28. 01. 2011.

SREDNJOVJEKOVNI GRAD BORAČ

 u PDF https://www.box.com/s/9cyts4cf6gtj4z7phpmd

autor: Mirsad Durmišević



Na oko desetak kilometara od Rogatice nalaze se ostaci srednjovjekovnog grada Borča. Borač se po prvi put pominje u X vijeku u djelima vizantijskog cara i pisca Konstantina Porfirogeneta kao utvrđenje.Župa Boračka je u prvo vrijeme bila dosta mala, predstavljala je niže upravno tijelo, ali kasnije,kada je u njoj proširivanjem granica u području starovlaških planina sa obje strane rijeke Drine obuhvaćen veći broj naselja i kada je cijeli ovaj kraj ušao u fazu razvijenog feudalizma „SLAVNI GRAD"Borač(tako ga nazivaju mnogi historičari)sa svojim Varošištima postao je politički, kulturni, privredni, pa i saobraćajni centar u zemljama feudalnih gospodara Pavlovića, koji su iz njega vladali svojim podanicima.Pod svojom vlašću držali područje između gornjeg toka Bosne i Drine na istoku i Trebinja i Cavtata na jugozapadu.Tokom prvih godina turske vlastii sam trg Rogatica nazivao se Borač, odnosno, pazar Borač. 







Na pečatima Pavlovića( gospodara Borča) vide se tri kule grada Borača, dvije manje i jedna veća



Skica nekadašnje tvrđave Borač



grb Pavlovića

Porodica Pavlović, ostavila je za sobom šest pečata i svi oni kao osnovnu heraldičku sliku imaju kulu, odnosno utvrđen grad. Najstariji prikaz je sa pečata iz 1397. gde je prikazan grad sa jednom i sa tri kule. Utvrđeni grad sa pečata Pavlovića vjerovatno je izrađen po uzoru na dubrovačke pečate. Ovaj grad koji se javlja na pečatima verovatno je bio u upotrebi kao porodični grb. Na "ilirskim" grbovima je grb Pavlovića prikazan kao utvrđeni grad sa tri kula i na štitu i na čelenci. Na štitu crvene boje grad je zlatan, u čelenci je crven. Autor Ohmućevićevog grbovnika je na štit dodao i tri zlatna ljiljana. Rekonstrukcija na slici je data prema grbovniku Korenića-Neorića a kule su prikazane na osnovu pečata.






Borač je podignut na teško pristupačnom stjenovitom terenu iznad lijeve obale rijeke Prače, iskorišćeno je najpogodnije mjesto - jedna oštra krivina gdje se rijeka Prača, probijajući se kroz klisuru okomitih strana, naglo savija u okuku. Na tom mjestu Prača sa dvije strane zapljuskuje istureno brdo, čiji se oštri grebeni spuštaju vertikalno do same vode, tako da obezbjeđuju prirodnu zaštitu području na višim kotama.Brdo na kome se nalaze ostaci srednjovjekovnog Borča, kako ga opisuju istraživači, umnogome liči na kamilja leđa. Grad se sastojao iz više dijelova koji ukazuju na različite etape građenjaje. Podignut na tri kote nejednake visine, a obuhvata ogroman kompleks nekadašnjih monumentalnih građevina koje se nižu u dužini od oko 800 metara. Na najvišoj, središnjoj koti, vide se i danas ruševine nekadašnjeg dvora, omeđenog kulama i zidinama koje su ga štitile. Zidovi su bili debljine i do tri metra. .Kaldrmisan put povezivao je sva tri dijela Borča na lijevoj strani Prače: Veliku stijenu, Veliku i Malu Gradinu. Na desnoj strani Prače od mosta je vodila staza na Vis, gdje se nalazi Dolovska Gradina sada nazvana po selu Dolovi. 




U neposrednoj blizini Borča nalazi se selo Varošište, lokalitet Carina i lijepa nekropola stećaka. To nam govori da je Borač imao i svoje predgrađe,koje se pominje u dubrovačkim istorijskim dokumentima kao Sootto Borac-Podborač.Tu se nalazio trg s carinarnicom, do kojeg je vodio stari karavanski put dolinom rijeke Prače ka Drini.Grad se širio uporedo sa jačanjem političke snage i ugleda porodice Pavlović. Važno je naglasiti,da uz kraljevske gradove Bobovac i Jajce, po opsegu u čitavom arhitektonskom sklopu, Borač ulazi u red najvećih utvrđenih gradova na prostoru srednjovjekovne bosanske države i negovi bedemi spadaju među najsnažnije u bosanskohercegovačkoj srednjovjekovnoj tvrđavskoj arhitekturi. Površina grada obuhvaćena zidinama iznosi preko 25 000 m². Na Borču građevinski radovi nisu do kraja završeni, da su palata i ostali objekti unutar obujmnog zida zaštićeni i veoma dugim jarkom, širokim oko tri metra, sa ostacima ležišta od grada u njihovim profilima, preostalih od isčezlih pokretnih mostova.


Bio je stalna rezidencija,omiljeno boravište Pavlovića, gdje su živjeli, vršili sviju vlast, izdavali povelje, primali strane diplomate i obavljali druge poslove. U Borač su dolazili dubrovački slikari, kovači i druge zanatlije.Vojvoda Radoslav Pavlović imao je kuću u Dubrovniku i bio je počasni dubrovački građanin.Knezovi Pavlovići - Radenovići držeći pod svojom vlašću dobar dio karavanskog puta koji je Dubrovnik vezivao s balkanskim zaleđem, stekli su veliko bogatstvo od carina i trgovine. Njihov pečat na kojem je bio oslikan grad s tri kule i danas se čuva u dubrovačkom arhivu, a grad Rogatica je ranije koristila  izgled njihovog grba kao zaštitini znak.Borač nije preživio propast bosanske države. Nakon turskog osvajanja u ovome kraju došlo je do znatnih promjena. Grad Borač sa svojim Varošištima je opustio. Njegovo predgrađe je još samo kratko bilo u životu.Već prije 1485.godine bio je napušten i pao je u zaborav. Stariji stanovnici sjećaju se vremena kada su kao djeca čuvajući stoku i igrajući se između zidina tražili podzemne prolaze i skriveno blago o kojima su slušali od starijih. Tom prilikom je Zora Pereula, sada već starica, pronašla zlatan prsten. Ipak, osim probnih iskopavanja, do sada nije ništa učinjeno da bi se ovaj spomenik istorije rekonstruisao i istražio.Borač, nekada simbol moći i ugleda porodice Pavlović, danas je samo kompleks ruševina zaraslih u korov, a mogao bi da bude turistički dragulj. Opština Rogatica planira iz sredstava budžeta uraditi prilazni put, očistiti prilaze zidinama i postaviti klupe, jer za nešto više nemaju sredstava.



