbegove džamije, nego i u drugim mjestima.
U muslimanskoj štampi Kasim-ef. počeo se javljati poslije povratka iz Kaira. Napisao je veliki broj članaka i rasprava, a sarađivao je u brojnim muslimanskim listovima i edicijama: Novom beharu, Glasniku Islamske vjerske zajednice, El-Hidaji,Gajretu i dr., a objavio je dva posebno štampana rada: Kadijanije i Ahmedije (Sarajevo,1938) i Kloni se zla (Sarajevo, 1971). Prvi je izašao u izdanju El-Hidaje, a drugi u izdanju Starješinstva Islamske zajednice za SR Bosnu i Hercegovinu.
Glasnik Islamske vjerske zajednice ubraja Kasim-ef. u svoje suradnike, jer se ponekad javljao sa radovima. Jedan od svojih prvih radova on je štampao upravo u Glasniku. To je rad pod naslovom “Iz islamskog prava i njegove historije”(1936.godina, brojevi od 1-10). Od tada pa do smrti on je u Glasniku objavio još deset tekstova, od kojih posebnu pažnju zavređuje “Jedan va’z” (Nekoliko islamskih propisa o privatnom i društvenom životu čovjeka) koji je objavljen 1936. godine i drugi “Jedan mevludski va’z”, održan na dan Mevluda 1964. godine u Begovoj džamiji u Sarajevu.
Posljednje što je za života objavio bio je članak “Vjerski značaj, smisao i svrha kurbana“, štampan u knjizi Smisao i značaj kurbana (Sarajevo, 1978), što ju je izdalo Starješinstvo IZ za SR BiH, poslije savjetovanja održanog u Sarajevu 1978. godine na ovu temu.
Kad je Kasim-ef. 1956. godine došao u Gazi Husrevbegovu biblioteku, povjeren mu je posao oko izrade kataloga orijentalnih rukopisa ove Biblioteke. Kao i drugim poslovima, i ovom radu Dobrača je prišao ozbiljno i savjesno.
Već 1963. godine štampan je prvi svezak ovog Kataloga (Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke, svezak I , 1963, str. XXXIII+607+XV tabela - stranica arapskog teksta), koji je obuhvatio 795 kodeksa sa više od hiljadu rukopisa.
Prvi svezak obuhvata materijale koji se odnose na Kur’an, njegovo tumačenje (tefsir), pravilno učenje Kur’ana (tedžvid), hadis, akaid i dove. Pojava ovog prvog sveska izazvala je vrlo živo zanimanje ne samo među orijentalistima, nego i među drugim kulturnim radnicima i kod nas i u svijetu, gdje su objavljeni brojni prikazi ovog kataloga. Drugi svezak se nalazi u štampi i obuhvatiće islamsko pravo. Po broju obrađenih rukopisa drugi svezak će nadmašiti prvi. Rahmetli Kasim-ef. bio je počeo raditi i na materijalima trećeg sveska, ali je usljed bolesti i odlaska u mirovinu taj posao zastao i velika je šteta da Kasim-ef. nije završio bar treći svezak, jer je teško naći čovjeka sa onolikim znanjem, prilježnošću i ustrajnošću u ovoj vrsti posla, kakav je on bio. Međutim i sa ovoliko, koliko je uradio na Katalogu orijentalnih rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke, osigurao je sebi mjesto u nauci i kod nas i u svijetu.[1]
Svoj život i ponašanje rahmetli Kasim-ef. usklađivao je sa onim ogromnim znanjem, koje je posjedovao. U tom pogledu bio je primjer kakav čovjek treba biti. Skroman, nenametljiv, miran i tih, bio je uvažavan, a u odbrani svoga uvjerenja, naročito vjerskog, bio je rezolutan. Zbog toga je uživao opće poštovanje. Otuda je i njegova smrt izazvala veliku žalost i gubitak za sve.
(Prvi put objavljeno u: Glasnik VIS-a, XLIII/1980, br.1, str.106-108.)
Izvor: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, Rijaset IZ u BiH, Izdavačka djelatnost El-Kalem, Sarajevo, 1998., str. 77-80.

[1] U međuvremenu su i drugi i treći svezak Kataloga objavljeni – drugi 1979., a treći, koga je obradio Zejnil Fajić, 1991. godine. Do sada je objavljeno 17 svezaka ovog kataloga (ghbibl.com.ba)
- See more at: http://www.akos.ba/kultura-tradicija/bosnjacka-tradicija/biografije-istaknutih-bosnjaka/kasim-dobraca-covjek-koji-je-digao-glas-za-spas-srba-jevreja-i-roma-1941-godine#sthash.sg1d4xwp.WO33ajpf.dpuf
Trećeg novembra 1979. godine preselio je na Ahiret hadži Kasim-ef. Dobrača, muderris-profesor i vaiz, inače do svog penzioniranja zaposlen kao bibliotekar Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu.
Rođen je 1910. godine u Vraglovima, džemat Sočice kod Rogatice. Poslije mekteba i osnovne škole došao je u Sarajevo i upisao se na Gazi Husrevbegovu medresu. Po završetku nižeg tečaja na Medresi, prelazi na Šerijatsku sudačku školu koju završava 1927/28. godine.
Potom odlazi u Kairo i upisuje se na El-Ezher, gdje studira islamske teološke nauke i diplomira 1935. godine, nakon čega se odmah vraća u domovinu i stupa u službu kao vjeroučitelj u građanskim školama u Sarajevu, kasnije kao nastavnik-muderris, prvo u Islamskoj ženskoj vjerskoj školi (Ženska medresa), a onda u Gazi Husrevbegovoj medresi. Jedno vrijeme radio je kao vjeroučitelj u Realnoj gimnaziji u Mostaru i vjerski odgojitelj u srednjoškolskom internatu društva “Gajret”. Do svog odlaska u mirovinu radio je u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu na obradi orijentalnih rukopisa, da bi samo tri mjeseca kasnije preselio na Ahiret.
