29.11.11.

LEŽIŠTE UGLJA MESIĆI (kod Rogatice)


Mineralne sirovine Bosne i Hercegovine , Knjiga 1
Ležišta uglja - LEŽIŠTA UGLJA MESIĆI (kod Rogatice) Radiša Milojević
GEOINŽENJERING Sarajevo 1976.godine
ZUM + http://img36.imageshack.us/img36/1112/k5au.jpg

28.11.11.

Ribarski dom na Topliku



Kompleks "Ribarskog" (ribogojilišta i mrijestilišta) izgrađen je oko 1950.godine, bio je u vlasništvu Udruženja sportskih ribolovaca Rogatica. Činio ga je ribarski dоm i ribnjak od četiri međusоbnо pоvezana betonska bazena različite površine. Ribnjak je imao  idealne uslove  za uzgоj svih vrsta salmonidne ribe. U оkviru zgrade starog Ribarskog dоma u prizemlju nekad je bilо i mrijestilište potočne, kalifornijske pastrmke i lipljana. Cijeli ovaj kompleks bio je ograđen visokom žičanom ogradom, a čuvar tog kompleksa bio Kadrija Omerović. Jedno vrijeme su dom i ribnjak  bili napušteni pa su se dijeca sa Toplika i Podhida kupali u bazenima. 
 

Kasnije je stara zgrada ribarskog doma uz pomoć TPR-a adaptirana,  proširena, i u njoj je otvoren restoran. U domu su bile i prostorije ribolovačkog i lovačkog udruženja iz Rogatice. Danas sve to propada, ponovo je  dom i ribnjak napušten i pust. Bazeni su zarasli u kоrоv i žabоkrečinu, razaraju se. Ako se nešto ne poduzme oni će se početi urušavati, ali i sam lоvačkо-ribоlоvački dom


Prije izgradnje Ribarskog doma iz Podhriha je prolazila ulica koja se spajala sa ulicom Toplik. Na samom mjestu prelaska ulice iz Podhrida preko potoka, sa njegove desne strane nalazila se Careva džamija sa haremom, a sa lijeve strane toka  Toplika mekteb. Džamija je uništena 1943. godine i nikad nije obnovljena. Uzvodno od Careve džamije je bio mlin Sulejmanbega Pašića.

Stara zgrada "Ribarskog doma"

Nova zgrada Ribololovačko-lovačkog doma

18.11.11.

H E R C E G - B O S N O M UZDUŽ I POPRIJEKO (ROGATICA)

H E R C E G - B O S N O M UZDUŽ I POPRIJEKO (ROGATICA)
PUTOVANJA H E N R I K A RENNERA.


R o g a t i c a je veoma prijatno i prometno mjesto, većim dijelom muhamedovsko. Svaki je tu čovjek pobožnjak, svaki drugi pismen ili hadžija, svaki treći hafiz (srećne pameti, t. j . koji zna kuran na pamet), hodža ili kadija. Tu su čak i muhamedovke naučenije. No bilo bi krivo pomisliti, da se taj muhamedovski učenjački grad ništa ne brine za svjetske potrebe. Iz rogatičkoga se kotara dobivaju najbolji konji, a u pripašnim mu je stanicama zemaljska vlada osnovala uredbu, koja mu unapregjuje stočarstvo i donosi izvrstan uspjeh. Godišnja nagragjivanja najbolje to dokazuju. Z a one, koji istražuju Glasinac, Rogatica je upravo idealno boravište.

Na česmi u Rogatici pred abdestom.

Rogatički hodža.

Seljak muhamedovac iz Rogatice

Seljak iz rogatičkog kraja

Putom u Rogaticu i okolo Rogatice nalazi se mnogo rimskih i bogumilskih grobnih spomenika. Mommsen je već jedan opisao u svojoj zbirci, a druge su pobliže označili dr. Blau i dr. Hoernes. Med bogumilskim su kamenovima nekoji važni zato, što su s napisima, kojih inače rijetko na bogumilskom kamenju ima. Tako glasi jedan napis, s desna na lijevo: „Va ime otca i sina i sv. duha. Ovdi leži Vlatko Vladjević koji neimaše otca, ni mater, ni sina, ni brata niti i jednog čovjeka, osim greha.*) Obigje mnoge zemlje a kod kućje pogibe. I na njega usiječe kamen njegov vojvoda Miotoš i družina s Božijom pomoću i kneza Pavla milošću, koji pohrani Vlatka, spomenuv Boga."