Vrijedno je napomenuti da postoji vjerovatnost da je Borač, o kojem je ovdje riječ, druga tvrđava toga imena, a da je prva i starija bila na suprotnoj strani Mesića, između današnjih sela Borača i Brčigova, gdje se još i sada na jednoj kosi vide ostaci neke tvrđave. Na ovaj zaključak upućuju ne samo ostaci tvrđave nego i ime samog današnjeg sela Borač, koje se nalazi neposredno uz tvrđavu.(Alija Bejtić, Rogatica, Srednji vijek, Sarajevo, Svjetlost, 1966, str. 35.)














Dodaj naslov

27. 01. 2011.

MOST NA RIJECI ŽEPI

Obradio : Mirsad Durmišević

Na rijeci Žepi, koja je lijeva pritoka rijeke Drine, nalaze se dva kamena mosta iz vremena osmanske uprave - jedan koji je izgrađen u neposrednoj blizini izvora rijeke, dok je drugi bio lociran desetak metara iznad njezinog ušća, na trasi prometnice koja se u Višegradu odvajala od starog stambolskog druma i nizvodno pratila lijevu obalu Drine.
Na ušću rijeke se nalazio sve do 1966. godine, kada je demontiran i rekonstruiran na drugoj lokaciji zbog izgradnje HE Bajina Bašta. Njegova nova lokacija se nalazi cca 500 m od naselja Žepa, nedaleko od objekta Redžeb-pašine kule, koja je građena u približno istom periodu, na mjestu koje se zove Spahin hrid.

Povijesni podaci
U starijim zapisima i putopisima nema nikakvih podataka o graditelju i vremenu izgradnje Mosta na rijeci Žepi, niti je na mostu ostao sačuvan tekst sa tarihom koji bi mogao dati precizne informacije o vremenu i graditelju ovog objekta.
Kao i za većinu građevina sa ovih prostora, u narodu su ostale sačuvane mnoge legende i predanja. Jedna od legendi navodi da je graditelj mosta bio jedan od učenika Mimara Sinana, graditelja mosta u Višegradu, koji je htio da svojim djelom nadmaši rad svog učitelja. Druga legenda je legenda o veziru Jusufu koji je rođen u ovim krajevima i italijanskom graditelju kome je povjerena izgradnja ovog mosa. Analizirajući prvu legendu, mogle bi se izvući sljedeće pretpostavke:
- Most na rijeci Žepi je nastao neposredno nakon gradnje Mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu;
- Most na rijeci Žepi je sagradio učenik graditelja mosta u Višegradu, tj. Mimara Sinana.
Prvi od gore navedena dva podatka uklapa se u pretpostavku da su mostovi nastajali isključivo kao objekti čiju je gradnju financirala država preko svojih funkcionera na terenu. Nastajali su isključivo sa ciljem poboljšanja sustava komunikacija u Carstvu. U takvom kontekstu je Višegradska ćuprija bila ključni objekt, koji je područja Bosne i Hercegovine povezivao sa ostatkom Carstva. Njegovom izgradnjom se stvorila potreba za novim mostovima na glavnom i sporednim prometnim krakovima, koji vode ka njemu, tako da su skoro istovremeno, u sklopu istog projekta, nastali mostovi: na rijeci Žepi i Kozija ćuprija u Sarajevu. Bilo bi dakle sasvim moguće i vjerojatno da je utemeljitelj i ovog mosta bio Mehmed-paša Sokolović i sasvim je realno njegovo datiranje u zadnju četvrtinu XVI. stoljeća. (Ćelić, Mujezinović, str. 203)
Što se tiče pretpostavke da ga je gradio jedan od Sinanovih učenika, i ona se čini realnom, pošto je Sinan (1490. – 1588.) u vrijeme podizanja ovog mosta već bio u dubokoj starosti. Iz dokumenata koji su povezani sa Sinanom, javlja se ime izvjesnog Mustafe-čauša, čovjeka od Sinanovog povjerenja, pa je moguće pretpostaviti da je kompletna realizacija mosta na rijeci Žepi najvjerojatnije bila prepuštena njemu. (Ćelić, Mujezinović, str. 203)
Arhitektonske karakteristike mosta i kvaliteta izvedenih radova pokazivali su i još uvijek pokazuju (iako je most prenesen na novu lokaciju i nalazi se u novim topografskim uvjetima) da je riječ o izvanrednom objektu, djelu graditelja velikih sposobnosti. U ovom slučaju, nije moglo biti ni govora o graditelju koji je potekao iz naroda. Sudeći po smjelosti konstrukcije, graditelj je prošao najveće škole i savladao graditeljsko umijeće svog vremena na najvišoj razini. Pojedini formalni elementi, kao što su: linija luka, način zidanja mosta i dr. veoma su bliski detaljima vidljivim na Mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, što ide u prilog činjenici da graditelj pripada istoj školi kojoj pripada i graditelj Mosta u Višegradu i da je nastao krajem XVI. stoljeća.
Kao što je već rečeno, starijih dokumenata o gradnji mosta nema. U novije vrijeme most je često bio zapažen od mnogih putopisaca, umjetnika i putnika koji su posjetili ove krajeve.
 