Kasim-ef. Dobrača je, u toku svog službovanja, predavao niz vjerskih predmeta: akaid, fikh, hadis, ahlak, historiju islama i imamet-hatabet-vaz, te arapski jezik i književnost. Predavao je na lahak i razumljiv način, a njegova predavanja su iz godine u godinu bivala sve interesantnija, jer je nastavnički predmet volio i u svaki se predmet potpuno unosio.
Onaj ko je pažljivo slušao njegova predavanja, nije se morao kasnije puno pripremati jer je svaka metodska jedinica bila zaokružena i kao cjelina obrađena. U tom kontekstu lahko je shvatiti i njegovu vrijednost kao vaiza, tako da je tražen da vazi ne samo u Sarajevu, gdje je jedno vrijeme bi stalni vaiz Gazi Husrevbegove džamije, nego i u drugim mjestima.
U muslimanskoj štampi Kasim-ef. počeo se javljati poslije povratka iz Kaira. Napisao je veliki broj članaka i rasprava, a sarađivao je u brojnim muslimanskim listovima i edicijama: Novom beharu, Glasniku Islamske vjerske zajednice, El-Hidaji,Gajretu i dr., a objavio je dva posebno štampana rada: Kadijanije i Ahmedije (Sarajevo,1938) i Kloni se zla (Sarajevo, 1971). Prvi je izašao u izdanju El-Hidaje, a drugi u izdanju Starješinstva Islamske zajednice za SR Bosnu i Hercegovinu.
Glasnik Islamske vjerske zajednice ubraja Kasim-ef. u svoje suradnike, jer se ponekad javljao sa radovima. Jedan od svojih prvih radova on je štampao upravo u Glasniku. To je rad pod naslovom “Iz islamskog prava i njegove historije”(1936.godina, brojevi od 1-10). Od tada pa do smrti on je u Glasniku objavio još deset tekstova, od kojih posebnu pažnju zavređuje “Jedan va’z” (Nekoliko islamskih propisa o privatnom i društvenom životu čovjeka) koji je objavljen 1936. godine i drugi “Jedan mevludski va’z”, održan na dan Mevluda 1964. godine u Begovoj džamiji u Sarajevu.
Posljednje što je za života objavio bio je članak “Vjerski značaj, smisao i svrha kurbana“, štampan u knjizi Smisao i značaj kurbana (Sarajevo, 1978), što ju je izdalo Starješinstvo IZ za SR BiH, poslije savjetovanja održanog u Sarajevu 1978. godine na ovu temu.
Kad je Kasim-ef. 1956. godine došao u Gazi Husrevbegovu biblioteku, povjeren mu je posao oko izrade kataloga orijentalnih rukopisa ove Biblioteke. Kao i drugim poslovima, i ovom radu Dobrača je prišao ozbiljno i savjesno.
Već 1963. godine štampan je prvi svezak ovog Kataloga (Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke, svezak I , 1963, str. XXXIII+607+XV tabela - stranica arapskog teksta), koji je obuhvatio 795 kodeksa sa više od hiljadu rukopisa.
Prvi svezak obuhvata materijale koji se odnose na Kur’an, njegovo tumačenje (tefsir), pravilno učenje Kur’ana (tedžvid), hadis, akaid i dove. Pojava ovog prvog sveska izazvala je vrlo živo zanimanje ne samo među orijentalistima, nego i među drugim kulturnim radnicima i kod nas i u svijetu, gdje su objavljeni brojni prikazi ovog kataloga. Drugi svezak se nalazi u štampi i obuhvatiće islamsko pravo. Po broju obrađenih rukopisa drugi svezak će nadmašiti prvi. Rahmetli Kasim-ef. bio je počeo raditi i na materijalima trećeg sveska, ali je usljed bolesti i odlaska u mirovinu taj posao zastao i velika je šteta da Kasim-ef. nije završio bar treći svezak, jer je teško naći čovjeka sa onolikim znanjem, prilježnošću i ustrajnošću u ovoj vrsti posla, kakav je on bio. Međutim i sa ovoliko, koliko je uradio na Katalogu orijentalnih rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke, osigurao je sebi mjesto u nauci i kod nas i u svijetu.[1]
Svoj život i ponašanje rahmetli Kasim-ef. usklađivao je sa onim ogromnim znanjem, koje je posjedovao. U tom pogledu bio je primjer kakav čovjek treba biti. Skroman, nenametljiv, miran i tih, bio je uvažavan, a u odbrani svoga uvjerenja, naročito vjerskog, bio je rezolutan. Zbog toga je uživao opće poštovanje. Otuda je i njegova smrt izazvala veliku žalost i gubitak za sve.
(Prvi put objavljeno u: Glasnik VIS-a, XLIII/1980, br.1, str.106-108.)
Izvor: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, Rijaset IZ u BiH, Izdavačka djelatnost El-Kalem, Sarajevo, 1998., str. 77-80.

[1] U međuvremenu su i drugi i treći svezak Kataloga objavljeni – drugi 1979., a treći, koga je obradio Zejnil Fajić, 1991. godine. Do sada je objavljeno 17 svezaka ovog kataloga (ghbibl.com.ba)
- See more at: http://www.akos.ba/kultura-tradicija/bosnjacka-tradicija/biografije-istaknutih-bosnjaka/kasim-dobraca-covjek-koji-je-digao-glas-za-spas-srba-jevreja-i-roma-1941-godine#sthash.sg1d4xwp.WO33ajpf.dpuf