Bogumilsko groblje Vlagjevina u rogatičkom kotaru

Na splavi niz Drinu - PUTOVANJA H E N R I K A RENNERA

H E R C E G - B O S N O M UZDUŽ I POPRIJEKO.
PUTOVANJA H E N R I K A RENNERA.
Na splavi niz Drinu
...Visoko na brijegu javlja se muhamedovsko selo Milošević; ujednoj se uvali zapažaju orlujska gnijezda, u stijenama se vigjaju pećine, nekoje i s umjetnim zidovima. To su po narodnom pričanju stare tamnice. Tako smo se vozili po pljuska vi ci sate i sate. 


Lijevo su nam bili ogranci Crnoga vrha i 1288 m. visoke Snježnice. Onda progjemo tako zvanu Mednuluku. To je jedno od najobilnijih lovišta divljači u tom kraju, a ima i medvjedova. Iza toga stigosmo k ušću potoka Suhogadola i naskoro nam se je vožnja za taj dan dokončala.

Vrijeme nikako da se poboljša, a kako naši splavari izjaviše, da ćemo kod slapa Maloga Buga morati izići, jer se može tamo dogoditi, da se i splav razbije, a oni će sami gledati prodrijeti divljom strujom, odlučimo da na Staribrod obigjemo slap. Selo to leži na ravnini, preko koje ide drinska cesta u Višegrad. Stari je to i utrven put, kojim se je pošlo valjda još za rimskih vremena, no mogu njim da prolaze samo konjanici i pješaci. Kane tu sada izgraditi cestu. Naše penjanje u Staribrod uz to lomno kamenje i po pljuskavici nije baš bilo prijatno, no naskoro nagjemo gostoljubiv zaklon u seljačkoj kuči. Tako smo sjedjeli uz vatru, što je na otvorenu ongjištu gorjela u toj jedinoj velikoj odaji, što svijetu služi i za stanovanje i za spavanje i za kuhinju, a ide u visinu sve do strmoga krova, u kojem se je dimu ostavilo nekoliko rupa, da izilazi. Kako nije bilo nade, da će se razvedriti, odlučismo da ovdje prenoćimo. Naš je gazda bio prilično imućan čovjek i imao je dobar broj blaga, koje su mu djeca na paši čuvala. Žena njegova Ljubica bila je visoka, stasita i profil joj je bio upravo klasičan. Svakojako se je brinula, da gostima bude što bolje. Stolica nije bilo. Ljesa, što u bosanskoj kući zauzima veliko mjesto u kuhinji i stajaćoj sobi, a noću bude ležaj, sada se je isprala i pokrila novim pokrovcima domaće radnje. Tu je sjedio jedan dio društva. Drugi su se smjestili na nekom sanduku i jedino moja je žena dobila nisku klupicu, kao što je imaju cipelari. Od zaire, što smo sa sobom ponijeli, uzmemo jesti, piti i kuhati crnu kavu. Zabava je bila veoma živa, jer je iz bližnjih kuća svejednako dolazio svijet, da vidi strance. I naši splavari stigoše, te polijegaju uz vatru, koja se je golemim cjepanicama vazda podržavala. Po svim zidovima i na motkama ponad vatrom bila je povješana mokra odjeća, kabanice i pledovi. Tom se mokrom isparam nije zrak baš osobito poboljšavao. Kotarski predstojnik I natporučnik moradoše se ovdje da rastanu s nama. Služba im nije puštala, da prenoće; trebali su još tri sata u brda, dok ne stignu onamo, kuda su unaprijed poslali konje. Tako se, kolikogod nam bilo žao. moradosmo rastati s ljubaznom gospodom, te pokušamo, da si skratimo vrijeme pušenjem i pripovijedanjem. Domaćin nam donese iz bašče svježih šljiva i oraha i mi se sasvim zgodno udesimo, maker da je sva ta slika u neku ruku sjećala na bojne prilike. Da uštedimo našu zairu za druge dane, to se dvije kokoške osude na smrt i ispeku na ražnju. Uza to se u vrućem pepelu ispeku i divni krumpiri. Kuhanje krumpira i l i drugo kakvo priregjivanje bosanski seljak ne poznaje. A onda na počinak! Domaćin se pruži kraj vatre i uzme je podržavati svu noć. Na ljesi smo mi ležali redom jedan uz drugoga, dabome odjeveni i pokriveni svojim stvarima; uz vatru su hrkali naši muhamedovci splavari. A napolju je neprestance padala kiša. Meni nijesu silazila s pameti sirota djeca domaćinova, što su se na veće vratila s marvom kući, dobila tu crnih kao ugljen rezanaca, skuhanih u vodi, onda komad hljeba i nekoliko šljiva, pa hajde opet u kukuruz, da ga čuvaju od divljih svinja. Na njima su bile jedino platnene gaće i košulja, pa ćebe, satkano iz kozije vune, i ništa vise. Za obranu su imali ćule. Ne da se ni opisati, kako su I ljudi i životinje u Bosni malim zadovoljni. Rijetko kada da imadu kod seljaka životinje staju; i ljeti i zimi ostaju pod vedrim nebom. Tek u novije doba počinju seljaci malo po malo graditi staje i l i barem za nuždu zaklone
Jutro nam nije svanulo, da smo se baš osobito uzradovali. Gusta se magla razastrla po brdima i uz rijeku, no barem nije padala kiša. Tako se rastadosmo sa Staribrodom, porukujemo se s domaćinom I domaćicom i uzmemo obilaziti, da dogjemo na Drinu. Naša je momčad s prtljagom skakala kao jarčevi. Bili smo oprezni, te smo uzajmili debela ćebeta, da uzmoguemo, ako ustreba, podići nad sobom krov. Naša je splav srećno bila prešla slap i u šest sati iz jutra spustimo se od Maloga Buga. Kraj je bio čaroban. Za nama su se strmo ispinjali obronci Rujnika planine, pred nama desno 1341 met. visoki Rogopek, lijevo Zlatarica i Tesla planina. A tamo na visini zapažalo se je pogdjekada u gudurama koje selo i l i pojedine kuće, nad Starogorskim stijenama Razdolje, a desno u divnom položaju Donje Štitarevo. No naša vožnja potraja samo nekoliko sati i onda je opet moradosmo prekinuti.