Stara lokacija mosta (prije 1966.g.)

Most na ušću Žepe stajao je decenijama izvan upotrebe. Daleko od naseljenih mjesta i prometnih tokova, on je, zahvaljujući načinu gradnje, odolijevao zubu vremena. Međutim, izgradnja HE Bajina Bašta zapečatila je njegovu sudbinu, kao što je ugrozila i Višegradski most i ostale spomenike graditeljskog nalsijeđa. Akumulaciono jezero ove HE podiglo je razinu vode za 10 m iznad najviše kote mosta. Projekt budućeg akumulacionog jezera Bajina Bašta, Perućac, koje pripada teritoriju DZ Srbije i Crne Gore, postalo je od samog početka uzrokom ugrožavanja kompletnog spomeničkog fonda na ovom prostoru. Još u toku 1960. godine, Zavod za zaštitu spomenika BiH uspostavio je kontakte sa investitorom gradnje brane, radi dogovora o poduzimanju mjera za saniranje ovog i ostalih spomenika. U konkretnom slučaju, osim odustajanja od izgradnje hidroakumulacije, bila je moguća jedino rekompozicija mosta i njegovo izmještanje na teren koji neće biti poplavljen. U dogovoru sa investitorom, 1960. godine izvršeni su radovi na rekognosciranju terena, na temelju kojega je izrađen poseban elaborat i određena približna cijena radova. Na sastancima održanim 18. studenog 1964. i 15. travnja 1965. godine i konačno, na sastanku održanom 25. veljače1966. godine, doneseni su sljedeći zaključci:
1. most se mora spasiti i rekonstruirati na lokaciji ispod kule u Žepi,
2. što prije treba otpočeti sa radovima na demontaži i prijenosu materijala na novu lokaciju i u nastavku aktivnosti realizirati njegovu rekonstrukciju,
3. radove će preuzeti Zavod za zaštitu spomenika BiH, ili će pronaći izvođača radova.
U ljeto 1966. godine došlo do demontaže mosta i izvlačenja materijala na kotu koja ostaje iznad najviše kote jezera. Godine 1967. izvršena je njegova rekonstrukcija, a 1968. godine most je pušten u promet.
Most nije doživio oštećenja u ratu 1992.-1995.
Mostovi bolje kvalitete i veće trajnosti podizani su na svim važnijim trgovačkirn putovima. U prvo vrijeme podizali su se uglavnom drveni (Most na Prači), dok u XVI. stoljeću već postoji određen broj objekata koji su izgrađeni od kamena.
Kamen kao građevinski materijal po svojoj bitnoj karakteristici i oblikovnim mogućnostima predodređen je za stereotomsku formu. Osnovna stereotomska forma, koja je u svim mostogradnjama svijeta postala zajednička karakteristika, jeste svod – jedan svod položen između dvije obale ili niz svodova koji u određenom ritmu povezuju obale rijeka.
Prilikom izgradnje mostova, konfiguracija terena i širina rijeke u znatnoj mjeri utječu na izbor lokacije gde će se podići most i ima vrlo važnu ulogu za određivanje njegovog oblika. Šire rijeke, koje su na određeni način bile plovne, u početku su dobijale skele za prelaz (Bosna, Drina, Vrbas), a uže rijeke, naročito one sa strmijim obalama i promjenljivom količinom vode (Miljacka, Žepa, Prača, Bistrica), dobijale su mostove.
Na temelju činjenica i postojećeg stanja na terenu, može se sa sigurnošću reći da je Most na rijeci Žepi jedno od najljepših i najelegantnijih ostvarenja ove vrste u Bosni i Hercegovini. Dok Most na rijeci Drini u Višegradu imponira svojom veličinom, određenom stilskom i tehničkom dotjeranošću, a mostarski svojim rasponom i elegancijom, Most na Žepi, iako manjih dimenzija, predstavlja monumentalni iskaz snage i ljepote.
Strme, gotovo vertikalne obale rijeke Žepe i uska klisura kroz koju se probija rijeka prema ušću, uvjetovali su gradnju jednolučnog mosta, zasvedenu prelomljnim lukom raspona 10,20 m. Čela svoda čine prelomljeni lukovi sa uzvodne i nizvodne strane, čija visina iznosi 6,50 m, mjereno od baze zasvođene konstrukcije. Radijus je 6,70 m, a ekscentritet centara zakrivljenosti iznosi od vertikalne osi 1,60 m na obje strane. Debljina svoda mosta iznosi 75 cm. Za usporedbu i kao dokaz stilske istovjetnosti Mosta na Žepi i Višegradskog mosta, može se konstatirati da je u rasponu ovog svoda najbliži prvi svod Višegradskog mosta smješten uz lijevu obalu, čiji raspon iznosi 10,70 m. Debljina svoda kod Višegradskog mosta iznosi 85 cm, dok su ekscentriteti centara zakrivljenosti variraju i iznose maksimalno 1,06 m. Most na rijeci Žepi ima nešto višu strijelu prelomljenog luka, što je uvjetovano niveletom puta, koji je ležao visoko iznad provalije.
Dužina mosta iznosi 21,60 m. Od simetrale svoda prema lijevoj obali njegova dužina je 12,40 m, dok je prema desnoj 9,20 m. Ukupna širina mosta iznosi 3,95 m, od čega na samu stazu otpada 3,40 m i na ogradu 2 puta po 20 cm. Ostatak otpada na istake vijenaca smještenih ispod ograde. Vanjske površine čeonih zidova su u ravnini sa vanjskim površinama ograde, a čeoni lukovi svoda su za po 3-4 cm uvučeni u odnosu na čeone zidove. Širina svoda iznosi 3,74 m.
Najviša točka intradosa mosta uzdignuta je iznad normalnog vodostaja za oko 12 m, dok je kolovoz, uključivši i debljinu svoda i gornjeg stroja za 1,55 m viši. Korkaluk mosta, koji je na mostu prije rekonstrukcije bio sačuvan samo djelomično, imao je visinu 90 cm, pa je tako najviša kota mosta nad normalnim vodostajem iznosila oko 14,5 m, što je u proporciji sa rasponom otvora «davalo dojam građevine koja stremi nebu pod oblake». (Ćelić, Mujezinović, str. 206)
U apsolutnim mjerama (nadmorska visina), oslonci mosta su se nalazili na koti 273,80, kolovozna konstrukcija na koti 281,60, dok je dno korita rijeke Žepe bilo na koti 268,60 m.
Svod i čeoni lukovi mosta konstruirani su od klesanaca sedre čije dimenzije, osim visine, nisu bile ujednačene. Čeoni zidovi mosta rađeni su od pravilnih kvadera vapnenca dimenzija od 15 x 20 pa do 50 x 140 cm, na nekim mjestima i više. Slojevi slaganja kamena nisu idealno horizontalni, mada se uočava da su odstupanja od horizontale bila minimalna. U konstruktivnom smislu, u slojevima se smjenjuju uzdužnjaci i vežnjaci, čime je graditelj postigao jedinstvenije djelovanje obloge čeonih zidova sa jezgrom mosta koje je sačinjavala kombinacija lomljenog kamena i vapnene žbuke. Spojnice između kamenih blokova su bile pravilne i radijalne, minimalne širine. Bile su popunjene vapnenom žbukom. Po površini su najvećim dijelom bile kalcificirane. Kvaderi su prema unutrašnjoj strani samo priklesani. Većim dijelom su po horizontalnim slojevima povezani klamfama od kovanog željeza zalivenog olovom. Ovakve veze nisu uspostavljene po vertikali.
Čeoni zidovi su u visini staze završeni vijencem jednostavne profilacije. Sama staza je imala neznatni uspon prema centru koji je iznosio cca 4%. U cjelini je bila kaldrmisana kaldrmom od oblutaka kamena.
U mostu nije pronađen nikakav sustav hidroizolacije. Korkaluk je bio pričvršćen na horizontalno položene široke ploče vijenca pomoću željeznih trnova i olova. Ploče korkaluka su sa gornje strane bile međusobno povezane željeznim pijavicama i zalivene olovom.
Most je izgledao i sada izgleda kao razupora između dvije gotovo vertikalne stjenovite obale. Na njegovoj izvornoj lokaciji, desna obala je bila veoma strma, dok je lijeva u svom gornjem dijelu, imala profil u kosini, pod kutom od cca 46 stupnjeva. Nalazeći oporce direktno na strmim stijenama i na različitim visinama, uz određenu asimetričnost čeonih zidova (što je posljedica različitog pada obala), most je izgledao kao da organski izrasta iz stijene.
Dosadašnja zakonska zaštita
Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine od 9. ožujka 1966. godine, zabranjeno je potapanje mosta na rijeci Žepi za vrijeme dok Investitor radova ne uplati potrebna sredstva za troškove demontaže, prijenosa materijala i rekonstrukcije mosta na novoj lokaciji.
Prostornim planom Bosne i Hercegovine iz 1980. godine ovo dobro je bilo evidentirano i svrstano u I. (prvu) kategoriju kao kulturno-povijesno dobro.
Dobro se, pod nazivom Most na rijeci Žepi i rednim brojem 492 nalazi na Privremenoj listi Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
Prije nego što su bili osigurani materijalno-financijski uvjeti za poslove demontaže Mosta na Žepi, općina Rogatica je, u suradnji sa Zavodom za zaštitu spomenika BiH, angažirala projektantsku organizaciju – Zavod za ispitivanje materijala i konstrukcija Građevinskog fakulteta u Sarajevu za izradu projekta demontaže mosta, a kasnije i projekta njegove rekonstrukcije. Autor i jednog i drugog projekta bio je profesor Ismet Tahirović. Nakon stjecanja uvjeta, izabran je izvođač radova – Komunalno građevinsko preduzeće «Standard» iz Rogatice, koje je realiziralo ove zadatke.
Godine 1966., nakon niza analiza i preispitivanja terena, pronađen je sličan profil korita rijeke Žepe, na udaljenosti od oko 500 m od naselja Žepa, na mjestu koje se zove Spahin hrid (Mujezinović, Čelić). Tom prilikom su urađena detaljna snimanja profila i usporedbom sa starim profilom konstatirano je da se objekt gotovo u potpunosti može uklopiti na novom mjestu s tim da dosadašnja uzvodna fasada mosta postane nizvodna i obratno, što se postiglo zakretanjem objekta u odnosu na smjer rijeke za kut od 180 stupnjeva.
U ljeto (lipanj i srpanj) 1966. godine postavljena je građevinska skela, izvršeno je označavanje i demontaža konstrukcije mosta sa izvlačenjem materijala na kotu koja ostaje iznad najviše kote jezera. Skidanje kamenih fragmenata je obavljeno vrlo pažljivo, kako ne bi došlo do oštećenja na kamenim blokovima usljed tvrde mase vapnenog veziva. Prijenos fragmenata vršen je konjskim zapregama i cjelokupan proces je trajao oko mjesec dana.
Tokom 1967. godine izvršeni su radovi na rekonstrukciji na način da je svaki pojedinačni element konstrukcije došao na svoje mjesto. Kao vezivno sredstvo prilikom zidanja čeonih zidova mosta, bila je korištena produžno cementna žbuka. Ostale veze su urađene na izvorni način. Ispunu mosta sačinjavali su komadi lomljenog kamena povezani sa produžno cementnim malterom.
Početkom 1968. godine, most je predat na upotrebu. Na novoj lokaciji kota oslonca mosta je 405,00 m (ranije 273,80 m), kota intradosa u tjemenu svoda 411,50 m, a kota kolovoza iznad tjemena 413,00 m (ranije 281,60 m) nadmorske visine. Ovom prilikom su izvršena statička preispitivanja mosta, pošto su uzete u račun postojeće dimenzije i materijal, vlastito opterećenje i pokretno opterećenje od 1000 kg/m2. Iako linije tlaka izlaze iz jezgri presjeka, isključenjem sila zatezanja maksimalna naprezanja ostaju u dopuštenim granicama. (Ćelić, Mujezinović, str. 208)