Pred nama je bio S l a p . tjesnac med orijaškim stijenama, gdje je sve riječno korito osuto grebenovima. Samo uzak protok ostaje, kuda se može proći, kada voda nije niska. Ipak se često dogagja, da se splav u toj uskipljeloj pjeni razbije i da se stabalje mora hvatati daleko niz rijeku, te se opet sastavljati splav. Splavari obično puštaju ovdje splav, da ode sama, a oni udare suhim putom i obigju Slap. Velika je to prepreka brodarstvu i vlada namjerava, da digne lagumom najglavnije smetnje, što sprečavaju promet. Troška za to treba dabome prilično. I mi moradosmo pred ušćem Žepe u Drinu na lijevom brijegu sići. Našu dojakošnju splav ostavimo tamo, dok ne dogje voda. S onu stranu Slapa već nas je očekivala druga splav sa štajerskim splavarima. U ovom su se kraju naselila dva splavara iz Štajerske; u tim neizmjernim prašumama sijeku oni gragjevno drvo i tjeraju ga na prodaju u savske krajeve, ponajviše u Babac i Biograd. Kako nemaju veće glavnice, a za stabalje moraju šumskoj upravi da plaćaju gotovim novcem (dabome jeftino), to im je posao mučan i ne isplaćuje se osobito. Unosniji bi bio tek onda, da se izgradi velika pilana, kao što to ima u Bosni u gorskim šumama. Hosanci zovu ta dva Štajerca „Šterci"; ime to sjeća više na štajerski šterc (žganjci), nego na Štajerce, i nije baš rgjavo pogogjeno. 

Splavari nas dočekaju, naravski bez splavi, pred žepskim ušćem, te pošto oni izjave, da putom uz rijeku, gdje treba skakati s kamena na kamen, ne može podnipošto proći „Evropljanin* sa svojom obućom na nogama, nije bilo drugačije, nego penji se na visinu. Strašan je to bio loman put, da je jedva za divokozu ili kozu bilo sigurna koraka. S lijeve strane stijena, s desne skoro vazda jazovi i urvine, a kamen od kiše vlažan i sklizav. Nije to bilo prijatno penjanje i kako smo docnije čuli, bilo nam je zgodnije, da smo ranije i od druguda uhvatili cestu na gori. Naši nam pratioci snažno i vješto pomogoše, da pregjemo teška mjesta. Najposlije stignemo na neku stazu, što je preostala od zidane ceste, i tu nam puče pred očima divan vidik. 