Sadašnje stanje mosta
Od momenta kada je most predat na upotrebu do današnjih dana, na njemu nisu primijenjene mjere održavanja, izuzev radova na čišćenju samonikle vegetacije.
Na desnoj strani mosta, na visini od cca 90 cm ispod razine kolovoza, pojavila se podužna pukotina dužine cca 10 m, visine cca 2 cm, koja prolazi cijelom dužinom mosta i nastavlja se preko svoda. Uzrok je najvjerojatnije popuštanje desnog oslonca mosta. Nije poznato šta konstrukciju sprječava da potpuno padne. Jedna pukotina se nešto ranije pojavila na korkaluku mosta.
Primjenjujući Kriterije za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima (Službeni glasnik BiH» br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijelo odluku o proglašenju Povjesnim spomenikom - Most na rijeci Žepi.

Službeni glasnik BiH", broj 18/06. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 25. do 31. siječnja 2005. godine, donijelo je
O D L U K U
I.
Povijesni spomenik – Most na rijeci Žepi proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik se nalazi na području općine Rogatica, naselje Žepa, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina. Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite, utvrđene Zakonom o sprovođenju odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 9/02)


Zanimljivosti koje možda niste znali o Rogatici

*Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst




Prvi hotel ...

Prvi hotel u Rogatici otvoren je 1900.godine, njegov vlasnik bio je čeh Franjo Jakuš. To je bio hotel sa restoranom za ishranu vojske , građanstva i sreskih činovnika i kupatilom evropskog standarda (kada, tuš i topla voda). Ovaj hotel 1911.godine Franjo Jakuš prodaje Bećiru Čapljiću a on gradi novi savremeniji hotel 1913.godine. Treći hotel 1935.godine otvorio je Milan Pešikan iz Sarajeva.


  Otvorena muslimanska “Čitaonica – Kiraethana

Otvorena muslimanska “Čitaonica – Kiraethana” 1898.godine, U njoj se sastajalo, diskutiralo, čitalo novine, držala predavanja.



Prvi bioskop...

Prvi bioskop otvoren je 1940.godine u Sali hotela " Rogatica"




Ekspoloatacija uglja...

U 1919.godini otpočela je eksploatacija ugljenokopa u Kukavicama kod Rogatice, a 1928. godine preko brda Kulete izgrađena je žičara za direktno transportovanje uglja vagonetima na željezničku stanicu Mesići. Tu je podignuta i zgrada za smještaj termoelektrane (sa dvije lokomobile) i za separaciju




Prva sijalica u Rogatici...

Prva sijalica u Rogatici je zasijala 1934.godine putem dalekovoda i trafostanice na Topliku koja i danas postoji. Te, prve, sijalice su postavljene u glavnoj ulici, a svijetlo su dobili zgrada sreza, bolnica, oficirski paviljon, pošta, škola, hoteli i kafane i kuće bogatijih rogatičana: Mile Gluhović, Veso Čavarkapa, Lazar Đokić, Juroš Malović, dr. Božo Bulajić, Hajraga Vejzagić, Edhem Šehović, advokat Klinger, učitelj Dragutin Ouska i drugi. Cijena uvođenja ,,lektrike,, koštalo je 4000 dinara, a poređenja radi za te pare su se mogla kupitu četiri dobra vola. Cijena kilovata tadašnje struje koštala je 4 dinara, a cijena 1 kilograma mesa koštala je tada 6 do 8 dinara, 4 jajeta 1 dinar a manji somun pola dinara.




Prvo javno kupatilo...

Prvo javno kupatilo ili hamam sagrađeno je prije 1528.godine pa slijedi konstatacija da je već te godine morao postojati barem jedan vodovod koji je opskrbljivao vodom ako ništa drugo, onda navedeni hamam.



Gradski vodovod...

Tokom 1905/1906.godine o trošku vojske i opštine izgrađen je moderan gradski vodovod u dužini od 4 km sa izvorišta u Seljanima odakle se i danas grad Rogatica dijelimično snabdjeva vodom. Iza 1908 godine izgrađena je i gradska kanalizacija.



Pilana

1900 godine u Rogatici niče prva pilana za preradu drveta Bećir-age Čapljića.




Ciglana

1900 godine  u Kovanju nadomak Rogatice počinje sa radom ciglana Nurbega Brankovića.


nova ciglana Nurbega Brankovića u Kovanju


stara ciglana Nurbega Brankovića na Živaljevini

Putevi



Vojne jedinice su 1879 god. izvršile potpunu rekonstrukciju puta Sarajevo-Rogatica-Višegrad u dužini 148 km.Odmah iza toga (1880. do 1883.)  izgraden je put Rogatica-Jabuka-Goražde u dužini od 26 km. U 1906 godini izgraden je i put do Mesica u dužini od 9 km.



Prvi ljekar u Rogatici...

O javnoj higijeni i zdravlju u prvo vrijeme su se starali vojni ljekari. Prvi civilni ljekar dolazi u Rogaticu 1883.godine. Od tada zapravo i počinje rad zdravstvene službe u narodu. Među prvim Bošnjacima koji su stekli visoko evropsko obrazovanje bili su i Rogatičani. Među njima je svakako najpoznatiji ljekar dr. Avdibeg Bukvica.




Prva autobuska linija...

Prva autobuska linija otvorena je 1940.godine na relaciji Sarajevo-Rogatica koja je dijelimično zamijenila fijakere za prevoz putnika i pošte. 




Rogatički srez

Od 1919 pa do 1949 godine Rogatički srez se prostirao na 1465,25 km² i obuhvatao je područja sadašnjih općina Rogatica i Sokolac te djelove općina Han-Pjesak (Podžeplje), Višegradske općine (Međeđa), Goraždanske općine (Ustiprača) i Paljanske općine (Hrenovica) i Prača.


 


Građanska škola

U Rogatici je 1926. godine otvorena građanska škola. To je bila jedina srednja škola u istočnoj Bosni, pa su je pohađali đaci iz okolnih srezova. Upisivani su bili samo oni đaci koji su osnovnu školu završili sa odličnim uspjehom.




Prve (najstarije) bilješke o stećcima u BiH

Najstarije bilješke o stećcima u BiH su sa područja rogatičke općine, iz prve polovice XVI. stoljeća , i to zahvaljujući poslanstvu austrijskog cara Ferdinanda I. koje je nekim diplomatskim poslom putovalo u Carigrad na susret s turskim sultanom Sulejmanom I, a čiji je član, kao tumač za latinski jezik, bio Slovenac Benedikt Kuripešić, koji je, prema bilješkama koje je vodio tijekom putovanja, godine 1530. sastavio putopis Itinerarium, u kojemu kratko opisuje stećke u Bosni, u selu Lađevine, blizu mjesta Rogatice. No to su ipak bile paušalne, kratke bilješke, čak i netočne (jer je Kuripešić pogrešno rekonstruirao natpise na stećcima, zapravo je to bila slaba rekonstrukcija narodnog predanja), ali ih svakako treba smatrati izuzetno važnima jer je riječ o najstarijim bilješkama o stećcima.






37 godina zaredom gradonačelnik Rogatice

Malo je ljudi koji su iza sebe ostavili trag koji se pominje i do današnjih dana. Čovjek koji je biran za gradonačelnika Rogatice na neposrednim izborima od strane svih građana 37 godina zaredom mora biti nesto posebno. Kada se  tome doda i podatak da je hadži Ahmed-beg (Hadzibeg) Bukvica bio nepismen i da se znao samo potpisati arebicom, onda je to možda i za knjigu Ginisovih rekorda.  Uvijek je nosio bosansko odijelo Stajao je na čelu Opštine i Opštinskog vijeća, koje je takođe birano od gradjana neposrednim i tajnim glasanjem. Bio je veoma pametan, uredan, disciplinovan i u pravom smislu poštovan covjek. Da nije tako ne bi bio biran za načelnika od svih stanovnika Opštine (muslimana, pravoslavaca, katolika, jevreja i ostalih) u svim mandatima od 1889. do 1926.

  Najstariji muslimanski nadgrobni spomenici u BIH

Na ovom području nalaze se najstariji muslimanski nadgrobni spomenici (XV i XVI stoljeće),koji predstavljaju prelazni oblik od stećaka ka nišanima. Na nekima od njih nalaze se najstariji epitafi napisani na orjentalnim jezicima, a na tri su natpisi izvedeni bosančicom.


 



Prvi i jedini bošnjak koji je imao najviše vjersko zvanje u osmanskoj imperiji (Šejh-ul-Islam)

Rogatica se ponosi time što je iz nje potekao  Refik Mehmed ef. Hadžiabdić, prijašnji Šejh-ul-Islam, ili poglavar islamske hijerarhije u Carigradu, inače jedini bošnjak koji je imao najviše vjersko zvanje unutar osmanske imperije. Šejh-ul-islam je arapska riječ, zapravo kovanica od dvije riječi: šejh i islam. Leksički znači: starješina, učitelj islama, islamske nauke. Ovaj izraz, terminološki vremenom postaje službeni izraz za lice koje se smatra najvećim učenjakom svog vremena. Ukidanjem halifata u Turskoj 1924.godine, položaj šelhul-islama prestao je postojati. Rođen je 1813 godine u Rogatici, ocu mu je bilo ime Ali-efendija, a djedu H.Abdullah efendija. Umro 1871 godine u Istambulu. Sahranjen je, po želji i na prijdlog samog halife, na naročito počasnom mjestu, u blizini turbeta sultana Mehmeda II Fatiha, kod njegove monumentalne džamije u Istambulu. Ono što naročito ukazuje na Mehmed Refikovo osjećanje za svoj rodni kraj, jeste činjenica da je u Rogatici sagradio džamiju (Šejhislamija) i mekteb, i u tu svrhu, za njegovo podizanje i održavanje, osnovao i ostavio vakuf. 
« Mehmed Refik efendija je bio u poštenju i čistoći duše besprimjeran, u nauci visoko istaknut, u islamskom pravu posebno duboko učen. U životu ništa nije činio što bi mu umanjilo njegovu naučnu i moralnu vrijednost. Bio je oličenje vrline i uživao je opće dobro mišljenje o sebi...»


  Šerijatske sudije iz Rogatice 

Rogatički Bošnjaci se posebno ponose time da je Rogatica srazmjerno broju Bošnjaka dala najviše (uz Ljubuški) šerijatskih sudija u Bosni i Hercegovini. Po broju apsolvenata u Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu Rogatica je na četvertom mjestu, iza Sarajeva, Tuzle i Visokog, a ispred Lubuškog, Mostara, Zenice, Foče, Brčkog, Travnika, Bihaća i drugih gradova. Nemamo tačan broj završenih  polaznika šerijatske škole iz Rogatice ali znamo da je iz Ljubuškog  završilo ukupno 18 polaznika, iz Mostara 15, Konjica 7, Nevesinja 6, Stoca 5 itd.