Usred pustoši divan kamenit most prelazi žepsku guduru u jednom jedincatom smionom luku. Dolje u dubini valja divlji gorski potok svoje bučne talasove u Drinu, a gore ti ljudska tvorevina pokazuje, kako su nekada Turci gradili.  Mehmed paša Sokolović sagradio je ovaj most, valjda u isto doba, kada i višegradski, te još i danas ide ovuda, makar kako da je rgjav jahaći put, glavna veza drinskoga pobrežja. Na visokoj ravnini leži rasuto selo Žepa. Tu otpočinemo uz vrelo i onda se dademo na silazak uz ogranke Semeć-planine. Dobrano je vremena potrajalo, dok nijesmo stigli k novoj našoj splavi, koja se je morala istom malo udobno udesiti. Tako se najprije nekako utaborimo kraj rijeke i masno se počastimo, a sunce nas odozgora ogrije najtoplijim svojim zrakama. Tu mi zaboravismo svu muku i kuburu, što smo je u to posljednjih sati prepatili. U gorskoj i šumskoj samoći obuzme nas sreća, a smaragdni su talasovi drinski žuborili pjesmu uspavanku. Tu se rastanemo s našim splavarima iz Goražda, koji su nam još prenijeli prtljagu na novu splav i onda put pod noge pa kući. Iskazali su se oni svakojako, da ne može biti bolje, i bilo nam je u istinu žao, kada smo se s njima rastajali. Onda se ukrcamo opet na našu „lagju" i tjeraj naprijed po šumnom talasju...

Leksikon stećaka - Lokaliteti i natpisi (Rogatica)

Leksikon stećaka - Lokaliteti i Natpisi
Šefik Bešlagić, Svjetlost 2004.g.

 Lokaliteti










Natpisi









 


12.11.11.

Predslavenski korijeni u etnogenezi Bošnjaka - Rogatica

Doc. dr. Ibrahima Pašića
Predslavenski korijeni u etnogenezi Bošnjaka
Preporod je u nekoliko brojeva objavio prošireno četrnaesto poglavlje doktorske disertacije Doc. dr. Ibrahima Pašića Predslavenski korijeni u etnogenezi Bošnjaka s posebnim osvrtom na glasinačku ilirsku kulturu. Disertacija je odbranjena pred međunarodnom znanstvenom komisijom na Filozofskom fakultetu u Prištini 24.5.2005. godine. Ovo poglavlje tretira etnografiju Glasinca i one etnografske sadržaje koji čine najstariji dio nepoznate, ignorirane i davno zaboravljene bošnjačke povijesti. Poglavlje, kao i disertacija uopće, pokazuje da Bošnjaci u svojoj etnogenezi, zajedno s najstarijim narodima Evrope, na tlu Bosne i Hercegovine baštine jedan od najvažnijih evropskih korijena, antiku i antičku kulturu.

GRAD

Predslavenski etnički elementi glasinačkjh Bošnjaka sadržani su i u tipu njihovih naselja. Kao što je već rečeno, značajan broj tih naselja nastao je u predslavensko doba. Jedno od njih ima urbane odlike tipične za rimska gradska naselja. To je Rogatica.

Na području današnje Rogatice nalazilo se značajno rimsko naselje urbanog karaktera. Nastalo je u središtu prirodno zaokruženog geografskog prostora gdje, po pravilu, obično nastaju predrimske plemenske župe. Zbog izgrađenosti gradskog areala antička Rogatica nikada nije stručno i arheološki istraživana. I pored toga, kao slučajni nalazi, u Rogatici su pronađeni znatni ostaci antičkog grada i desetak epigrafskih i anepigrafskih nadgrobnih i votivnih spomenika. Od posebnog značaja je epitaf T. Cl(audio) Maximo dec(urioni) c(oloniae) Ris...,koji je pronađen još 1866. godine. Natpis je među stručnjacima izazvao živu diskusiju o gradskom rangu antičke Rogatice i o njenom imenu, koja nije završena ni danas. Osnovna pitanja koja proizlaze iz natpisa tiču se ranga naselja, da lije ono municipij ili kolonija i da li se ime col Ris... odnosi na samu Rogaticu. Po ovom natpisu T. Klaudije Maxim bio je vijećnik (decurio) u gradu zvanom c(olonia) Ris(...), što nije sporno, ali je sporno na koji se grad odnosi taj podatak. K. Patch col Ris... identificirao je s Rogaticom, gradom u kojem je spomenik i nađen. Međutim, T. Momsen, neosporno najveći autoritet antičke povijesti uopće, kao i D. Sergejevski, nisu prihvatili Patschovu identifikaciju Rogatice sa col. Ris... smatrajući da je epitaf iz Rogatice postavljen dekurionu kolonije Risini u Boki Kotorskoj koji je umro u Rogatici, vjerovatno na putovanju. Mommsenovo mišljenje je u novije vrijeme prihvatilo više autora.