  Najstarije sahrane pod tumulusima u Bosni i Hercegovini

 
Najstarije sahrane pod tumulusima u Bosni i Hercegovini potječu iz eneolitika (XX. – XVIII. st. p.n.e.) , Rudine u Rusanovićima i Gosinja planina na glasinačkom području (kod Rogatice), Ljeskova Glavica u Ljubomiru kod Trebinja, Naklo u Grabovici u Buškom Blatu (kod Duvna) i neki drugi


 


Muslimanska četa-prva ratna jedinica NOV sastavljena od boraca-Muslimana(Bošnjaka)

Muslimanska četa Romanijskog partizanskog odreda je prva ratna jedinica NOV sastavljena od boraca-Muslimana.Četa je formirana oktobra 1941 godine na Romaniji je od 60 boraca-Muslimana (Bošnjaka) iz sela Šatorovića, Okruglog, Osova i Tmornog Dola u rogatičkoj opštini. Inicijativu za formiranje ove  u to vrijeme jedinstvene čete dali su tadašnji članovi KPJ i organizatori ustanka Mujo Hodžić-Crni iz Šatorovića i  Ćamil Džindo i Rasim Džindo iz Okruglog. Do kraja 1941 godine u jedinicu je stupilo 103 borca-Muslimana iz ovih sela od kojih je 33 dalo živote u NOR-u, među kojima je i Narodni heroj Ragib Džindo.


Spomen-škola Muslimanskoj četi u Okruglom




Rogatica  – druga stekla status kasaba u BIH

U Sumarnom popisu iz 1516. godine Rogatica se nalazi u hasu sandžakbega. Ove godine prvi put susrećemo dvije izdiferencirane mahale: Mahalu džamije i Mahalu varoši Rogatica. Ovdje prvi put vidimo da Rogatica dobiva status kasabe. Do tog zaključka možemo doći na osnovu bilješke koja se nalazi uz podatak o Mahali džamije. Ispod broja muslimanskih kuća i neoženjenih napisano je resimler vermezler (ne plaćaju poreze). Ako uporedimo podatke o ostalim naseljima Bosanskog sandžaka, koja su do kraja 16. stoljeća stekle rang kasabe, vidjet ćemo da je Čelebi Pazar četvrta po redu kasaba, poslije Novog Pazara, Dimitrovice i Sarajeva. U užem dijelu Bosanskog sandžaka, koji danas pripada Bosni i Hercegovini Rogatica je druga kasaba, odmah poslije Sarajeva


 



Uzglavni nišan Mustafe age-bega se može ubrojiti među najviše nišane u B i H

Uzglavni nišan Mustafe age-bega, sina Deli Husrev-Paše u selu Šetići  visok je 3,70 metara, pa se može ubrojiti među najviše nišane u Bosni i Hercegovini. Poznata su jedino dva nišana nešto malo viši od ovog. To su nišani: Bašića Mustafe na Jakiru kod Glamoča u kojeg je uzglavni  nišan visok 4,20 metara, kao i nišan u Kruševcima, na putu  iz Alibegovića prema Knežini, visok je 3,80 metara. Razmak između uzglavnog i nožnog nišana Mustafa aga-bega iznosi 5 metra što je jedinstven i karakterističan primjer, a taj razmak je stavljen svakako radi simetričnosti ovako visokih nišana.





Pećina Govještica (Dugovještica) u kanjonu Prače najduža pećina u BiH

Pećina Govještica (Dugovještica) u kanjonu rijeke Prače kod Rogatice, po svojoj morfologiji, veličini i jedinstvenim pećinskim ukrasima, predstavlja nedovoljno iskorišćeno prirodno blago, koje bi moglo da bude jedan od nosilaca turističkog razvoja Rogatice. Tajne nikada do kraja istražene pećinske ljeepotice Govještice, čiju su divlju prirodu ukrotili obronci planine Gosine i veličanstveni kanjon rijeke Prače, ne prestaju da ostavljaju bez daha sve veći broj istraživača, speleologa i avanturista iz cijelog svijeta, čije je interesovanje za ovaj do sada neviđeni geomorfološki dar prirode iz godine u godinu sve veće. . Istraživanja su pokazala da geomorfologija Govještice ima veoma značajne prirodne, naučne i impozantne estetske vrijednosti. Većina pećine prekrivena je ukrasima velike estetske vrijednosti, kako zbog oblika tako i zbog njihovih dimenzija. Pojedini prolazi u pećini ispunjeni su prelijepim kristalima kalcita i neobičnim heliktitima. Pećina ima još potencijala za nova istraživanja, kako sa stanovišta istraživanja novih, neotkrivenih kanala, tako i sa stanovišta nauke – kaže Simone Milanolo, vođa grupe italijanskih speleologa. Istraživanja tokom petnaestodnevne ekspedicije od 10 do 24 avgusta 2013. godine  potvrdila su predviđanja  da je to trenutno najduža pećina u Bosni i Hercegovini sa dužinom od 9.682 metara.





ODLIKOVANJE ZA ROGATIČKU MUALLIMU OD PRIJE STOTINU GODINA 
 
Rogatička  muallima Uzejfa-hanuma Jamaković odlikovana je počasnom kolajnom  22 maja 1903. godine, od strane Nj.C. K. Visočanstva Franje Josipa I za svoj četrdesetogodišnji predan prosvjetni rad u mektebu. „19. februara 1903. god. gradonačelnik Rogatice h. Ahmed-beg Bukvica predložio je Uzejfa-hanumu Jamaković za odlikovanje, uz zapisničko svjedočanstvo h. Eminage Eminagića (72 god.) i Selim-bega Brankovića (68 god.) iz Rogatice, koji su posvjedočili da znaju Zejfa-hanumu Jamaković da preko četrdeset godina podučava žensku djecu u mektebu i da je podučavala i njihove kćeri.“ Austro-ugarska vlast kao strana i nemuslimanska nalazila je za shodno i potrebno da pohvali trud, rad i pregalaštvo jednu mu’allimu u provinciji, i vrjednuje njen doprinos prosvjeti i kulturi, čak konkurentskoj orijentalnoj. Ovaj dokument čuva se u Arhivu SRBiH u Sarajevu (Fond Zemaljske vlade, S-31-2/10 br. 34498/1903).




 Jedan od najvećih stećaka u BiH

Stećak uglednog vlastelina Vlatka Vlađevića iz Lađevina spada među nekoliko najvećih sanduka sa postoljima. On je dugačak 295, širok 130, a visok 142 cm. Postolje mu ima ove dimenzije: 375 x 161 x 68 cm. Prema tome, volumen spomenika iznosi 8,64 m³ a težina 24 192 kg.
.