Rogatica je najvjerovatnije osnovana poslije Batonovog ustanka, carskim dekretom. Više činjenica ukazuje na takvu mogućnost. Najbrojnija ilirska populacija u Bosni, koja je uzela učešća u ustanku od 6. do 9. godine naše ere, zasigurno se nalazila na širem podučju Glasinca. Brojčanost populacije, u pravilu, u prošlosti se mjeri brojem grobova njenih pripadnika, a broj glasinačkih gromila neosporno dokazuje najveću ilirsku naseljenost na širem prostoru Glasinca i Rogatice i na tlu današnje Bosne i Hercegovine uopće. Poslije ugušenja Batonovog ustanka najbrojniju ilirsku populaciju na tlu današnje Bosne i Hercegovine valjalo je kontrolisati iz nekog bližeg rimskog centra koji tada nije postojao. Činjenica je da je ustanak ozbiljno uzdrmao Rimsko carstvo i da je ugušen uz velike napore, iz čega su Rimljani izvukli pouku. Stoga, vjerovatno je da je rimsko naselje u Rogatici osnovano carskim lex rogata, sa ciljem da se iz naselja na vrijeme spriječi neki novi ustanak Ilira. Drugi, također važan razlog za osnivanje Rogatice, je u potrebi da se pokoreni Iliri što prije romaniziraju i konstruktivno uključe u Rimsko carstvo. Romanizacija najgušće ilirske populacije u Bosni geografski rasprostranjene na širem području Rogatice mogla se provesti u razumnom vremenskom roku osnivanjem rimskog urbanog centra u neposrednoj ilirskoj sredini. Inače, Rogatica nema nikakvih rudnih bogastava niti termalnih izvora koji bi bili nekim drugim valjanim razlogom za osnivanje grada. Nije ni važna raskrsnica puteva. Stoga, može se reći da je Rogatica osnovana, prije svega, radi političkog interesa Rima da drži u pokornosti Ilire tog dijela istočne Bosne i daje imala status municipija.

U radu u kojem prezentira istraživanja antičkog urbanog centra u Rogatici I. Bojanovski je naveo da je današnja Rogatica "turska aglomeracija". Smatrao je da je njen orijentalni dio počeo nastajati na lijevoj obali Rakitnice, na mjestu srednjovjekovnog trga, dok je u to vrijeme nekadašnja rimska aglomeracija na desnoj obali Rakitnice "ležala u ruševinama." Da je rimska aglomeracija "ležala u ruševinama" Bojanovski je naveo kao dokazanu činjenicu iako za takvu tvrdnju nisu ponuđeni nikakvi dokazi. Potom, I Bojanovski nastavlja: "U tursko doba, ali ne prije XVI stoljeća, grad se proširio i na desnu obalu Rakitnice na areal nekadašnjeg rimskog naselja, koje je još tada moralo ležati u ruševinama. Novo naselje uklopilo se u raster rimske centurijacije, koja je izvršila jak uticaj na njegov razvitak i oblikovanje urbanih cjelina. Stambeni objekti i druge zgrade plasirani su u pojedine centurije i izgrađeni od materijala iz ruševina, dok su ulice slijedile pravce limesa antičkog grada." "Neke ulice moderne Rogatice nisu, dakle, ništa drugo nego kardi i dekumani koji su u antičkom naselju služili kao saobračajnice. Glavnom kardu odgovara današnja glavna ulica, a osnovnom dekumanusu (pravac zapad - istok) ulica uz Toplik."

Konstatacije o urbanom jezgru Rogatice I. Bojanovski izveo je i na osnovu arheoloških činjenica koje su poznate skoro svakom starijem Rogatičaninu: duž svih rogatičkih ulica na dubini od 0,80 -1,20. m. nalaze se rimske vodovodne keramičke cijevi dužine 54 cm promjera 10 cm. To su cijevi glavnog gradskog rimskog vodovoda. Od njih se odvajaju kraće i tanje cijevi užeg profila koje "dolaze sa strane, valjda iz pojedinih kuća". Od radnika koji su duž tadašnje ulice Muhidina Šahinpašića u to vrijeme kopali drenažni kanal i otkopali cijevi, I. Bojanovski otkupio je jedan dupondius iz 161. godine n. e., nastao u doba vladavine Lucija Aurelija Vera (161. - 169. g. pr. n. e.). Od radnika, Bojanovski je saznao da se iste takve cijevi nalaze i po ostalim ulicama Rogatice ("niz Toplik, u mahali Ljun, i drugim" Na osnovu svega, Bojanovski je zaključio: "Očito je, dakle, da se današnje ulice najvećim dijelom poklapaju sa rasterom antičkih komunikacija u gradu, kroz koje je bio razveden vodovod, vjerovatno baš u vrijeme cara Marka (161 -180.)."

11.11.11.

PRVO SU HAPSILI I UBIJALI BOŠNJAČKU PAMET-Nusret Agić

PRVO SU HAPSILI I UBIJALI BOŠNJAČKU PAMET
UMIJEĆE SJEĆANJA - KORAK broj 19
Rogatica, kao urbano središte zapadnog dijela jugoistočne Bosne,spominje se, doduše pod različitim imenima (Ras..., Ris..., Čelebi-Pazar),već više od hiljadu godina. Na ovim prostorima su milenijima živjeli ljudi različitih svjetonazora, religija i političkih filozofija. Ovaj kraj po svom geopolitičkom položaju uvijek se nalazio na vjetrometini različitih uticaja i interesa. U posljednjih nekoliko stotina godina, ti interesi su bile teritorijalne pretenzije i hegemonistički planovi bosanskohercegovačkih susjeda.
U cilju stvaranja etnički čistog područja i homogenizacije srpskog naroda s područja cijele istočne Bosne, mjesni srpski nacionalisti - šovinisti nesrpskom narodu Rogatice nanijeli su nezapamćena zlodjela tokom posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu. Prema nepotpunim podacima, oko 1.500 (hiljadupetstotina) žitelja Rogatice i rogatičkog kraja ovog momenta nema, odnosno još uvijek se za sudbinu mnogih ništa pouzdano ne zna. Zna se jedino da su pohapšeni (uglavnom kao civili) od strane Mladićevih jedinica i paravojnih jedinica SDS-a.
„Crne liste”, koje su konspirativno stvarali čelnici rogatičke Srpske demokratske stranke (SDS) u proljeće 1992. godine, sadržavale su nekoliko stotina imena Bošnjaka „opasnih po srpsku stvar”. Tada je rukovodstvo
lokalnog SDS-a imalo precizne spiskove Bošnjaka, sačinjene po firmama, gradskim četvrtima i selima rogatičke općine, koje treba odmah likvidirati. U vrhu tih spiskova nalazila su se imena najobrazovanijih (najškolovanijih) Bošnjaka, „jer su oni prirodni neprijatelji Srba i pravoslavlja”, kako je znao često reći Rajko Kušić.
Pod posebim srpskom lupom bili su članovi Stranke demokratske akcije (SDAj) a naročito čelnici ove stranke. Međutim, prva provociranja, maltretiranja, hapšenja i ubijanja Bošnjaka pokazala su da su svi ne-Srbi, bez obzira na storosnu dob, stranačku pripadnost i dotadašnji doprinos razvoju zajedništva države SFRJ i društva u cjelini, bili na spisku za likvidaciju.
U februaru, aprilu, maju i junu 1992. godine, više stotina (možda i koja hiljada]) rogatičkih Bošnjaka je, bez ikakvih razloga i povoda, uhapšeno u kućama i stanovima, dakle, kao civili - od strane paravojnih formacija SDS, na čelu sa zloglasnim Rajkom Kušićem. Mnogi naivni  zavedeni Bošnjaci (koji su bili lojalni srpskim vlastima ili koji su potražili spas kod komšija Srba), na misteriozan način su nestajali ili su poslije poslužili kao taoci i roblje za razmjenu za uhapšene srpske nacifašiste. Evo, i nakon 18 godina, za sudbinu blizu hiljadu rogatičkih Bošnjaka još ništa pouzdano se ne zna.
Kad se sa ove vremenske distance pogleda spisak uhapšenih, odvedenih,„nestalih” i ubijenih Bošnjaka do jula 1992. godine, odmah se može zaključiti da su meta najprije bili obrazovani Bošnjaci. Rogatički ekstremni Srbi su tada prioritetno ubijali bošnjačku pamet.
Šezdesejednogodišnji Mustafa Tanković, magistar veterinarskih nauka, skoro cijeli radni vijek je proveo radeći kao veliki humanitarac. Po dobroti su ga znali skoro svi građani rogatičih sela i grada, i Srbi i Bošnjaci. Nakom višemjesečnog tamnovanja, provociranja, omalovažavanja i ponižavanja (Srbi su ga tjerali da mete gradske ulice i cijepa drva), strijeljali su ga u „živom štitu” 15. augusta 1992. godine na Jačenu (općina Rogatica) s grupom od više od trideset rogatičkih Bošnjaka.