Prvi pomen Rogatice



Rogatica se prvi put spominje augusta 1425. godine kao odredište karavana koji se kretao iz Dubrovnika. Vlasi Klapac Stanković i Pokrajac Milićiević obavezali su se dubrovačkom vlastelinu Andriji Bobaljeviću da će njegovih jedanaest tovara tkanina i druge robe prevesti za pet perpera po tovaru do Rogatice koja se nalazi u Bosni, pored Borča, ili do Glasinca, do crkve u Glasincu. Uz tovare će ići Radivoj Bogulinović

„Clapaç Stanchovich promisit et se obligauit super se et omnia sua Andree Petri de Babalio deferre cum equis et animalibus suis ex Ragusio usque ad loco qui dicitur Rogatiçe in Bosna supra Boraç aut usque ad locum qui dicitur Glasinaç ad ecclesiam qua ibi est prout voluint et precepit Radivoi Bogulinovich qui iturus est cum ipsis salmas, salmas undecim pannorum et mercantiarum ... yperperorum quinque grossorum sex pro qualibet salma ... Et Pocraiaç Milichievich super se et bona sua se obligauit ad predicta simul cum dicto Clapaç“
  • (15. august 1425. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Diversa Cancellariae, Svezak XLIII, Folija 180v-181. 



Rogatica - Kraj II svjetskog rata

Tokom Drugog svjetskog rata Rogatica je praktično sravnjena sa zemljom. Od javnih objekata ostale su zgrade narodne osnovne škole, dvije oštećene i oskrnavljene džamije, Čaršijska i Arnautovića, te dvije crkve: pravoslavna i katolička. Iz drugog svjetskog rata treba pomenuti podatak, da je od ukupno 136 rogatičkih sela potpuno spaljeno 77, a djelimično 42. Od predratnih hiljadu stambenih objekata u gradu, kraj II svjetskog rata "uspravno" je dočekalo svega 45. Broj stanovnika u gradu 9 maja 1945 bilo je svega 67.




Zehra Alispahić-prva žena koja je doktorirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu



Dana 18. 6. 2014. godine na Fakultetu islamskih nauka magistrica Zehra Alispahić je uspješno odbranila doktorsku disertaciju o temi „Arapski prijedlozi i semantika glagola u Kur'anu“, pred komisijom u sastavu: dr. Mehmed Kico (mentor), dr. Mejra Softić, dr. Jusuf Ramić, dr. Enes Karić i dr. Amrudin Hajrić, postavši tako prva žena koja je doktorirala na na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.





 Rogatica - Najveći broj dvojnih stećaka



Od ukupno  48 evidentiranih dvojnih stećaka, na području opštine Rogatica nalazi se 13 primjeraka. Od 13 primjeraka dvojnih stećaka, 9 je u obliku dvostrukog sanduka,  3 u obliku kombinovanog sljemenika i sanduka i jedan dvostruki sljemenik.



Savjetovanje Vrhovnog štaba Jugoslavije sa rukovodstvom NOP-a u Bosni i Hercegovini
 
25.12.1941. godine u Rogatici je održano savjetovanje Vrhovnog štaba Jugoslavije sa rukovodstvom NOP-a u Bosni i Hercegovini o daljem radu na stvaranju i jačanju partizanskih odreda i narodnooslobodilačkih odbora. Odatle je atomski fizičar Pavle Savić uspostavio prvu radio vezu sa Moskvom, a Tito je tu imao i prvi susret sa prvim obavještajcem Kominterne za Balkan, Josipom Kopinićem. U znak sjećanja na taj historijski datum u Rogatici su godinama održavani Rogatički dani kulture.






 Najranije poznate vijesti o hadžijama iz Rogatice

Najranije poznate vijesti o hadžijama iz Rogatice imamo početkom 16. stoljeća, doduše samo jedno lice, i to hadži Jusuf, sin Karagoza. Moglo bi se reći da se broj hodočasnika vremenom povećavao. U Rogatici je nešto kasnije dokumentirano 5 hodočasnika. Međutim porast grada ni u Rogatici ne prati porast broja hadžija. Premda je primjetan neznatan porast do kraja 16. Stoljeća ipak je to nesrazmjerno povećanju grada, što se može okarakterizirati kao stanovita stagnacija. Jer se s povećanjem broja domova očekuje i više hadžija u odnosu na dokumentiranih sedam slučajeva.





Hafiza Amina Kapo je prva Bošnjakinja koja je u jednom danu proučila cijeli Kur'an

Hafiza Amina Kapo je prva Bošnjakinja koja je u jednom danu proučila cijeli Kur'an pred Komisijom Rijaseta za hifz. Polaganje hifza se desilo prije jedanaest godina, 31. marta 2005. S učenjem je počela nakon sabah-namaza, u 6:30 i do podne-namaza proučila 360 stranica Kur'ana. „Za nju mogu samo reći da je Božije davanje, bosanski fenomen. Nisam plaho mehka srca, ali sam plakao slušajući Aminu kako uči. Sretan sam što Bosna ima ovako pametne i nadarene ljude“, izjavio je hfz. Ismet Spahić, predsjednik Komisije.
Hafiza Amina Kapo potiče iz porodice učača i hafiza Kur'ana, ima tri sestre i trojicu braće. Njen babo, Hasib, je završio magistarski studij na Univerzitetu Kralj Saud u Rijadu iz tefsira. Njena sestra Merjem i brat Abdullah su takođe položili hifz pred Komisijom Rijaseta, a nadati se da će iz ove hajirli porodice još kandidata izaći pred Komisiju. Završila je studij na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Pobjednica je „Prvog balkanskog takmičenja u hifzu Kur'ana“ održanog 2007. u Sarajevu, i to u najtežoj kategoriji cijelog Kur'ana.