Mustafin kolega po struci, pedesetpetogodišnji veterinar Besim Kurtčehajić, bio je naturalizovani Rogatičanin. Sa suprugom dr. Marijom i kćerkom Enisom, živio je i radio u Rogatici više od dvije decenije i za to vrijeme su osvojili sve simpatije poštenih ljudi ovog kraja. Uz čišćenje rogatičkih ulica, istovar srpskih materijalnotehničkih sredstava i drugih „specijalnih” poslova, i Besim je takođe, strijeljan 15. augusta u „živom štitu“, iako je pripadao grupi tzv. rogatičkih lojalnih Bošnjaka. Diplomirani šumarski inžinjer, šestdesetdvogodišnji Derviš Pašić, bio je poznat i priznat rogatički privrednik i političar. Pored uspješne direktorske karijere, Derviš je bio zapaženi predsjednik Opštinske konferencije Saveza komunista (tada najviša politička funkcija u gradu i općini ) i predsjednik Skupštine općine Rogatica. Njegova blaga narav, srdačnost i neposrednost, spremnost da svakome pomogne i pruži koristan savjet, svrstavala ga je među najpopularnije građane rogatičkog kraja. I Derviš Pašić je, sve dok ga nisu strijeljali u pomenutom „živom štitu”, bio zadužen za metenje rogatičkih ulica, utovar, istovar i cijepanje ogrevnog drveta...
Uvaženi tridesetčetverogodišnji dr. Adil Mehić, pripadao je mlađoj generaciji rogatičkih intelektualaca. Nije se štedio, nesebično pomažući svim ljudima sela i grada Rogatice. Bio je rado viđen gost u svakoj rogatičkoj kući. Ostao je u gradu sve do 19. juna 1992. godine. Tog dana su domaći srpski ekstremisti okupirali i naselje Gračanicu, najstariji dio Rogatice, u kojem je uglavnom živio bošnjački narod. Tada je uhapšeno nekoliko stotina Bošnjaka, a nekoliko desetina ih je ubijeno na kućnom pragu, među kojima je bilo najviše žena i djece. Dr. Adil Mehić je, zajedno sa puncem Hašimom Šetom, tada potražio spas u kući svog kolege i prijatelja dr. Rađana Bojovića (tu rogatičkom naselju Donje Polje) i od tada im se gubi svaki trag.
I diplomirani ekonomista Bakir Nalbantić (35) spadao je u relativno mlađu generaciju rogatičkih obrazovanih Bošnjaka. Nakom uspješno završenog studija u Beogradu, Bakir je predano radio desetak godina kao komercijalista u Tvornici prečistača Rogatica (TPR). Ostao je u gradu sve do 19. juna 1992. godine, kada ga „prijatelji” sa studija odvode „na sigurno” i od tada mu se gubi svaki trag. Neki Rogatičani, koji su preživjeli ovaj zvjerski pakao, ispričali su da su u neposrednoj blizini kuće Nalbantića, u koritu rječice Gračanice, vidjeli ubijenog 82-godišnjeg Ahmeda, uvaženog građanina Rogatice, oca „nestalog” Bakira Nalbantića. Zaslijepljeni idejom velike Srbije - „velike srpske imperije” na svim prostorima gdje živi ovaj „nebeski narod”, rogatički srpski ekstremisti nisu prezali ni od fizičke likvidacije svojih sunarodnjaka koji nisu prihvatili velikosrpsku nacifašističku logiku SDS-a. Ovu konstataciju po tvrđuje i msteriozna srnrt dr. Zorana Gavrića, Srbina po rođenju, ali ne i velikosrbina po opredjeljenju. Pokojni Zoran Gavrić, rođen u Dobrinji kod Visokog, dvadesetak je godina radio u Rogatici kao stomatolog. Bio je vrlo druželjubiv i omiljen čovjek - prava ljudina. Stekao je među Rogatičanima sela i grada ugled velikog stručnjaka i još boljeg čovjeka. Družio se uglavnom sa Bošnjacima. I to ga je, najvjerovatnije, i došlo glave. Početkom maja 1992. godine ubio ga je na Borici Rajko Kušić sa svojom družinom, samo zato što je htio zaštititi svog prijatelja i kolegu s posla, Ćamila Polju...
Hapšenje pukovnika Armije RBiH Avde Palića, tadašnjeg komandanta odbrane legendarne Žepe, kao zaštićene zone Ujedinjenih naroda, desilo se 27.7.1995. godine. Ta priča sama za sebe mnogo govori. Tridesettrogodišnji Avdo Palić je, inače po zanimanju diplomirani mašinski inžinjer i, da se nije dogodila agresija na BiH, on bi 1993.godine priveo kraju postdoplomski studij i uveliko bi se bavio naukom... Tog kobnog četvrtka (27. juli 1995. godine) Avdo Palić je otišao u bazu UNPROFOR-a u Žepi s namjerom da nastavi pregovore sa srpskom stranom oko spašavanja preostalog stanovništva Žepe. Na Brezovoj Ravni, Palić se, navodno, susreo sa Ratkom Mladićem, Zdravkom Tolimirom, Rajkom Kušićem, Ratkom Furtulom... Garant Palićeve sigurnosti tada, uz pripadnike ukrajinskog bataljona, bio je i general Rupet Smit, koji je baš tog dana bio u Žepi. Međutim, od tada se, bar za nas, o Avdi Palicu gubi svaki trag ( ?!?! ), kao da nije bilo predstavnika međunarodne zajednice i kao da se to sve dešavalo mimo njih.... Nakon višegodišnje agonije, opstruiranja i „ intenzivnih traganja” zvaničnih organa Republike Srpske, ipak su pronađeni posmrtni ostaci Avde Palića. Prije nepune dvije godine obavljena mu je veličanstvena dženaza u Sarajevu.
Evo imena ubijenih i „nestalih” rogatičkih intelektualaca: Suljo Ahmetspahić (42), nastavnik - ubijen, Midhat Akšamija (53), ekonomista - ubijen, Nezim Alagić (33), diplomirani saobraćajni inžinjer - ubijen, Mustafa Bešlija (50), viši zubarski tehničar - zarobljen, Alija Bogilović (51), ekonomista - zarobljen, Emir Ćurevac (33), diplomirani ekonomista - ubijen, Senad Ćurevac (31), diplomirani inžinjer - zarobljen, Sakib Čolić (36), diplomirani ekonomista - zarobljen, Salko Demirović (57), nastavnik -zarobljen, Enes Džaferović (36), inžinjer organizacije rada - zarobljen, dr. Zoran Gavrić (47), stomatolog - ubijen, Mesud Hadžihasanović (44), diplomirani elektroinžinjer - zarobljen, Selim Harbinja (39), profesor -zarobljen, Ibrica Hasečić (35), diplomirani mašinski inžinjer - ubijen, Refik Hodžić (33), viši medicinski tehničar - zarobljen, Latif Hodžić (50), učitelj -ubijen, Muberis Holučlić (38), profesor - zarobljen, Fadil Jamaković (44), nastavnik - zarobljen, Lutvo Jamaković (46), pravnik - ubijen, Fuad Kazić (52), inžinjer - ubijen, Mušan Krluč (35), profesor - zarobljen, Enver Kulovac (45), profesor - ubijen, Nail Lutvić (41), inžinjer - ubijen, Ibrahim Salan (37), profesor - zarobljen, Fuad Muftić (60), nastavnik - zarobljen, Adil Mušović (45), ekonomista - zarobljen, Nedim Nalbantić (45), diplomirani ekonomista - ubijen, Faik Nalbantić (45), diplomirani mašinski inžinjer - ubijen, Remzija Omeragić (45), diplomirani ekonomista - ubijen, Ismet Osmanović (51), profesor - ubijen, Midhat (Salke) Pašić (52), nastavnik - zarobljen, Ćamil Poljo (44), medicinski tehničar - zarobljen, Dževad Salčinović (36), grafički inžinjer - ubijen, Salem Sijerčić (60), nastavnik - ubijen, Meho Šabanović (45), ekonomista - zarobljen, Suad Šabanović (41), ekonomista - zarobljen, dr. Aziz Torlak (43), ljekar specijalista - zarobljen... Među ovih nekoliko desetina imena rogatičkih intelektualaca, stradalnika iz Rogatice, prema općem saznanju, nalaze se samo dvojica koji su bili aktivisti SDA (kao da je to bio neki grijeh). Svi ostali, ili su bili članovi građanskih partija, ili ih stranačka politika nije zanimala. Ali su svi bili, i to je opće poznato, dobri sugrađani, odlične i vrlo društvene komšije sa svima, pošteni radnici i cijenjeni stručnjaci od svih ljudi rogatičkog kraja. Bar je tako izgledalo do proljeća 1992. godine...

Prehistorijske gradine na Glasincu - Kovanj, Vitanj...

 pripremio: mirsad_d
GZM 1891.godine, knjiga 3

Starobosanski pismeni spomenici - Natpis iz Rogatice

 pripremio: mirsad_d
GZM 1894.godine, knjiga 4